Bio je prosvjed umirovljenika na Trgu bana Josipa Jelačića prije dva mjeseca, ali odjeci još traju… Priča mi moja suradnica da je čekajući dolazak zakašnjelog vlaka na zagrebačkoj željezničkoj postaji zapazila kako je po kantama za smeće jedna starija žena tražila i sakupljala plastične boce. Naravno, započele su razgovor. Gospođa Mira (83) je već dugo u prijevremenoj mirovini koja iznosi oko 2.050,00 kuna, taman malo niže od prosječne, ali ima i ovrhu od 300 kuna za telefon. Krajem 80-ih njezino je poduzeće „otišlo” u stečaj, a ona u prijevremenu mirovinu. Nije imala ni dovoljno staža, niti godina starosti pa je mirovina bila mala. Mislila je – „bolje išta, nego ništa” i vjerovala da će doći ljepši dani kad rat završi. Kaže da iz dana u dan sve teže plaća režije i zadovoljava svoje skromne potrebe.
Boce skuplja tek mjesec i pol i to sada za plaćanje struje. Kako bi se motivirala, svaki dan pred očima ima neki konkretan račun ili dug. Na pitanje da li zna da su umirovljenici organizirali prosvjed i tražili povećanje mirovina za velik broj onih koji, kao ona imaju mirovinu ispod granice siromaštva. Potvrdno je odgovorila, ali ona u prosvjedu nije sudjelovala, a neće ni u nekom sljedećem. Zna, da oni s visokim plaćama ne razumiju kako se živi sa 1.700 kuna cijeli mjesec, ali je kolegicu upitala što se promijenilo nakon tog prosvjeda. Njen je odgovor – ništa. Do sada baš ništa.
I ja se sjetih reakcije moga uvaženog kolege profesora s troje djece i nezaposlenom suprugom koji se s profesorske plaće i dječjeg doplatka iznenada „vinuo” u političke sfere s čak 4 – 5 puta većim primanjima. Na jednom sastanku je začuđeno upitao dojučerašnjeg kolegu „kako zaboga živiš s tako niskim primanjima”. Svi prisutni su se začuđeno pogledali i suzdržali od komentara. Bilo bi smiješno, da nije tužno. Kako se čovjek brzo prilagodi i na bolje, ali i na lošije.
Ili druga reakcija. Aktivisti SUH-a kupuju ovih dana prigodne pakete za praznike potrebitima te obilazeći bolesne upitaju ih što im je najpotrebnije i iznenade se. Evo samo nekih „želja”: najjeftinije ribice u konzervi, kukuruzno brašno, konzerve graha, najjeftinije deterdžente itd., ali sve prilagođeno „njihovoj kupovnoj moći”. Potiskuju vlastite želje za nečim boljim i kvalitetnijim. Negiraju i mogućnost da to postignu. Ne usude se da ih ne proglase nerealnim i nekritičnim, bahatima i prezahtjevnima.
Ove smo godine dobili sredstva za organizaciju izleta pa smo, uz prijevoz, platili i ručak u restoranu da većina umirovljenika ne mora nositi „suhi” obrok. I pazimo da u projekte koji uključuju radionice i predavanja uključimo prigodne obroke. Pokušavamo barem na tren vratiti ponekima dostojanstvo življenja u starosti. Pokušavamo ljudima vratiti povjerenje u vlastite sposobnosti i mogućnosti, osjećaj da se sami mogu izboriti za vlastito dostojanstvo. Moramo starijim osobama podići samosvijest.
Možda je vrijeme da spoznamo „zašto guramo glavu u pijesak?”, što je naslov nove knjige psihologinje Mirjane Krizmanić. Pa evo, pokušat ću objasniti zašto doista ne želimo priznati neke svoje slabosti i nemogućnosti. Prije svega, mi se želimo zaštititi od neugode zbog neuspjeha. To je u nekim psihološkim teorijama zapravo mehanizam samoobrane od neugodnosti ili svjesnog nanošenja boli. Često nam se u životu čini da je bolje nešto ne mijenjati i ne činiti nego, zbog pokušaja promjene, doživjeti neuspjeh. Odlučujemo se na već isprobane oblike ponašanja i na stvorene slike sebi i svojim mogućnostima. Zapravo obmanjujemo sebe i druge.
I tako, štiteći sebe od nekih trauma, od neuspjeha, godinama obmanjujemo i sebe i druge. Kakav je pravi život koji živimo znamo samo mi. Ponekad kažemo sami sebi – „to nisam ja”. Kad bi ljudi znali što sam sve proživjela, neki bi me više voljeli, neki bi me prezirali, neki možda čak i mrzili. Zato, za početak, napravite „sastanak sa samim sobom” i to riješite vi i vaše drugo ja (alter ego). Ako ne uspijete, pokušajte s prijateljem, a u krajnjem slučaju s psihologom ili psihijatrom.
Ipak svi smo vrijedni boljeg života, svi bez obzira na vlastite sposobnosti. No, kad udružimo snage i sposobnosti, mnogo smo jači. To vrijedi i za prosvjed. Pojedinac umirovljenik rijetko može nešto učiniti za sebe sama, a još manje za više ljudi. Mnogo ljudi može učiniti mnogo za sve zajedno, ali i za svakoga pojedinca ponaosob.
Za idući prosvjed pridružite se hrabroj gomilici, da postanemo gomila.
I nakon prosvjeda prosvjed. Sretna vam Nova 2018!