Moja prijateljica je prije nekoliko dana bila na sprovodu rođaku, u gradiću koji rijetko posjećuje. Poznavala je malo prisutnih, tek nekoliko članova pokojnikove obitelji. Primijetila je kako je jedna starija žena uporno promatra imala je osjećaj da joj se smješka. Pokušala se sjetiti poznaje li je odnekud? Gotovo je na nju zaboravila tijekom obreda, ali joj je ova iznenada prišla, pozdravila je srdačno i upitala je li išla u gimnaziju u „zajedničkom11 mjestu. Prijateljica je počela intenzivno u sjećanju „listati” albume profesora svoje generacije. Kako nije uspjela prepoznati lice sugovornice, na posljetku ju je upitala: „A što ste predavali?”. Žena je na trenutak zastala, a onda je, nimalo iznenađena, odgovorila „Ja sam isto bila – učenica”. Šok!
Ili kad sam susrela svoju susjedu pred poštom. Zamolila me neku uslugu. Kako smo obje žurile, rekla sam joj da me navečer nazove kako bismo detaljnije po- pričale o tome zbog čega me treba.
Znala sam da živi sama, a trenutno je hodala uz pomoć „štaka”. Navečer mi je objasnila da je pala i iščašila skočni zglob, a kako je već „jako stara i sama, i nema nikoga svoga”, zamolila me da joj pomognem oko smještaja u dom za koji već gotovo 10 godina ima predanu molbu. Nisam znala podatke pa sam je zamolila da mi kaže datum rođenja, koji sam uredno zapisala, kao i druge podatke, ne razmišljajući o njima. No kad sam u jednom trenu osvijestila njezin datum rođenja, zapitala sam susjedu je li to točan datum. Ona je tužno rekla da je to je točno, „ja sam vam već jako stara, prešla sam 70 let”.
Ostala sam osupnuta i zamišljena. Susjeda je mlađa od mene nekoliko mjeseci, a osjeća se jako stara! Cak sam osjetila krivnju zbog toga što se ja tako dobro osjećam usprkos godina! I što imam još toliko želja, energije i aktivnosti!
Počela sam intenzivno razmišljati o fenomenu samopercep- cije, vlastitom doživljavanju sebe, svoga izgleda, o svojim mogućnostima za samostalan život, o samokritičnosti. Svjesna sam da starim, da sam „usporenija”, da ponekad nisam dovoljno motivirana za neku aktivnost i propuštam nešto što u mladosti ne bih propustila, no nisam bila nimalo zabrinuta.
Nakon „slučaja” moje prijateljice, i nakon nekoliko sličnih dilema koje su postavili neki sugovornici (namjerno kažem sugovornici, jer su muški bili možda još nekritičniji u procjeni vlastitih sposobnosti), i sama sam ozbiljno i intenzivno počela razmišljati kako i zašto je tome tako.
Pokušat ću to objasniti našim neprepoznatim, bolje rečeno potisnutim strahom od starosti i starenja. Danas je vrijeme vladavine medija. Promiče se kult mladosti, pa i sami želimo što duže biti mladi. Nitko ne želi izgledati „staro”!
Kultura mladosti reklamira i modu za starije, koja oponaša elemente mladenačkog odijevanja, razne kozmetičke preparate za pomlađivanje pa čak i operativne zahvate u „odstranjivanju izdajničkih staračkih pjega i bora”. Smatra se da starost znači slabost, sporost, senilnost, beskorisnost.
U vama stanuje strah od bespomoćnosti, bolesti i smrti. U najnovije vrijeme strahovi su nešto više vezani za emotivnije doživljavanje samoga sebe kao što su kritika i poniženja, izolacije, gubitak ljubavi i voljenih osoba, pa čak i diskriminacija.
Mnogi stručnjaci (gerontolozi, psiholozi, sociolozi, fizijata- ri) nastoje pokrenuti novi način razmišljanja o starenju, takozvanom svjesnom starenju koje se definira „kao novi pogled i doživljaj starenja koji nas pokreće prema poštovanju i potrebi za mudrošću”.
Cesto citiram nedavnu javno izrečenu misao zagrebačkog gradonačelnika koji kaže kako „nitko ne želi biti star”, pa predlaže da se govori o starima kao o mudrima ili čak najmudrijima. Tako je ove godine za Međunarodni dan starijih osoba predložio da se promjene i nazivi domova za stare u domove za mudre ili mudrije. (Moram napomenuti, za one koji to nisu znali ili nisu primijetili, da su „gradski” domovi u Zagrebu promijenili dugogodišnji naziv „dom za stare i nemoćne” u „dom za starije”). I, doista, mislim da će i promjena samog naziva doma doprinijeti povećanju samopouzdanja ljudi koji borave u njemu.
No, najvažnije je da sami promijenimo način razmišljanja i stavove u vezi starenja. Svoj odnos prema starenju trebamo promijeniti u našoj percepciji samih sebe, dakle, ako smo stari, ne znači da smo odmah i nemoćni. Naime, znanje možemo zamijeniti iskustvom, navike i radnje možemo nadomjestiti „tehnikom” iz dugogodišnje životne prakse, treba samo nastojati sačuvati kritičnost: uspoređujte se s osobom svoje dobi, ne s mladima, o smrti počnite razmišljati kao o neizbježnosti i vječnoj istini, a još više trebamo misliti kako smo živjeli.
Uvijek se postavite pozitivno u odnosu prema onome što želite; borite se za zdravlje, a ne protiv smrti. Smijte se. Budite radoznali. Učite nešto za što niste imali vremena ranije, družite se sa svojim vršnjacima. Ne osamljujte se!
Objektivno su pomaknute dobne granice umiranja, pa i sami percipiramo starost i starenje nešto udaljenije na „liniji života”. Važno je staviti sebe na pravo mjesto, u glavama imati realnu percepciju sebe.
I još jedan, ali možda najvažniji savjet: prije svake odluke potražite savjet stručnjaka, jer moja je susjeda postala malodušna nakon što su joj dobri susjedi obećali da će se brinuti za nju, ali je ta „ljubav” trajala vrlo kratko – nakon što su svu imovinu prepisali na sebe, a nju smjestili u dom. Njoj je preostao gubitak samopoštovanja i osjećaj preva- renosti i napuštenosti.
Volite sebe, to je prvo. Ali, ne sramite se biti stari!
