Tko o čemu, a ja opet o parlamentarnim izborima nakon nepune godine dana. U pravilu, kada izlazimo na izbore, mirni smo četiri godine, no ovoga puta nismo bili te sreće. Priznat ćete da svaki izbori u našim prostorima izazivaju velike i burne rasprave – danima uvjeravamo jedni druge o tome da je upravo sada vrijeme da izaberemo one koji će nam osigurati bolje životne uvjete, koji će provesti neke reforme i preko noći nam osigurati, ako ne blagostanje, a onda barem puno bolji život nego što je do sada bio i svi navijamo, naravno, za one koji su po nama upravo ti za koje treba glasati.
Ovo su izbori s najkraćom kampanjom, koja je započela javnom raspravom, sučeljavanjem (nakon mnogo godina) predsjednika najvećih političkih stranaka HDZ-a i SDP-a, Andre- ja Plenkovića i Zorna Milanovića. Oba predsjednika jasno su i sažeto, zbog ograničenog vremena, odgovarala na postavljena pitanja, a i odgovori, pa čak i na pomalo provokativne izjave, bili su kontrolirani i umjereni. Vidjelo se da ni jedan licem u lice, ne želi prvi započeti koristiti neprimjerene riječi. Na pitanja su odgovarali sigurno i uvjerljivo pa su njihovi birači bili zadovoljni. Svatko je za „svoga” predstavnika smatrao da je bio bolji.
Objektivniji slušatelji zamijetili su slabosti i jednog i drugog i ipak pomalo zlurado inzistirali na nekim odgovorima ili dodatnim tumačenjima. Mislim da će do kraja kampanje ipak, mada uljuđeno, doći do izražavanja većih neslaganja, ali i do grubljih riječi. I eto, Andrej Plenković kategorički je izjavio da do velike koalicije neće doći, a i pomalo ironično dodao da ukoliko Most dobije relativnu većinu, on prihvaća da premijer bude Božo Petrov.
Ustaše, partizani, „jugonostalgičari”.
Opredijeljenost za dvije najveće političke stranke, za HDZ i SDP, gotovo je trajna upravo kod umirovljeničke populacije. Naime, svi oni koji su u „komunističko” vrijeme otvoreno odlazili na vjerske obrede smatraju da su bili praćeni i da je to bilo zabranjeno. Sigurno je bilo takvih sredina.
Oni racionalniji, koji su se prilagodili mjestu i vremenu, oni koji su tolerirali režim koji je tada vladao u Jugoslaviji, oni koji su ateisti ili agnostici, ljudi koji drže da su dobro i mirno živjeli, pa i danas s nostalgijom govore o tim vremenima, takvi više socijalne i lijeve orijentacije, glasaju za SDP.
No, u pravilu ni jedni i drugi često ne poznaju program svoje stranke, čak ni onaj dio koji se odnosi na prava umirovljenika, već načelno HDZ-ovi birači unaprijed glasaju za HDZ, jer smatraju da su oni istinski domoljubi koji vole Hrvatsku, da im je obitelj svetinja, kao i nedjeljna misa (iako ima i među njima bivših članova KPJ). Za SDP-ove birače govore da su „komunjare” (iako danas već većinu čine oni koji nikad nisu bili članovi komunističke partije), da ne vole Hrvatsku, da su „jugonostalgičari”, da brane Tita koji je najveći „zločinac i progonitelj Hrvata” ili imaju sumnjiva krvna zrnca. Takvi još uvijek vode rat između ustaša, četnika i partizana.
Ovoga puta barem za sada, „ratove” ostavljamo povijesti i povjesničarima.
Nova iznenađenja?
Na prošlim parlamentarnim izborima iznenađenje je bila pojava mnogih mlađih nezavisnih kandidata s vrlo sličnim programima, koje su već djelomično provodili u svojim lokalnim sredinama, gdje su obnašali dužnosti gradonačelnika ili su bili istaknuti društveno angažirani pojedinci. Organizirali su se, uskladili svoje programe i krenuli trećim putem, uvjereni da mogu biti „most” između lijeve i desne opcije, da mogu utjecati na brze promjene prema drugačijim mjerilima, da se može upravljati državom kao lokalnom sredinom.
Naravno da su bili svjesni da ne mogu prihvatiti nikoga od „starih”, za njih nepodobnih vođa, pa su za premijera prihvatili menadžera koji nije imao iskustva u politici. Za njih će sada glasati opet mlađi birači, koji žele stručnjake za pojedine resore u politici, jer vjeruju da uz politiku trebaju na rukovodećim pozicijama biti i stručniji pojedinci. Dio starijih će vjerojatno odustati zbog opreza iz prošlogodišnjih izbora i potražit će, možda čak i poimence, te preferencijalnim glasovima pokušati uključiti nekoga sposobnog, koji se već dokazao u svom stručnom radu. Ali sada se javljaju i neke nove stranke nastale iz udruga, zbog iskustva koje su stekle u praktičnom radu, bolje rečeno u borbi za ostvarivanje svojih prava, kao što je primjerice bila udruga „Franak”. Ima i nekih drugih stranaka pomalo čudnih imena „Pametno”, „Sasvim mala stranka”. Osobno mislim da nije isto raditi u udruzi ili u političkom okruženju, pa se na taj način možda izgube brojni dragocjeni glasovi birača.
Birajmo naše predstavnike!
Isto tako, javljaju se i nove koalicije. Došlo je do nekih pres- lagivanja. Od koalicija najviše obećava ona gradonačelnika Milana Bandića, koji je kao novog koalicijskog partnera dobio nama poznatu umirovljeničku stranku Blok umirovljenici zajedno s Milivojem Špikom na čelu, a koji je na prošlim izborima bio članom Domoljubne koalicije. S njime smo kao udruga razgovarali i prije prošlih, ali i uoči ovih izbora, te se pokazao kao dosljedan u zastupanju interesa umirovljenika. Hrvatska stranka umirovljenika je uobičajeno u Milanovićevoj koaliciji, s čudnim potezom da su kao svog kandidata istaknuli bivšeg Predsjednika Republike Mesića. A taj nikada nije rekao ni riječ o umirovljenicima.
Za koga glasati? Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske zatražile su očitovanje najvećih parlamentarnih stranaka na zahtjeve umirovljeničkih udruga koje zastupaju interese 1,2 milijuna hrvatskih glasača. Zahtjevi su ono što umirovljenici moraju prepoznati, podržati i na temelju toga glasati. Važno je birati s razlogom, a ne zbog ideoloških kriterija. Ovo nisu izbori za ustaše i partizane, već za bolje mirovine i kvalitetno javno zdravstvo. Vrijedi pokušati birati, a ne samo glasati!