U posljednjih godinu i pol dana gotovo cijeli je svijet zahvaćen velikom pandemijom koronavi- rusa. U početku pojave virusa vjerovali smo da će trajati nekoliko mjeseci, kao neka vrsta gripe. Kako se zaraza proširila na gotovo sve zemlje svijeta, proglašena je pandemija koja traje još i sada. U međuvremenu znanstvenici su pripremili više vrsta cjepiva koja se proizvode u ogromnim količinama kako bi se procijepili svi stanovnici zemalja zahvaćenih zarazom. Zbog sprječavanja prijenosa zaraze gotovo sve zemlje su zatvorile granice. U svim je zemljama proglašen neki oblik karantene i ograničavanje slobodnog kretanja, mnogi su ljudi ostali bez posla i sve teže podnose izolaciju i ograničavanje slobodnog kretanja i druženja.
Osamljenost i smanjenje osobne komunikacije ljudi teško podnose. Neki novi oblici komunikacije primjetniji su u posljednje vrijeme. Svi mladi odmah su se prebacili na intenzivnu komunikaciju putem društvenih mreža, no kod starijih to nije bilo moguće zbog nepoznavanja novih tehnologija za koje sve starije osobe nemaju ni materijalnih, ali niti mentalnih mogućnosti. Mislim da je za starije osobe vrlo frustrirajuće upravo ovo osamljivanje i nemogućnost korištenja naučenih oblika komunikacije. Tako nam u Glas umirovljenika stiže sve više pisama u kojima se ljute na neke naše savjete i što je zabrinjavajuće, predlažu i neke drastične oblike rješavanja problema. Predlaže tako naš čitatelj „donošenje zakona o eutanaziji koji bi bio isključivo na dobrovoljnoj osnovi. Drugi predlaže donošenje zakona o smrtnoj kazni s javnim vješa- njem uz tv prijenos”…
Koliki je to očaj čovjeka koji se ne snalazi u ovoj krutoj stvarnosti. Nažalost, starije osobe koje često žive same u vrlo skromnim uvjetima, padaju u depresivna raspoloženja. Starije osobe ne vide perspektivu za ljepše i bolje dane, pa im pada na pamet očajničko rješenje koje je zapravo, posljednji vapaj upomoć – eutanazija. Boje se teških bolesti, dugotrajnog vegetiranja u postelji, izolacije od normalnog druženja i radosti življenja.
A sada nešto više o eutanaziji iz mog osobnog kuta gledišta. Eutanazija je blaga smrt, lijepa smrt. Smrt nalik na san, rekao bi pjesnik. U nekim europskim i svjetskim državama eutanazija je dozvoljena i legalno moguća. Neke religije ne dozvoljavaju eutanaziju. Često se vode duge i žučne rasprave o pravu ljudi da sami mogu odlučiti o svom odlasku s ovoga svijeta ili smrti bliske osobe, osobito u slučajevima dugotrajnih teških bolesti ili za slučaj vegetiranja u komi. Većina mladih ljudi u svijetu prihvaća činjenično stanje da treba legalizirati eutanaziju kao vlastiti izbor rješenja i odluku o eventualnom kraju života.
Dvije su glavne vrste eutanazije. Aktivna eutanazija je postupak izazvan usmrćenjem, a pasivna izostavljanjem liječenja. Aktivna eutanazija je u nekim zemljama legalizirana i svaka psihički zdrava punoljetna osoba može odlučiti o svom kraju. Dobrovoljna eutanazija je ona za koju se odluči sam bolesnik, a nedobrovoljna koju odrede liječnici ili članovi obitelji zbog dugotrajne kome ili zbog velike patnje i boli pacijenta.
Zanimljive i najžešće rasprave vode se među stručnjacima na etičkom i religijskom području. Svjetonazorska stajališta također određuju najčešće odnos prema eutanaziji. U svojoj desetogodišnjoj praksi sam volontirala u palijativnoj skrbi i tjedno obišla pet do šest bolesnika, uglavnom u terminalnoj fazi. Moram naglasiti kako nikada nisam susrela nijednog terminalnog bolesnika koji je htio umrijeti. Svi su uvijek pravili planove za vrijeme kad ozdrave ili kad dođe „ljepše vrijeme” ili „bolje vrijeme”.
Do tada sam bila sigurna da je ljepše umrijeti prije nego počnu bolesti, i opća slabost i nemogućnost kretanja. S vremenom sam dijelom promijenila mišljenje. Danas i sama starim i opet mislim da je bolje umrijeti nego trpjeti velike bolove. Objektivno mislim da je mudro sagledati kraj i donijeti odluku kad za to dođe vrijeme.
Vjerujem u svetost života, ali se zalažem za dostojanstveno umiranje. Možda bi bilo objektivno najbolje da se svijet ujedini u namjeri da smrt bude za sve dostojanstveni kraj života. Da bismo to postigli treba osigurati dostojanstven kraj svakome bez obzira na boju kože, religiju koju je za života upražnjavao, na materijalne mogućnosti.
I još nešto, za buduće generacije ne trebamo osiguravati nova groblja i mauzoleje jer sigurno je svakome dovoljna jedna mala urna, mala posu- dica za pepeo koji bi možda mudrije generacije ujedinile u sjećanju da smo svi nekada živjeli gradeći dio svijeta u kojem sada žive neki drugi ljudi jednako važni i za našeg gospodina s početka priče koji zagovara eutanaziju. Prihvaćam njegov izbor.
