U posljednje vrijeme dolazi mi sve više bezvoljnih ljudi. Ne znaju ili ne žele znati što bi sami sa sobom. Moji brojni prijatelji posustaju u svojim aktivnostima, a i sama sebe nerijetko uhvatim u razmišljanju bi li odustala od svojih, već davno zacrtanih planova.
Na pitanje kad su se počeli tako osjećati, gotovo nijedan ne zna odgovoriti. Uporno ponavljaju kako više ne vjeruju sami sebi i sumnjaju da su u stanju postići ono što bi željeli. Kao argument spominju i svoje prijatelje koji im savjetuju da ne preuzimaju aktivnosti za koje nisu sigurni da će uspjeti, jer će im biti teže kad zakažu.
Tada sam shvatila. Oni su svakodnevno izloženi ocjenama nepoznatih mlađih osoba! Mladi rade, a vi umirovljenici imate sve vrijeme ovoga svijeta. Stomatolog ili liječnica opće prakse vam kaže da ne stvarate gužvu u vrijeme rezervirano za radne ljude. Vozite se tramvajem, gužva je i nervozni mladi vam dobacuju „Kaj se stara guraš, kaj ne spavaš doma, kad ionako nemaš kaj delati“. Jednom sam zgodom izlazeći iz tramvaja čula jednu pomalo crnohumornu primjedbu upućenu starijem gospodinu koji je pokušavao izaći iz tramvaja u koji su već ulazili mladi, gnjevni ljudi, kasneći na posao zbog gužve koju stvaraju stari, koji se besplatno, pa zato sigurno iz same zabave, voze: „Stari, kam se žuriš, na Mirogoj? Brzo buš otišell!“ Mladi su se u tramvaju smijali, a stariji pognuli glave, jer je ta poruka bila upućena i njima. U većini obitelji gdje žive mladi i stari, prigovara im se za sve što naprave da je nekvalitetno ili sporo odrađeno, ili, s druge strane, ništa im se ne povjerava, jer oni to, kao, ne mogu napraviti.
I doista, i sami se svakodnevno uvjeravamo da smo sporiji, ali uvijek na kraju izvršimo vrlo kvalitetno svoje obveze. Možda duže mislimo i razmišljamo o izvršenju nekog posla, ali ukoliko imamo dovoljno vremena na raspolaganju i pozitivnih poticaja iz okoline, ne odustajemo . Starimo i ne negiramo promjene koje nam se događaju, a zahvaljujući i tehničkim pomagalima možemo nadomjestiti neke smanjene sposobnosti (npr. vid, sluh, bolju pokretljivost i sl.)
Politika nas sustavno ignorira, pa čak i diskriminira! Zakonima i drugim odlukama, ograničavaju nam mogućnost poboljšanja financijskog stanja zapošljavanjem, podcjenjuju naše sposobnosti npr. za upravljanje automobilom sa 65 godina, ali za produljenje rada za stjecanje pune starosne mirovine sposobni smo i do 67 godina. Nitko, pak, ne kontrolira mlađe od 65 godina zbog terapije lijekovima koji bitno smanjuju mogućnosti upravljanja vozilom i koji su mnogo opasniji kao vozači.
Zbog promjena u poreznim zakonima, povećanje mirovina za one s nižim mirovinama iznosi tek desetak kuna, dok za one s višima i visokima – i po nekoliko tisuća. Na sve naše prijedloge i traženja često ne dobijemo ni odgovor. Uvijek se govori samo koliko troškova stvaraju umirovljenici i koliki su teret državi. Ne spominje se da su zakonske promjene djelomično pridonijele takvom vjerovanju, jer sada se izdvaja 5 posto manje u prvi mirovinski stup koji je zapravo stup među- generacijske solidarnosti i iz kojeg se isplaćuju mirovine većini umirovljenika. I tako iz dana u dan gubimo samopouzdanje i želju da nešto promijenimo. Nije u pitanju samo želja za promjenom, već je to u pitanju samopouzdanje i uvjerenje da možemo nešto postići, da možemo nešto bitno promijeniti na bolje. No, dok u društvu opstaje takav odnos prema umirovljenicima i starijim osobama, dotle je i naše uvjerenje da vlastitim snagama možemo nešto učiniti – ravno nuli.
Na ovakav zaključak navode me i česte izjave mojih sugovornika koji sumnjaju da se nešto može postići uvjeravanjima i traženjima, već nam preostaje da se udružimo i zajednički, ako treba i na javnim prosvjedima, tražimo promjene odnosa prema umirovljenicima. No kako ujediniti umirovljenike? Umirovljenici su kod nas politički beznačajni, jer su sada u parlamentu samo dva umirovljenička predstavnika, i to generaciju jedan u oporbenim redovima, a drugi nezavisni.
Ima više od 1,200.000 umirovljenika i 18 umirovljeničkih stranaka koje u programima kao temeljnu zadaću imaju borbu za veća umirovljenička prava i poboljšanje kvalitete zdravstvenih usluga, opstanak javnog zdravstva, poboljšanje socijalnih prava za one najsiromašnije i osobe s invaliditetom, institucionalnih i vaninstitucionalnih oblika pomoći itd. Zanimljivo je, međutim, da su brojne takve „umirovljeničke“ stranke osnivane kao „prateće stranke“ ili „ tzv. sestrinske stran-ke“ uz velike stranke, i uz podršku velikih ili u koalicijama s njima. Uz to svaka ta stranke ima i različite općenite ideološke orijentacije, od krajnje desnih, preko liberalnih, do krajnje lijevih. Kod većine je dominantan opći svjetonazorski stav, a umirovljenički problemi se rješavaju – usput.
Umirovljenici su se godinama sve manje društveno angažirali. Mirovinu su doista shvatili kao stanje mirovanja, ali sada su sve više nezadovoljni jer im se reduciraju stečena mirovinska prava. Često kad smo govorili da se svi trebamo uključiti u traženje nekih prava npr. bolji model usklađivanja mirovina, velika većina je govorila kako nas podržavaju, ali sami ništa ne bi poduzeli. Zapravo su odustali od traženja i prepustili da netko drugi za njih odradi stvar. I sada je ista situacija. Dok umirovljenici ne shvate da smo zajedno jači, da je 1,200.000 osoba snaga koja otvara sva vrata, svaka će umirovljenička stranka i dalje biti beznačajna.
U psihologiji se dobro zna da je svaki pojedinac slab u bilo kojoj životnoj situaciji, u rješavanju bilo kojeg problema, da je mnogo lakše sve ostvariti kao grupa. Snaga grupe nije samo zbroj snaga svakog pojedinca, nego je to potencirana snaga i nova kvaliteta.
Svi umirovljenici bi trebali naučiti nešto iz vlastitih neuspjeha i zaustaviti podcjenjivanje, svakodnevno iživljavanje mladih na račun umirovljenika i starijih osoba, te učiniti nešto za sebe i svoju generaciju.
