UVODNA RIJEČ

Psihijatar iz kontejnera

Piše: Jasna A. Petrović

     Zove se Trpimir Glavina i predstojnik je splitske klinike za psihijatriju. On je ili lud, ili je bolestan ili je zao. Pročitajte što je rekao o starima u radijskoj emisiji U mreži Prvoga, emitiranoj na četvrtom programu HRT-a. “Današnja civilizacija, rekao bih, ima najviše problema, nažalost, sa starim ljudima i smećem, koliko god to groteskno zvučalo. Ne znamo što ćemo ni s jednima ni s drugima!”

     Na tematskoj Facebook stranici Pokret protiv siromaštva starijih osoba ovu je izjavu prokomentiralo šestotinjak pratitelja. Globalni je zaključak da je riječ o čovjeku koji je zao, iako možda nije usamljen u takvom mišljenju. Definitivno nije preporučljivo starima skončati u njegovom reciklažnom psihijatrijskom dvorištu.

     Usporedba starih ljudi i smeća možda i nije previše šokantna, jer ova zemlja nije razvila strategije, politike i mjere kojima bi obranila njihovo dostojanstvo i standard. Osim Irske, Hrvatska je najgora EU zemlja po vrednovanju starijih osoba, jer za razliku od drugih država, jedan umirovljenik vrijedi samo 38 posto radnika, koliko iznosi udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći. U Hrvatskoj je taj negativni trend opadanja realne vrijednosti mirovina čak propisan zakonom, jer se mirovine usklađuju po nepovoljnoj formuli.

     Da, stari su teret društvu, siromasi bez priznanja za svoj prosječno 32-godišnji rad i isto toliko godina punjenja državnog proračuna porezima i doprinosima. Da, stari su obezvrijeđeni, poniženi i prevareni. U zadnjih tridesetak godina se nisu gradili ni domovi umirovljenika, već se poticalo privatizaciju socijalnih usluga, bez kriterija i nadzora. Takvi su domovi naprosto spremišta potrošenih tijela, riblje konzerve u kojima su korisnici natiskani bez ikakvog poštovanja. I onda svako toliko plane neka baklja, a samo ove godine izgorjelo ih je osam, a nedavno je gorio još jedan na sjeveru Hrvatske, ali su ih pravovremeno pretovarili.

     Treba li onda kriviti tog psihijatra Glavinu i mahati mu pri­jetnjom prijave zbog govora mržnje temeljem dobi? Zašto nije reagirala Pučka pravobraniteljica koja se uporno protivi osnivanju ureda posebnog pravobranitelja za starije osobe? Možda ovom psihijatru samo treba psihijatar? Ili je on ipak samo glasnogovornik većinskog društvenog stava, bez srama i etike?    Njegova usporedba starih ljudi i smeća je slika njegove kulture i ljudskosti, ali i društvenog motrišta ojačanog pandemijom. Zbog starih se, a ne zbog pandemije, ne može živjeti normalno?!

     Psihijatar Glavina, poručuju stari kroz brojne komentare njegovog javnog ispada, trebao bi se pogledati u ogledalo, pa će vidjeti - cijeli deponij. I da, točno je da je veliki društveni problem suočiti se sa starenjem stanovništva, ali i odstranjiva­njem i recikliranjem smeća. No, pored brige o starcima i smeću, možda nam je prioritet riješiti se budala, na vlasti i pri vlasti.

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

KAD SKRB POSTANE MANIPULACIJA

Neki privatni domovi i dalje sklapaju ugovore o uzdržavanju?

 

     Iako mnogi misle kako su prijavom za smještaj u domu umirovljenika riješili svoje životno pitanje, česti su slučajevi kada dolazi do kršenja njihovih prava, a često i manipulacija.

     U Pravno savjetovalište SUH-a javio se gospodin D.Š. koji je sa suprugom htio otići u privatni dom umirovljenika zbog teškog zdravstvenog i materijalnog sta­nja. Sastao se s predstavnikom doma te mu je ovaj ponudio smještaj u domu po cijeni od 6.300 kuna. To je bilo preskupo za gospodina Š., pa mu je u četiri oka po­nuđen ugovor o dosmrtnom uzdržava­nju, gdje će dobivati dva obroka dnevno i medicinski tretman, a da će se zauzvrat vlasnik doma uknjižiti na njihovu kuću, ali ih i ostaviti da ondje nastave živjeti. No, kad je trebalo potpisati ugovor, gospodin Š. je vidio kako je umjesto dogovorenoga, bio spomenut smještaj u dom i uknjižba na njihovu kuću i grobnicu, a uz to u ugo­voru je stajala odredba kako se stranke odriču prava pobijanja tog ugovora iz bilo kojeg razloga. Gospodin Š. nije htio pristati na te uvjete, pa nije niti potpisao ugovor i time se spasio od prijevare.

     Nazvali smo dotični dom s izlikom da želimo pomoći susjedu koji je sam i bo­lestan. Dobili smo odgovor kako se dugo čeka na mjesto i da je to dom samo za teške bolesnike. Ponuđeno nam je razgle­davanje i dogovor na licu mjesta, a o ugo­voru o dosmrtnom uzdržavanju nije bilo riječi. Barem ne preko telefona.

Sindikat umirovljenika je u više na­vrata upozoravao na štetnost ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, upravo zato jer primatelji uzdržavanja mogu ostati bez imovine odmah po potpisu tog ugovora. U travnju je ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću poslana inicijativa za izmje­nama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, kojima bi se ukinulo dosmrtno uzdržavanje, a doživotno bi se strože kon­troliralo. Kako još nismo dobili odgovor, provjerili smo što radi socijalna inspekci­ja.

     Temeljem članka 192. Zakona o soci­jalnoj skrbi inspektori provjeravaju broj sklopljenih ugovora, koji kod osoblja do­mova ne smije biti veći od tri, a po član­ku 123.a oni ne smiju sklapati ugovor o otuđenju ili opterećenju nekretnine ko­risnika. Postupanja inspektora temeljem navedenih odredbi su rijetka", stoji u od­govoru iz MDOMSP-a.

     Dodaju da će u skladu s dovršetkom istraživanja o pojavnosti nasilja nad stari­jim osobama inicirati pokretanje eviden­cije ugovora o uzdržavanju. A dotad, tko zna koliko će se ljudi naći u istoj situaciji kao gospodin Š. i koliko će ih naivno pot­pisati ugovore o dosmrtnom uzdržavanju i time si zapečatiti sudbinu.

Milan Dalmacija

 

Stotine ilegalnih domova diljem Hrvatske

     Na Facebook stranici Sindikata umirovljenika Hrvat­ske „Pokret protiv siromaštva starijih osoba", koja ima 11.500 pratitelja, nerijetko saznajemo o brojnim neča­snim ponudama umirovljenicima, ali tek smo nedavno sazna­li o postojanju stotina ilegalnih domova. Javila nam se M.Š. iz sjevernog dijela zemlje s molbom za oglašavanje takvog doma koji je otvorila u svojoj višesobnoj kući u ruralnom po­dručju. Njezin muž se razbolio, pa kad već mora o njemu bri­nuti, ponudila je oglasima i preko prijatelja smještaj i drugim manje pokretnim starijim osobama. Poslala nam je i fotografi­je u razne šarene presvlake presvučenih kreveta, po dva u so­bičku. Upozorili smo je da je riječ o nelegalnom poslu, no ona nam je mirno otpisala kako pozna na desetke takvih domova za starije i da svi oni ne mogu ispuniti sve pretjerane uvjete i papirologiju zahtijevanu od strane centara za socijalnu skrb.

     I nakon uvjeravanja kako je ipak riječ o radu „na crno" i si­voj ekonomiji, gospođa nam je objasnila kako je to potreba tržišta, da bi bez takvih kućnih domova mnogi stari ostajali po cijele dane sami i zapušteni, pa čak i gladni i žedni, da ova­ko ti stari ipak dobiju nekakav smještaj i hranu te da je ona s njima ljubazna, a cijena smještaja je prema dogovoru i stanju klijenta. Ilegalno ili ne, to je stvar države kako propiše zakoni­ma. Ovako, tvrdi, to i nije nelegalno, jer ona svakog starca ili staricu koje zaprimi prijavi kao podstanare, što je, dozvoljeno - zar ne?! (J.A.P.)