Već dvije godine Covid-19 živi među nama, i ne samo da živi, već krade i živote naših najmilijih, baka i djedova. Roditelji uče djecu da su naši djedovi i bake dobri, da nas vole, da su nas pazili i mazili kad smo bili maleni i nejaki. I ne samo nas, nego i naše roditelje, te da sada zaslužuju našu ljubav i pažnju.
Jedan dan sam putujući gradskim autobusom slušala razgovor tete i dječačića koji je govorio sav zajapuren kako mrzi svoju baku jer ga ne želi doma čuvati, zbog čega on mora ići u taj dosadan vrtić. Bio je jako frustriran i negativistički raspoložen prema svima jer se zbog radnog vremena vrtića nije dovoljno naspavao. Teta ga je tješila i podsjećala kako je i baka sama bolesna, da se boji korone. Ja sam se lagano počela odmicati od njih, jer ovakvi i slični komentari često postanu neugodni za promatrače. Netko se ipak dobronamjerno uključio u njihov razgovor i htio ublažiti situaciju svojim komentarom kako su djeca često prenositelji zaraze i da ga zato baka ne može čuvati, ali da ga sigurno voli. Dječak se samo vrpoljio i u jednom trenutku zaspao„snom pravednika”. Rasprava odraslih se nastavila, no više je nisam slušala niti mogla čuti jer sam otišla dalje od njih da izbjegnem suočavanje s tužnim danima korone koji „iskaču” iz svih pora života.
Točno je, baš je tako. Osim što su zabrinuti za vlastito zdravlje, može se činiti da je starijima smanjena mogućnost ostvarivanja njihovih obiteljskih uloga – ne mogu kao inače brinuti o svojoj obitelji, što je u našoj kulturi važna uloga ove generacije. Stoga je važno omogućiti starijima da, unatoč fizičkoj distanci, brinu o svojoj obitelji i budu važni (u) društvu. Tu je svakako značajna uloga i roditelja u dijalogu s unucima.
Zbog svojeg iskustva i realnog pogleda na svijet, starije osobe vrlo dobro percipiraju situaciju u kojoj se nalazimo i svjesni su opasnosti pandemije. Kao generacija, imaju različita iskustva sa zdravstvenim, ekonomskim i političkim krizama. Većina je njih iskusila kako je to oskudijevati u hrani, nemati stvari, ili ne znati kako ćeš spojiti kraj s krajem. Starija generacija naučila je kako iz teškog iskustva izvući najbolje.
Zbog cijelog ovog iskustva, stariji nas kroz cijeli život poučavaju vrijednostima skromnosti, solidarnosti i obiteljskog zajedništva. Ovaj je trenutak prigodan za prepoznavanje njihove perspektive i uloge snalaženju u teškim situacijama. Zato je važno da ih nazovemo, pokažemo im koliko su nam značajni. Pitajmo ih što oni misle o životu u kriznoj situaciji. Možemo iskoristiti priliku kako bismo im približili znanja i vještine o novim tehnologijama. Trebamo im javljati dnevne zgode s unucima, o njihovoj svakodnevici.
Najbolja prednost interneta i društvenih mreža je što omogućuju komunikaciju licem u lice, unatoč fizičkoj distanci. Tehnologija i starijima može olakšati izolaciju jer ima dvojaku funkciju – služi za učenje i razvoj, ali i za kontakte i druženje. Prilikom prilagodbe tehnologije, važno je osigurati da bude primjerena za smanjene mogućnosti sluha i vida. Stoga je ovo prilika za vježbu strpljivosti i kod mlađe, i kod starije generacije. Prilikom razgovora sa starijima o pandemiji, važno je obostrano slušanje i zajedničko odlučivanje uz međusobno poštivanje autonomije: svatko ima pravo na svoje mišljenje i zaključivanje.
S obzirom na to da je prijetnja od zaraze realna, učinkovito je zajednički osmisliti način opskrbljivanja lijekovima i hranom, dogovoriti kontakte za slučaj hitnosti te isplanirati kako će se stvari odvijati ako u obitelji dođe do zaraze. Ako pažljivo pratimo, pitamo i slušamo odgovore, saznat ćemo više o onome što je njima u životu važno. U ovoj prilici svi možemo učiti jedni od drugih.
Možda ćemo ovo vrijeme iskoristiti kako bismo saslušali njihovu životnu priču. To možemo učiniti gledanjem fotografija iz starih albuma. Na taj način, odmičemo fokus od korona virusa i stalnoga praćenja vijesti prema onome čime u svojem životu možemo upravljati. Možemo ih zamoliti da ispituju svoje unuke za školu putem mobitela ili da im djed i baka pročitaju putem whatsappa ili vibera poneku bajku ili priču iz svog života.
Nažalost, živimo u svijetu u kojem više ni mi ne osjećamo da su unuci naši unuci. Oni su, pak, postali siročići, bez djedova i baka, a da toga ni u jednom trenutku nismo postali svjesni. Živjelo se prije u obiteljima, koje su u većini slučajeva obuhvaćale tri, ponekad i četiri generacije, manjina su bili oni koji su živjeli bez djedova i baka, i to oštećena i ojađena manjina. Staračkih domova, domova umirovljenika, bilo je malo, i u njima su, uglavnom, boravili starci koji su ostali bez ikoga svog, ili su ih se njihovi mladi nezahvalno odrekli. Nije bilo goreg ni ružnijeg, nego za nekoga reći da je oca, mater, baku, strica dao u starački dom.
Danas je, čini se, drukčije. Domova je na sve strane, svih vrsta i za svaki džep, i svejedno ih je malo. Unuci odrastaju mimo svojih baka i djedova, ali koronavirus nije jedini kriv, on je samo istinu izvukao na površinu i doveo ju do apsurda.
