UVODNA RIJEČ

Tečaj za Predsjednika

Piše: Jasna A. Petrović

     „Sramota je biti bogat i čašćen u državi u kojoj vlada kaos, kao što je sramota biti siromašan i otuđen u drža­vi u kojoj dominira put morala." Naravno, kineski filozof Konfucije iz šestog stoljeća prije Krista nije pritom mislio na Hrvatsku, već je prenosio stara znanja i vrijednosti, no njegove riječi i danas imaju težinu presude.

Na vrhu države je državnik i on bi trebao biti glas i usmjeritelj naroda. No, ima jedna pretpostavka, a to je da poznaš svoj narod.  Mile Mrvalj, bivši beskućnik u povodu Svjetskog dana beskućnika ispričao je kako je ujutro toga dana vidio Predsjednika Republike kako se vozi u limuzini zatamnjenih stakala i okružen policijskim automobilima s rotacijskim svjetlima.

    Da, Predsjednik je baš tih dana ponosno izjavio kako se "u Hrvatskoj, srećom, nigdje ne gladuje. Dapače, previše se jede. Čak ima ostataka i viškova". Mrvalj je rekao kako je to isto jutro susreo najmanje dvadesetak gladnih siromaha koji kopaju po kantama za smeće i kontejnerima. I koje nitko nije pozvao da pojedu oboritu ribu kod šefa Janafa, kako se ne bi bacila?! Pojeo ju je Predsjednik.

     Ako laže Mrvalj, ne laže Državni zavod za statistiku koji je upravo objavio najnovije podatke kako je posljednjih godina stopa rizika od siromaštva stanovništva u neprekid­nom blagom padu. Baš lijepo. To se, međutim, ne odnosi na starije od 65 godina. Njih 30,1 posto je siromašnih, od čega su velika većina žene. Siromaštvo starijih je, k tome, u neprekidnom rastu od 2016. godine do danas.

     Zar treba Predsjedniku održati tečaj kako Hrvatska očito ne voli svoje stare, jer joj prosječni umirovljenik vrijedi samo 38 posto radnika (toliko je, naime, udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći)? Treba li mu ponoviti da je čak 61 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva od 2.710 kuna? Ili mu viknuti na uho da točno 50 posto umirovljenika prima manje od 2.327 kuna, dok je prosjek za srpanj 2.525 kuna?

     Ako Predsjednik Republike ne vidi kroz zatamnjena stakla ili mu rotirke kvare pogled na kante za smeće, mo­gao bi barem čitati statistike svoje zemlje. I prepoznati tko su siromašni te barem pretpostaviti da su siromašni obično i gladni.

     No, sigurno je jedno, za kraj ovog tečaja: nije sramota biti siromašan i otuđen u državi u kojoj ne dominira put morala, u kojoj oni koji su odradili i po 40 godina radnog staža nemaju dovoljno za režije i hranu. Nije sramota biti gladan, ali je sramota ne vidjeti gladne i kad se o njih spotičeš.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

NEJEDNAKA DOSTUPNOST ZDRAVSTVENE SKRBI

     Jedan od najvećih problema hrvat­skog umirovljenika jest zdravstve­na skrb. Ako ne spominjemo vrlo niske prihodovne cenzuse za ostvari­vanje prava na besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje (po cenzusu još iz 2004. godine - 1.516,32 kune za člana kućanstva i 1.939,39 kuna za samca), problema u zdravstvenom su­stavu ima pregršt. Sindikat umirovljeni­ka Hrvatske već godinama upozorava na nejednaku dostupnost zdravstvene skrbi, pogotovo za starije ljude, a nova analiza našeg zdravstvenog sustava u sklopu Mreže europske socijalne politi­ke ide tome u prilog.

     Tako su autori Tematskog izvješća o nejednakostima u pristupu zdrav­stvenoj skrbi, koje je u svibnju 2018. izrađeno za potrebe Europske komisije, Paul Stubbs i Siniša Zrinščak, secirali zdravstveni sustav i otkrili poprilične mane u dostupnosti zdravstvene skrbi u Hrvatskoj, naročito spram nekih druš­tvenih skupina. Najugroženije skupine po dostupnosti zdravstvene skrbi su starije osobe, ljudi koji žive na otocima i u ruralnim predjelima, žene, siromašni, slabije obrazovani i Romi.

Besplatno, a nedostupno

     Kod starijih osoba se to manifestira u opadajućem broju zdravih godina; koji je nakon odlaska u mirovinu dvo­struko manji nego u Europskoj uni­ji, povećanom broju nepredviđenih zdravstvenih problema i dugom čeka­nju na liječenje. Ljudi u ruralnim krajevi­ma, pak, imaju pristup samo osnovnoj zdravstvenoj skrbi, što se naročito vidi na otocima, gdje se za hitne interven­cije najčešće koriste nepouzdani načini prijevoza, poput brodova i helikoptera, ovisni o vremenskim prilikama. Autori navode i da 36,6 posto najsiromašnije četvrtine stanovništva ima policu do­punskog zdravstvenog osiguranja, dok u najbogatijoj četvrtini to pravo koristi čak 75,9 posto. Kod siromašnih je zabi­lježeno i lošije opće zdravlje u odnosu na ostale skupine.

Što je tome uzrok? Iako se navodi kako je dopunsko zdravstveno osigu­ranje besplatno za gotovo polovicu njegovih korisnika (djeca, siromašni umirovljenici, nezaposleni, drugi ne­aktivni ljudi), ono ipak ne može pokriti sve. Zbog toga, ali i visokih troškova i izdataka, na zdravstveni sustav se na- kalemilo čak više od osam milijardi kuna duga. Dio zdravstvenog sustava je financiran i iz državnog proračuna, pa nije ni čudo što se u sustavu teško odlučuju na unaprjeđenja. Ne pomažu niti lijekovi koji nisu na A-listi HZZO-a, jer, iako umanjuju tegobe, koštaju pre­više za one s prihodima do linije siro­maštva (2.321 kuna).

Tanka „zdravstvena kuna"

     To dovodi do lošije kvalitete zdrav­stvene usluge, neredovitih pregleda, duljih lista čekanja i povećane stope odgode pri naručivanju nego u EU. Tomu pridonosi opadajući broj kvalifi­ciranog zdravstvenog osoblja. Procje­na je da u Hrvatskoj trenutno nedo­staje oko 4.000 liječnika, najviše gine­kologa i pedijatara, a da ne govorimo o medicinskim sestrama. Dobar dio po­stojećih liječnika radi u „sivoj zoni", od­nosno, istovremeno u javnoj i privatnoj zdravstvenoj zaštiti. Stubbs i Zrinščak i ovo vide kao veliku manu u jednakosti dostupnosti zdravstvene zaštite.

     Predložena su i neka rješenja, no s obzirom na to da RH ulaže samo 7,3 posto BDP-a u zdravstvo, od čega mi­zernih 0,2 posto za dugotrajnu zdrav­stvenu skrb te na „uobičajenu praksu" podmićivanja liječnika kako bi se što ranije došlo na red, teško će zaživjeti. Predloženo je, naime, da se zdravstve­na skrb sinkronizira s ostalim oblicima socijalnih prava te da se novac bolje raspodjeljuje u ona područja gdje su zabilježeni najveći problemi. To će biti teško, jer gotovo da i nema sustavnog istraživanja o dostupnosti zdravstvene skrbi u RH, a da ne govorimo o istraži­vanjima kvalitete.

Siromašni plaćaju najviše

     Osim loše i nedostupne zdravstve­ne skrbi, najsiromašniji (njih čak 17,7 posto) plaćaju i više od svojih financij­skih mogućnosti da bi obavili pregled kod liječnika ili neki drugi zdravstveni tretman. Uz rizik od siromaštva i socijal­ne isključenosti, koji je 2016. za starije od 65 godina iznosio 32,7 posto, nije ni čudno što su upravo stari i siromašni najviše bolesni, češće se osjećaju bole­snijima od drugih i imaju mnogo više neostvarenih potreba.

     Stoga u zemlji koja, prema podaci­ma iz 2016., ima više zdravstvenih osi- guranika nego stanovnika, teško može­mo očekivati brzi napredak. Svjesni su toga Stubbs i Zrinščak koji kažu kako su „najveći problemi u pristupu kvali­tetnoj i efektivnoj zdravstvenoj skrbi, koja se vrši na vrijeme" te zaključuju kako bi „teškoće u ostvarivanju pri­stupa zdravstvenoj skrbi mogle imati utjecaj na stope preživljavanja ljudi s različitim dohocima, dobi i u različitim društvenim skupinama". Bolje rano u grob, nego kasno u bolnicu.

Milan Dalmacija