U okviru projekta Hrvatskog pravnog centra i Sindikata umirovljenika Hrvatske ove godine vodim radionice za psihološku pomoć i podršku umirovljenicima i starijim osobama. Mislila sam da će to biti jedan od laganijih, bolje reći opuštenijih i manje stresnih zadataka. I doista, tijekom grupnih sastanaka nije bilo nekih problema, atmosfera je bila pozitivna, komunikacija srdačna i otvorena. Primjeri koje smo rješavali su hipotetski i odnose se na „neke druge osobe”.
Istovremeno, u individualnim razgovorima u Psihološkom savjetovalištu Gradskog povjereništva SUH-a Zagreba, javljaju se osobe koje imaju vrlo složene probleme upravo u rješavanju problema podjele imovine među vlastitom djecom kao zakonskim nasljednicima. Sve izgleda dobro kada se dogovaraju podjela i obveze nasljednika prema davatelju, dok se sve ne ozakoni. Problemi počinju u primjeni i realizaciji obveza nasljednika, ali i u očekivanju davatelja.
U vrijeme dogovaranja podjele svi su zadovoljni i slažu se s većinom odluka i rješenja. No, sve se promjeni kada treba početi „otplaćivati” darovano i dogovoreno. Gomilaju se nesuglasice i nesporazumi što dovodi do ozbiljnog narušavanja odnosa unutar obitelji. Najviše trpe upravo oni, koji su u želji da riješe svoje probleme i probleme svoje djece, podijelili svoju imovinu u najboljoj namjeri. No, nakon tako važne odluke, sve se promijenilo. Splasnulo je zadovoljstvo i svi traže „krivca” u onima drugima. I umjesto da se živi mirno i bez problema, počinje prozivanje jednih, a omalovažavanje drugih, te se sve „lomi preko leđa starije osobe” koja se u dobroj vjeri i najboljoj namjeri, željela uvjeriti za života kako će njeni nasljednici barem poštivati ono što su dobili u nasljeđe. Sada svi počinju doživljavati sebe žrtvama i okrivljuju jedni druge za užasnu situaciju. Najgore prolazi davatelj nasljedstva, odnosno roditelj.
Gospođa M.M. (84) ima sina i kćer. Ostala je udovica te je prije 10 godina odlučila otići u dom i u dogovoru s djecom, koja su se složila da će joj u slučaju potrebe pomagati joj novčano, prodala je stan, a djeci jednako podijelila novac. Smatrala je to najpravednijim, da svakome u ime nasljedstva, dodijeli isti iznos, a da će joj oni pomagati. Kako su prolazile godine, djeca su rjeđe posjećivali mamu zbog brojnih obaveza. Osim toga su međusobno prebacivali odgovornost i brigu za majku. Uspoređivali su svoje mogućnosti i smatrali da onaj drugi manje daje i tako pomalo zanemarivali dogovorene obveze. Majka je postajala sve osamljenija, ali i sve nezadovoljnija i frustriranija svojom slabijom pokretljivošću i nemoći da samostalno upravlja „svojim životom”. Bila je osjetljivija i ponekad nekritična prema ponašanju svoje djece koji i sami imaju svojih briga i problema. Imala je osjećaj da djeca ne cijene dovoljno ono što im je dala. Dogovorili smo kako će probleme pokušati riješiti mirenjem, a ne nekim drugim pravnim sredstvima.
Drugi je primjer gospođe B.B. koja je nakon smrti muža podijelila relativno veliku imovinu djeci. Kćeri i dvojici sinova osigurala je stanove i vikendice, a sebi ostavila dvosobni stan u kući u kojoj sada živi sa sinom, te jednu malu garsonijeru (apartman) u kući za odmor. Pet godina nakon podjele svi su postali nezadovoljni, te iako su komunicirali uljuđeno, ali emotivno pomalo frustrirajuće, o problemima javno nisu raspravljali, ali svatko je živio u uvjerenju da je„lo- šije prošao” pri podjeli. Nema više srdačnih obiteljskih sastanaka kao ranije. Svi su svjesni da se jako otuđuju, a majci je najteže. Mirenje i tolerancija sa svih strana su potrebni, a ne otuđivanje.
Navedeni primjeri su samo dio slučajeva s kojima se susrećem, a postoji mnogo onih koji su teži i kompleksniji, oni koji se već rješavaju sudskim putem i koji su sasvim narušili obiteljske odnose. Nažalost, za neke je bilo vezano i obiteljsko nasilje. Iako neki od ovih slučajeva traju godinama, smatram da su se odavno trebali i mogli riješiti mirenjem.
Starije osobe postaju sve osjetljivije, emocionalno su nestabilnije jer su praktički isključene iz svakodnevnog života svojih obitelji. Njih se uglavnom ne pita o problemima i promjenama, već ih se samo obavijesti o učinjenom. Sjećam se slučaja kada su sin i snaha obavijestili oca da poslijepodne ide u dom, a da nije ni znao da su podnijeli molbu. Šok je bio tako snažan da u domu nije ni sa kim od korisnika komunicirao, a sin je dolazio jednom mjesečno da uzme ostatak mirovine i da mu kupi najnužnije higijenske potrepštine.
Osim toga, odnos ukućana prema starijim postaje grublji, te iako je riječ o verbalnom omalovažavanju, stariji to doživljavaju kao poniženje. Frustracija takvim odnosom kod starijih izazva revolt, a nerješavanje konflikta uvjetuje time da 30-40 posto slučajeva završi na sudu, iako se sve moglo riješiti mirenjem.
Ako se obrate pravnicima i odvjetnicima problemi se započnu rješavati formalno, tj. sudskim putem što izaziva još veći emotivni nemir, pa čak i ljutnju i bijes, a potom i inat starijih. Rješenje treba tražiti isključivo u mirenju, jer to je najbolji i najsvrsishodniji način rješavanja nakupljenog nerazumijevanja. Treba mnogo tolerancije prema starijima, jer nije lako osvijestiti da je „tvoje vrijeme prošlo”, „da više nikome nisi koristan” i da „više i nikome ne trebaš”, što i nije pravedna i realna procjena.
Tako je malo potrebno, samo malo dobre volje i razumijevanja da se međusobno pomirimo i sretnije živimo. Pokušajmo se prvo pomiriti sami sa sobom. Oprostimo sebi neuspjehe i propuste, ali dozvolimo i mladima da koji puta pogriješe. U svakom slučaju je najbolje rješenje – pomirenje.
