Cijela se naša zapadna civilizacija, iako je pojedinac osnovna jedinica, zasniva na obitelji. Mi smo društvo obitelji. To ne znači da su pojedinci, koji se iz bilo kojeg razloga odluče na samostalni ili samački život, manje vrijedni. Naprotiv! Mnogi su, ne svojom željom, već stjecajem raznih okolnosti, ostali sami. Ipak, obitelj je prirodna institucija koja se ne može i ne smije pravno razbijati. Do prije više desetljeća podrazumijevalo se za mnoge roditelje da imaju djecu, osobito mušku – kojima bi se ostavila imovina, zato da bi se djeca brinula o njima u starosti, odnosno ostala živjeti s njima do svoje smrti.
Danas većina starijih roditelja zna i prihvaća, da su se vremena promijenila i da djeca trebaju ići svojim putem, svjesni da njihov odlazak od kuće ne znači da im neće materijalno i emotivno pomagati. roditelji i djeca svjesni su da novo doba nosi nova pravila, pa roditelji više ne očekuju da djeca ostanu živjeti s njima. Ipak, podrazumijeva se da, kao što se roditelji brinu o svojoj djeci u doba njihova rasta i sazrijevanja, da su se kad uđu u starost o njima su dužna brinuti njihova djeca. Briga roditelja za djecu i briga djece za starije roditelje su nešto što nam omogućava funkcioniranje i razvoj svakog čovjeka.
Umirovljenica Magdalena, udovica je već više od deset godina. Živi sama, no ima prijatelje s kojima se često druži, ali i kćerku i sina koji žive odvojeno sa svojim obiteljima s kojima je svakodnevno u kontaktu. Često ju posjećuju i redovito se svake nedjelje okupljaju na zajedničkom ručku. Ona je vitalna, nije pod stresom. Dokazano je da stari ljudi, koje redovito posjećuju i zovu djeca, duže žive od onih usamljenih. Usamljenost i stresne životne situacije, najveći su uzroci raznih bolesti i prijevremene smrti. Za razliku od nje, deset godina mlađa Dragica, u stalnom je stresu i teško proživljava svoje umirovljeničke dane i to sve zbog ponašanja njezinog sina. Dragica ima 65 godina, boluje od više kroničnih bolesti i teško se kreće. Prije osam godina sin ju je izbacio iz kuće. Tada je otišla živjeti kod svoje majke, koja je međuvremenu umrla, a svoj dio kuće ostavila je unuku, sinu od Dragice, koja je tako postala njegov podstanar. Iako mu je sudski, nakon njezine tužbe, naloženo da ima obveze prema majci, on se toga ne pridržava.
Žalosno je da moraju postojati zakoni kojima je regulirana obveza roditelja prema djeci i obrnuto, djece prema starijim roditeljima. Velikoj većini ljudi ne treba država reći koje su njihove obaveze. Ali zakoni moraju postojati zbog neodgovorne manjine. Na žalost, takvih je sve vise. Ljudi srednje generacije, a to su upravo oni koji imaju stare roditelje, zaokupljeni su svojim obiteljima i borbom za egzistenciju, pa često zaboravljaju na svoje roditelje.
Tužna je i priča jednog starijeg bračnog para. Njihov sin odrekao ih se prije sedam godina. Pravi razlog do danas nisu saznali. U međuvremenu, od tuge i stresa, otac je doživio moždani udar, a i majci je zdravlje narušeno. Cijeli su se život brinuli za troje djece, ne sluteći da će im sin prirediti veliku bol i to bez razloga. Osim sina imaju i dvije kćerke koje su udate i pomažu im koliko mogu. Zauzeti vlastitim obvezama i problemima, ljudi se najčešće usredotoče isključivo na financijsku potporu starim roditeljima, zaboravljajući da je to samo mali dio potreba ljudi u trećoj životnoj dobi. Toga je bio svjestan Božidar koji je napustio posao u gradu i vratio se u rodno selo, da njeguje teško bolesnu majku. On je samozatajni heroj i dokaz bezgranične ljubavi prema staroj majci, ne želeći da njegova majka bude ovisna od pomoći drugih ljudi. Stoga, djeca starijih roditelja ne bi smjela biti lijena, već nazivati svoje stare roditelje barem jednom dnevno i posjećivati ih što češće. To će roditeljima puno značiti, jer ljude u godinama najviše od svega zanimaju emocije i međusobni odnosi, što im pomaže da žive dulje!
Rijetko se koji roditelj, kojemu je stalo do sreće svoje djece, u poznim godinama želi osjećati kao njihov teret, no postoje načini kako mogu ostati neovisni i sretni, a da pritom djeca znaju da su sigurni. Jedan moj susjed, osim što često tijekom tjedna navrati kod stare majke u njezin stan, obavezno ponedjeljkom poslijepodne, zajedno sa svojom ženom, uživa kod majke uz kavu u ugodnom razgovoru. Osobe treće životne dobi moraju znati da uvijek mogu računati na svoju djecu i tada će se osjećati sigurnije. Poznato je da stariji ljudi najradije ostaju u vlastitim domovima. Radije, nego da odu u ustanove koje brinu o starijim osobama. Normalno je da se u svom stanu ili kući osjećaju najugodnijega, a na djeci je da se pobrinu za njihovu sigurnost.
Prema jednom istraživanju otočani su svjesni i suglasni činjenicom da djeca moraju otići s otoka zbog školovanja i zapošljavanja. Vesele se kada im dođu u posjet, a često još svoju djecu pomažu i materijalno i u naturi. Male otočne zajednice su dobro povezane i međusobno se pomažu. Kako mi je rekla šjora Tonka; „Cilo misto je moj dnevni boravak, jer na putu do dućana ili crkve uvijek nekoga sretnem, s nekim porazgovara“. Slično je i u malim mjestima. U gradovima je pak veća otuđenost, iako je tamo veći izbor umirovljeničkih domova, ali i manje se susjedi brinu jedni o drugima.
Prije nekoliko desetljeća, osobito u manjim mjestima, gotovo je bila sramota smjestiti stare roditelje u umirovljenički dom, a nepoželjna nužnost ostaviti ih u obiteljskoj kući i otići u novi dom sa svojom obitelji. No, vremena se mijenjaju i život u Hrvatskoj sve više postaje nalik životu u zapadnoeuropskim zemljama u kojima je, odavno normalno, da odrasla djeca ne žive s roditeljima.
Jedna sociologinja kaže da je za starije osobe možda najbolje da, dok god mogu, ostanu živjeti u svom kućanstvu uz izvaninstucionalnu pomoć u kući, jer preseljenje je za njih stres, a odlazak u dom bilo bi najbolje obaviti kada oni to osobno žele, dok su još zdravi i dok se lakše mogu prilagoditi novoj sredini. Ako ih se seli kad se ozbiljno razbole, to je za njih stresno i teško se prilagode na novu okolinu, osjećaju se odbačeno i kao da su poslani umrijeeti.
Komunikacija sa starijim roditeljima često zna biti zamorna. Zbog generacijskog jaza, nerijetki su konflikti, ali i nesporazumi raznih vrsta. Moja prijateljica Jasenka, umirovljena profesorica, koja se prije nekoliko godina, nakon razvoda, doselila kod majke udovice, i koja skoro svakodnevno, osim staroj majci, pomaže kćerki i unucima na drugom dijelu grada, kaže da se ne smije ulaziti u konflikte. „Sa starijim roditeljima često morate postupiti kao s malim djetetom, strpljivo“, naglašava Jasenka i kaže da djeca moraju pokazati suosjećanje, ali ne i sažaljenje. A ona je sada istovremeno i kćerka, i majka i baka. I o svima se brine s puno ljubavi!
Drenka Gaković
