Jednog užasno hladnog jutra utrčala sam na tramvajskoj stanici u pekaru da se malo ugrijem dok za 5 minuta ne dođe tramvaj. Prodavačica me malo zbunjeno pogledala, a ja sam zbunjena morala objasniti moj iznenadni „upad”. Brzo sam pogledala i kupila neko slatko pecivo i rekla da ću tu zapravo pričekati tramvaj jer je vani pre- hladno. Prodavačica, zapravo i priučena pekarica, požali mi se kako svakoga jutra ustaje u 3 sata, u 4 je već na tramvajskoj stanici u Dupcu i kako ulazi snena u tramvaj u kojem spava svakoga dana po nekoliko ljudi. Objašnjava mi da se ti ljudi voze u toplim tramvajima, jer su beskućnici i nemaju gdje prenoćiti. Vozači tramvaja ne obraćaju pažnju na njih, i tako je gotovo svakoga jutra. „Spavači” biraju najduže „linije” tramvaja, jer ponekad na okretištu ipak moraju izaći van. Kaže da je vidjela i jednu obitelj koja tako „putuje” noću u krug s djetetom u naručju.
Moj je tramvaj stigao pa sam izjurila iz pekare i sjela na zagrijanu stolicu, ali u mislima na, kako je rekla pekarica, beskućnike. Na obitelj s malim djetetom koja nije imala gdje prespavati. Jesu li doista beskućnici ili slučajni prolaznici u našem gradu, pitala sam se, kao i zašto nisu mogli prespavati u nekom prenoćištu?!
I tada sam se sjetila mladića koji je dolazio svakoga jutra u knjižnicu u našoj zgradi i cijelo prijepodne provodio tu sa svojom „prtljagom” i umivao se u toaletu, i kriomice jeo. Ljubazno su ga zamolili da više ne dolazi, ali opet je slijedećeg jutra došao, i tako nekoliko dana, a onda su mene zamolili da s njim porazgovaram. I tako saznah da je dijete razvedenih roditelja koji imaju sređen život, a on je bio na liječenju u psihijatrijskoj bolnici i ne želi se tamo opet vratiti, a roditelji ga tamo redovno vraćaju. Rekao je da nema dokumenata, da spava u ruševnoj kući, gdje ima više njemu sličnih „stanara”, a hrani se skupljanjem otpadaka na tržnicama. Zamolila sam ga da mi kaže ime, da mi priča o roditeljima, ali nije htio. Tog smo mu dana pripremili nešto za jesti, a on je obećao da ćemo sutradan razgovarati o mogućnosti smještaja kod bake i normalnijem i prihvatljivijem načinu života. Drugog dana nije došao. Iako sam mu obećala da neću zvati policiju, već sam ga pokušala nagovoriti da drugog dana nazovemo baku ili socijalnu radnicu, majku ili oca, nije mi povjerovao. Vjerojatno je imao loša iskustva s takvim „obećanjima”. I on nema pravi dom, beskućnik je.
Upravo razmišljam o znancu koji ima kuću i u mladosti je imao obitelj, a onda je nakon prometne nesreće počeo konzumirati alkohol. Djeca su odrasla i otišla od kuće, žena mu se pridružila u pijenju, počele su svađe i tučnjave, pojavili su se novi „prijatelji”. Žena je nenadano umrla. On sada još uvijek pije s prijateljem, s kojim se gotovo svakoga dana i potuče, ali to je sastavni dio njihova života. Iako su i jednom i drugom djeca nastojala pomoći, oni nisu htjeli prihvatiti pomoć.
Što se to desilo u njihovim životima da, nakon faze „normalnog” života, krenu u „mračni” prostor polusvijesti? Nisu beskućnici, imaju mirovine koje brzo „pretvore” u ništa, bolje reći u piće. Zašto bježe od normalnog života kakav su nekada živjeli i kakav bi mogli živjeti i dalje? Što se to, kada i zašto u njima „slomilo”? Sami su svojim radom izgradili kuće, ali ne žele se vratiti u normalan život uz sva nastojanja bližnjih. Nisu oni formalno beskućnici, ali žive u totalnom neredu sami u svojim „sobama”. I oni su ipak neka vrsta beskućnika, jer ne prihvaćaju normalan život u domu po mjeri čovjeka.
U mom susjedstvu majka je svoju jedinu nekretninu (obiteljsku kuću za stanovanje) dala sinu da je založi za hipotekarni kredit za otvaranje vlastitog posla. Posao je propao, kuća je prodana na javnoj dražbi, majku su smjestili u dom za starije osobe, a sin je krenuo tražiti novi posao.
„Danas beskućnici nisu nužno samci kojima su skitnja, alkohol i prosjačenje i slična ponašanja stil življenja. Beskučništvo obuhvaća većinom starije radno sposobne nezaposlene osobe koje čekaju uvjet za ostvarivanje mirovine, psihički bolesne i starije osobe kojima sustav ne osigurava korištenje prava na smještaj, obitelji s djecom, mlade osobe nakon izlaska iz institucionalnih oblika skrbi, osobe s intelektualnim teškoćama, branitelji i ostale skupine socijalne skrbi”, navodi u novijem istraživanju Centra za razvoj neprofitnih organizacija.
U Hrvatskoj prema statističkim podacima beskućnika ima samo 470 jer ih se toliko evidentiralo. Sada ih je zbog jake zime sigurno bilo i više, no stvarni broj onih koji borave po napuštenim zgradama, u kolodvorskim čekaonicama, na ulicama i u parkovima, sigurno je dvostruko veći.
Pučka pravobraniteljica Lora Vidović smatra da beskućništvo po svojoj težini i složenosti pripada u sam vrh socijalnih problema društva. Kod nas nema istraživanja o problemima i statusu beskućnika temeljem kojih bi se trebala kreirati politika i programi o skrbi beskućnika. Socijalna isključenost i loši uvjeti života uzrokuju niz fizičkih i mentalnih poteškoča. Poseban su problem starije i bolesne osobe koje ne mogu biti smještene u prihvatilištima za beskućnike, već trebaju trajni smještaj. Isti je problem i s mladima koji izlaze iz dječjih domova i kojima osim adekvatnog smještaja, treba osigurati i zaposlenje.
Beskućnici su pored nas i dio su naših života. Zimus smo pokazali da kao narod imamo plemenito srce i ljubav prema bližnjemu. Obični ljudi udruživali su se i prikupljali toplu odjeću i obuću darujući potrebitima.
