Pitanje: Već duže vrijeme pomažem susjedi, koja je stara i bolesna, a nema sredstava za život. Vlasnica je manjeg dvosobnog stana, kojeg mi je obećala ostaviti u znak zahvalnosti za sav moj trud i muku, koju svakodnevno doživljavam. Da se osiguram, sklopili smo ugovor o doživotnom uzdržavanju, kojim bi njezin stan poslije smrti pripao meni. Ugovor smo obje potpisale, ali ga nismo ovjerile kod javnog bilježnika, niti na sudu, pa se bojim da takav ugovor neće biti punovažan. Utoliko više što se iznenada pojavila njezina nećakinja te se navodno počela brinuti za svoju tetu, na koju prije uopće nije obraćala pažnju. Bojim se da će sav moj trud i briga, pa i uložena sredstva „pasti u vodu”. Jesam li u pravu zbog navedene bojazni? (V.B., Zagreb)
Odgovor: Vaša bojazan je sasvim opravdana. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je strogo formalan ugovor koji zahtijeva, pored ovjere potpisa, i solemnizaciju (potvrdu) javnog bilježnika ili suda. Bez toga ugovor nije punovažan. Stoga vam pre- poručamo da taj ugovor što prije ovjerite i solem- nizirate kod javnog bilježnika ili kod suda. Preporučamo vam da to učinite kod suda jer je postupak jeftiniji. Ukoliko vaša štićenica oklijeva ovjeriti i solemnizirati ugovor, savjetujemo vam da joj preporučite da vam obećano ostavi putem vlastoručne oporuke jer u tom slučaju nema troškova ovjere niti solemnizacije. Ako nećakinja uspije u namjeri da teta s njom sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju te ga ovjeri i solemnizira na propisan način, preostaje vam da sudskim putem tražite naknadu troškova i uloženih sredstava koje ste imali pomažući njezinoj teti.