Gdje ste bili 1991.? A što ćete odgovoriti ako vas pitaju gdje ste bili 1. lipnja 2016. u 18 sati? Prosvjedni skupovi za podršku cjelovitoj kuriku- larnoj reformi u 13 gradova pod naslovom „Hrvatska može bolje”, upozorenje su Vladi koja je htjela zaustaviti i „preurediti” obrazovnu reformu koju je kreirala ekspertna skupina stručnjaka za mandata prošle vlade. Nova vlada je prvo najavila stopira- nje reforme, onda je formalno prihvatila da se krene u proces realizacije, ali…
Dogovoreno je da će se tijekom primjene i provedbe možda morati neke stvari u praksi doraditi i djelomično promijeniti, ali i zaključeno da je posljednji trenutak da krene. Uskoro su počele promjene stavova „vladajućih” i traženje da se odmah krene s promjenama, prije primjene. To bi značilo odgađanje za najmanje jednu školsku godinu, a moguće i za nekoliko godina ili pak izradu nove reforme. Okidač je bilo predlaganje novih stručnjaka kojima bi se dopunila stručna radna skupina za provedbu cjelovite kurikularne reforme, a posebno odluka saborskog odbora o „dopuni” skupine s deset novih članova. Time bi podobni nadglasali osam stručnih!
Stručna skupina na čelu s Borisom Jokićem zatražila je razrješenje, odbivši političko prekrajanje obrazovne reforme koju je tri godine razvijalo oko 400 učitelja i profesora. Organizirani su prosvjedi, kojima se pridružio i Sindikat umirovljenika Hrvatske pozvavši svoje članove na sudjelovanje.
Često sam ranije, još i kao studentica davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, sudjelovala u prosvjedima, ali čini se da je posljednjih desetak godina na prosvjedima manji odaziv nego što je za očekivati. Ljudi su postali skeptični s obzirom na iskustvo da se prosvjedima postiže vrlo malo, da se njima bitno ne rješavaju problemi zbog kojih se prosvjeduje. Govore da su izgubili motivaciju ići prosvjedovati jer se „ništa i onako ne mijenja”. Naivno je povjerovati da bi se na poziv za poboljšanje prava umirovljenika, odazvali brojni penzići.
Što je tome razlog? Dugogodišnje razočarenje svojim položajem u društvu, dovelo je do malodušnosti i pasivnosti starijih osoba, pa ih je vrlo teško motivirati na „pobunu i bunt”. Većina smatra da je „naše vrijeme prošlo” i da se u društvu slabo uvažavaju naši zahtjevi. Tako je bilo i ovoga puta. Umirovljenika i starijih osoba bilo je relativno malo, jer su slabo informirani o tome što je to „kurikularna reforma”, a i smatraju da se to ne odnosi direktno na promjenu bilo čega u njihovu životu. Nisu prepoznali da je ovo bila i njihova priča.
Ipak, jedna je „aktivna” profesorica „angažirala” svoju mamu da sudjeluje u protestu i da svoje prijatelje iz jedne naše podružnice dovode u što većem broju. I bi tako! Sastali se u kavani i okrijepljeni – pravo na prosvjed.
Šećući među prosvjednici- ma, tražeći u masi ljudi „svoju grupu”, sretala sam poznate, zastajkivala i razgovarala. Neki su došli zbog svoje djece koja još rade u „prosvjeti” i osobno su motivirani. Jedna gospođa me pitala „Kaj vi tu kaj razme- te”? Pitala sam je je li došla s namjerom da doista doprinese reformi ili zbog „općih razloga”. Rekla je „da joj je kćer profesorica i da joj je sve objasnila, ali ništa nije razumjela”.
Kurikularna reforma? To je zapravo reforma školstva. U našim su školama još uvijek stari planovi i programi rada, a o metodama da i ne govorimo. Novi sadržaji su nužnost, ali ne treba pretjerivati s količinom beznačajnih sadržaja. Učenici nemaju dovoljno prilike vlastitom kreativnošću sudjelovati u nastavnom procesu.
„Želim školu u kojoj moji učenici dobivaju petice za svoje, a ne za moje misli” – rekla je jedna profesorica. Omiljeni profesor matematike želi da se kod mladih ljudi razvije kritički stav i da ih se pouči rješavanju problemskih zadataka, smatra da je cilj reforme korisnike pametnih telefona, tableta i računala učiniti stvarateljima sadržaja novih tehnologija. Škole, na žalost, nemaju informatičku opremu nužnu za suvremenu nastavu, a nemali broj učenika to nema ni kod kuće zbog rastućeg siromaštva.
Sjetila sam se i mojih školskih dana. Danas znam što znači biti dobar profesor, ali onda to nisam znala procijeniti. Tek sam na fakultetu naučila učiti, a postala sam i kritičnija u odnosu prema količini znanja naučenog napamet. Naravno, treba novom reformom obrazovati i metodološki osnaživati i profesore, jer oni zapravo nose i provode re- formske zadaće. I najbolja reforma pada s lošim izvoditeljima. Ovaj puta su na reformi obrazovanja radili oni koji rade u sustavu obrazovanja.
Nebitno je sad je li prosvjedovalo 25 ili 50 tisuća ljudi. Bitno je da je to bio, kako je naglašeno, građanski prosvjed za struku ispred politike!
Najmlađi govornik Karlo Horvat iz Daruvara, predsjednik Nacionalnog vijeća učenika, rekao je: „Učenici ove zemlje ne žele više biti taoci neodgovornosti političkih elita. Mi ne želimo bi- flati i bubati, nego želimo misliti i kreirati. Mi ne želimo tupo ponavljati, nego raspravljati.” Također, dodao je „Maknite šape s procesa u koji je ugrađeno bezbroj dobrovoljnih radnih sati, muke, želje, znanja i htijenja.”
Eto, zato smo i mi bili na prosvjedu. Vidimo se na nekom od sljedećih!
