Piše: Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a
Većina javnih mirovina je financijarno iz doprinosa temeljem prihoda, a iznos mirovine ovisi o duljini radnog staža te položaju svakog pojedinca. Tako bi umirovljenici iza kojih stoji dobra karijera, i u mirovini imali dovoljno za kvalitetan život.
No, nije svatko imao uspješnu poslovnu karijeru, pa će tako prestroga vezanost mirovine uz prihode za vrijeme rada mnoge umirovljenike dovesti do siromaštva.
U Europskoj uniji postoje različite vrste minimalnih prihoda zajamčenih starijim osobama, kako bi ih se spasilo od siromaštva. Minimalni prihod koji bi svatko trebao imati definira se kao osiguran i zajamčen prihod za život čak i ako isti nije stečen radom i doprinosima u cijelosti. Propisima se za takve slučajeve primjenjuje redistribucija prihoda, kojom se stvara pravednija raspodjela mirovina.
Neki oblici minimalnih mirovinskih prihoda temelje se, primjerice, na godinama prebivanja u nekoj zemlji ili na godinama radnog staža. Takvi propisi su obično ugrađeni u javni mirovinski sustav, no svejedno dio starijih osoba ostaje bez prava na takav prihod, pa se za njih u okviru socijalnog sustava dodatno ugrađuju zaštitni mehanizmi poput temeljne socijalne naknade i sličnog.
Minimum sa sto lica
Većina javnih mirovina je financijarno iz doprinosa temeljem prihoda, a iznos mirovine ovisi o duljini radnog staža te položaju svakog pojedinca. Tako bi umirovljenici iza kojih stoji dobra karijera, i u mirovini imali dovoljno za kvalitetan život.
No, nije svatko imao uspješnu poslovnu karijeru, pa će tako prestroga vezanost mirovine uz prihode za vrijeme rada mnoge umirovljenike dovesti do siromaštva.
U Europskoj uniji postoje različite vrste minimalnih prihoda zajamčenih starijim osobama, kako bi ih se spasilo od siromaštva. Minimalni prihod koji bi svatko trebao imati definira se kao osiguran i zajamčen prihod za život čak i ako isti nije stečen radom i doprinosima u cijelosti. Propisima se za takve slučajeve primjenjuje redistribucija prihoda, kojom se stvara pravednija raspodjela mirovina.
Neki oblici minimalnih mirovinskih prihoda temelje se, primjerice, na godinama prebivanja u nekoj zemlji ili na godinama radnog staža. Takvi propisi su obično ugrađeni u javni mirovinski sustav, no svejedno dio starijih osoba ostaje bez prava na takav prihod, pa se za njih u okviru socijalnog sustava dodatno ugrađuju zaštitni mehanizmi poput temeljne socijalne naknade i sličnog.
Tipovi minimalnih prihoda variraju diljem EU, ali nema zemlje koja nije ugradila preventivne mehanizme za borbu protiv siromaštva starijih osoba. U nekim zemljama nije riječ o minimalnoj mirovini, već o općoj socijalnoj potpori.
Prvi i najčešći tip je tzv. univerzalna ili temeljna mirovina koju dobivaju svi stariji građani, s nerijetkom razlikom u visini za samce ili parove. Taj tip minimalnog prihoda nije povezan s radnim stažom ili uplaćenim doprinosima, ali je nerijetko reduciran za građane koji nisu proveli cijeli život ili propisani broj godina prebivajući u određenoj zemlji. Najjednostavniji oblik takve temeljne „miro- vine“ postoji u Nizozemskoj gdje iznos ovisi o dužini prebivanja, a dobiva je svaki stanovnik, dok u Danskoj takvu temeljnu penziju dobivaju samo starije osobe koje nemaju drugih prihoda. U Švedskoj i Finskoj univerzalna mirovina se plaća ljudima bez dovoljnih osobnih mirovinskih prihoda, ali se ne uvjetuje drugim imovinskim ili prihodovnim cenzusima.
Kontributorna minimalna mirovina je osmišljena za one koji su radili potreban broj godina za stjecanje mirovine, ali su imali niska primanja pa su i uplaćeni doprinosi bili niski. Za njih se onda propisuje minimalni iznos „nagrade“ za njihov doprinos. To može biti u različitim oblicima. Primjerice, u Velikoj Britaniji država plaća temeljnu državnu mirovinu svima koji su barem 30 godina uplaćivali u Nacionalni mirovinski osiguravajući fond, neovisno koliki su im bili doprinosi. U Irskoj također državna penzija ovisi o broju godina plaćanja doprinosa, a ne o visini uplaćenih doprinosa. Druge, pak, zemlje strože povezuju visinu doprinosa i visinu minimalne mirovine (Belgija, Bugarska, Hrvatska, Slovenija).
Sto je dovoljno?
Takav tip minimalnog prihoda javne mirovine čini samo donekle pravednijima, svakako u manjoj mjeri nego što je to kod univerzalnih mirovina. Hrvatska ima ovaj model – najnižu mirovinu koja ovisi o godinama radnog staža, te se množi s aktualnom vrijednosti mirovine. Tako radnik koji je stekao uvjet za mirovinu temeljem najmanje 15 godina radnog staža, ako je imao primanja (pa time i doprinose) temeljem minimalne zajamčene plaće, može ostvariti mirovinu u visini od 885 kuna. Riječ je o iznosu koji je apsolutno nedostatan za ikakvo preživljavanje, te je daleko ispod linije siromaštva koja bi (prema formuli izračuna u EU) u Hrvatskoj iznosila 60 posto medijana plaće, a to je onda 60 posto od 4.200 kn ili 2.500 kuna!
Minimalna neto plaća za 2015. godinu u Hrvatskoj iznosi 2.424 kn, pa bi minimalna neto mirovina trebala biti, za početak, barem 50 posto tog iznosa odnosno 1.212 kn. Misli li netko da je to previše? Misli li itko da to nije moguće realizirati? SUH drži da nitko tko je radio, pa makar 15 godina, ne bi smio imati mirovinu nižu od tog minimalnog iznosa. Kontributorni princip ostaje za sve mirovine koje su više od toga.
Prema Državnom zavodu za statistiku i njegovom anketnom načinu izračunavanja linija siromaštva za samačkog domaćinstvo iznosi oko 2.100 kn. A to znači u startu da 60 posto svih umirovljenika ima mirovine u zoni siromaštva.
Naličje socijalne pomoći
Posebna socijalna pomoć za starije osobe je usmjerena na jamčenje minimalnog prihoda iz „socijalne sigurnosne mreže“, a može biti zasnovana isključivo na socijalnim kriterijima i osigurana kroz javni mirovinski sustav (Francuska, Španjolska, Portugal) ili kroz posebne institucije. Pravo na socijalnu pomoć obično nije uvjetovano duljinom prebivanja u odnosnoj zemlji ili visinom uplaćenih doprinosa, kao što je slučaj kod prethodna dva tipa minimalnog primanja, no obično se jamči građanima koji imaju prebivalište u toj zemlji i nije „izvozni“ artikal. Posebna socijalna pomoć za stare obično je uvjetovana određenom dobi i potrebom.
Opća socijalna pomoć nije posebno usmjerena na starije osobe. Kroz nju se potpomažu građani koji nemaju dovoljne prihode za preživljavanje, a obično podliježe transparentnim socijalnim kriterijima. Primanje opće socijalne pomoći je katkad uvjetovano obvezom traženje zaposlenja ili zaduženjem rođaka na davanje potpore. Samo dvije zemlje članice EU imaju opću socijalnu pomoć kao jedinu „sigurnosnu mrežu“ za starije ljude, a to su Češka i Njemačka.
Hrvatska ima tzv. opću socijalnu pomoć, pa čak ima i propis kojim starijima od 65 godina jamči nešto viši iznos od zajamčene minimalne naknade (ZMN). No, siromašni starac bez ikakvih prihoda kod nas će primiti 920 kn mjesečno, od čega ne može preživjeti! Šokira, međutim, da je čak i to nepravedno prema siromašnom umirovljeniku s najnižom mirovinom (za 15 godina radnog staža) od 885 kn, jer se praktički veća potpora daje onome koji – nikad nije radio.
Svatko ima nešto
Sve zemlje u EU imaju barem jedan tip minimalnog prihoda za zaštitu starijih osoba od siromaštva. Prva dva spomenuta tipa, s univerzalnom ili državnom penzijom, te s kontributivnom minimalnom potporom (npr. najniža mirovina), u mnogim zemljama nisu dovoljna, te je potreban dodatni sustav socijalne potpore za one koji ne ostvaruju pravo na takve tipove potpore.
Daleko bolji uvid bismo dobili usporedbom udjela minimalnog mirovinskog prihoda s iznosom linije siromaštva u svakoj od zemalja: taj je udjel niži od 30 posto u Letoniji i začudno – Češkoj; od 30 do 50 posto iznosi u Litvi, Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj, Estoniji i Bugarskoj; od 50 do 70 posto u Finskoj, Poljskoj, Italiji, Francuskoj; od 70 do 90 posto u Cipru, Luksemburgu, Malti, Rumunjskoj i Velikoj Britaniji. Definitivno su „pobjednici” zemlje u kojima se s minimalnom mirovinom može preživjeti na i iznad granice siromaštva, a to su: Nizozemska, Portugal, Belgija, Danska i Španjolska.
U slučaju socijalnih pomoći, postavljaju se brojni socijalni kriteriji, a u nekim zemljama i imovinski, te u rijeđim slučajevima i imovinski i prihodovni status potomaka koji zakonski imaju obvezu potencijalnog uzdržavanja. S brojnošću takvih uvjeta odnosno prepreka u ostvarivanju potpore, obično raste i rizik od siromaštva.
Ovisnost starijih osoba o minimalnim prihodima u mnogim je državama sve veća, te sve veći udjel starijih umirovljenika živi od državne ili univerzalne mirovine. Zemlje s univerzalnom temeljnom mirovinom imaju vrlo visok udjel korisnika, čak do 100 posto kao što je slučaj Danske. U zemljama u kojima se univerzalna mirovina plaća samo ljudima bez dovoljnih osobnih mirovina (Finska, Švedska), udjel je također vrlo visok, i to naročito za žene. Rodna nejednakost je vidljiva i u drugim tipovima minimalnih prihoda, pa je utoliko više jasno kako je to posljedica preniskih mirovinskih prava stečenih temeljem prekarnog ili potplaćenog rada. Koji su, međutim, trendovi i izazovi? Socijalne potpore su sve više izrazito vezane uz socijalne kriterije, a u konačnici se nastoji i destimulirati interes za ta prava pa su nerijetko iznosi potpore bitno niži od granice siromaštva. Time se promašuje osnovni cilj, a to je spriječavanje siromaštva.
Jeftinija od posljedica
Nadalje, teški imovinski cenzusi imaju za posljedicu zadržavanje sve većeg broja ljudi u stupici siromaštva. Štednja za nečiju mirovinu, zarađivanje i plaćanje doprinosa, mogu biti obeshrabreni imovinskim cenzusima koji će im onemogućiti adekvatnu minimalnu mirovinu. Stoga je važno da sve zemlje osnaže politike kojima će što većem broju građana omogućiti da zarade svoje mirovine iznad linije sunovrata u siromaštvo. Preduvjet za to je i rast stope radne aktivnosti stanovništva, a osobito žena i starijih od 55 godina, u čemu je Hrvatska na apsolutnom dnu EU ljestvice.
Ekonomska kriza i visoka stopa nezaposlenosti, posebno mladih ljudi, ostavit će mnoge „rupe“ njihovim radnim životopisima, pa će unaprijed biti „pretplaćeni“ na minimalne potpore. Također, kako usporedo raste zahtjevana dob za umirovljenje, jedan dio ljudi će sa tržišta rada naprosto prijeći u socijalne slučajeve. Sigurno je da će zaposleni s prekarnim radnim mjestom (npr. rad na određeno, part-time rad, agencijski rad, sezonski rad), imati i niža primanja i češće prekide u radnoj karijeri. Takva je osoba unaprijed osuđena na siromaštvo u starosti. A većina takvih su – žene.
Ključ je pravedan mirovinski sustav
Točno je, i to potvrđuju brojni europski eksperti, kako minimalne i socijalne mirovine nisu presudne u sprječavanju siromaštva starijih osoba, već su to dobro i pravično dizajnirani mirovinski sustavi, s odgovarajućim redistributivnim elementima.
Mirovinski sustavi u Bugarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Luksemburgu i Portugalu nemaju redistributivne elemente. Solidarnost se ne predviđa kroz mirovinsku formulu, ali je ima u nekim drugim dijelovima mirovinskog zakonodavstva (npr. nadoknađivanje umanjenja prihoda za rodiljni i roditeljski dopust, obiteljske mirovine).
Mnoge zemlje imaju mirovinske sustave koji imaju relativno zbijene mirovine, pa nema velike razlike između onih s puno godina radnog staža i niskim plaćama i onih s manje godina radnog staža i visokim doprinosima. U takvim zemljama mirovinski sustavi su kreirani s ciljem da bi poništili učinak „kratkih karijera11 i niskih primanja.
Naposljetku, što se desi kad usporedimo razinu zajamčenih minimalnih prihoda za starije osobe s linijom siromaštva? Noviji pokazatelji potvrđuju da nema bitne razlike u apsolutnim iznosima između godišnjeg minimalnog prihoda za starije osobe i linije siromaštva
Ima li jamstva da bi uvođenjem minimalne i socijalne mirovine bio zaustavljen rast udjela starijih osoba koje tonu u siromaštvo? „Najgore“ tri zemlje po stopama siromaštva u EU, odnosno po postotku starijih od 65 godina koji su siromašni, su Bugarska (57,6 posto), Latvija (36,1 posto), Rumunjska (35 posto) i Hrvatska (31,9 posto).
Bugarska i i Hrvatska zapravo nemaju minimalnu mirovinu, već najnižu mirovinu koja se obračunava po godini radnog staža, te je vrlo niska i pokriva manji dio potrebnog iznosa do granice siromaštva. U Bugarskoj najniža mirovina od 78e dostaje za 49,4 posto iznosa do linije siromaštva, a u Hrvatskoj (115€) 45,2 posto s trendom daljnjeg opadanja, pa je time Bugarska u nešto boljoj poziciji. Letonija pak ima minimalnu mirovinu, no u iznosu koji dostaje za samo 27,1 posto od linije siromaštva, pa je daljnji trend siromašenja starijih vjerojatan. Rumunjska s minimalnom mirovinom od 78 ima drugačiji trend. Naime, već sada se tim iznosom pokriva 76,2 posto do nacionalne linije siromaštva, te će vjerojatno Rumunjska uskoro preskočiti Hrvatsku, čime bismo postali treća zemlja najsiromašnijih starica i staraca. Nije, dakle, bitno koliko ste apsolutno siromašni, već je bitnije koliko ste siromašniji od ostatka stanovništva, koliko ste kliznuli ispod linije siromaštva i koliki je udjel siromašnih u toj dobnoj skupini. A Hrvatska definitivno tone, što pokazuju brojni pokazatelji, među inim i Global AgeWatch za 2015. Iza nas po nedostatku ljubavi spram svojih starijih stanovnika od EU zemalja su samo Grčka i Litva. Slava nam!
MINIMALNE MIROVINE U EURIMA
lako mjesečni iznosi zajamčenih minimalnih mirovina u eurima nisu usporedivi, ipak nabrojimo barem neke (2012. g.): Belgija -1.100 €; Bugarska 78«; Češka 113«; Danska – 1.375 €; Estonija -149 «; Irska – 949 «; Grčka – 360 € (nakon najnovijih rezanja); Španjolska – 738«; Francuska – 800« ; Hrvatska – 115«; Italija – 543«; Cipar – 548« ; Letonija – 80« ; Litva – 94«; Luksemburg – 1.547«; Mađarska – 98«; Malta – 513« ; Nizozemska 1.127«; Austrija – 966«; Poljska -169«; Portugal – 442« ; Rumunjska – 78«; Slovenija – 200 «; Finska – 743 «; Švedska – 724
Europska šetnja: Starije se štiti!
Belgija ima dva zaštitna filtera: prvi je zajamčena minimalna mirovina za puni radni staž, a drugi je zajamčeni prihod za osobe starije od 65 godina. Bugarska ima najnižu mirovinu za one s najmanje 15 godina radnog staža, te socijalnu mirovinu za starije od 70 godina. K tome postoji i opća socijalna pomoć kao treća mreža socijalne potpore. Češka ima socijalnu pomoć koja pokriva sve potrebite. Danska ima narodnu starosnu mirovinu, te dodatnu novčanu potporu za starije od 65 godina.
Estonija ima nacionalnu penziju za starije od 63 godine. Irska ima državnu mirovinu utemeljenu na doprinosima te socijalnu državnu mirovinu koja nije utemeljena na doprinosima za starije od 66 godina. Grčka ima minimalnu mirovinu, a njolska, uz minimalnu mirovinu, i socijalnu mirovinu za starije od 65 godina s 10 godina boravišta, te opću socijalnu pomoć i za stare. Francuska ima minimalnu mirovinu zasnovanu na doprinosima te solidarnu naknadu za starije od 65 godina. Hrvatska ima najnižu mirovinu zadanu doprinosima, te opću socijalnu pomoć.
Italija ima minimalnu penziju, socijalnu naknadu za starije od 65 godina i 3 mjeseca, te dodatno i socijalnu pomoć. Cipar također ima trostruku zaštitu: minimalnu mirovinu, socijalnu penziju od 65. godine te posebnu socijalnu potporu za starije u potrebi. Letonija ima minimalnu starosnu mirovinu, te zajamčeni minimalni prihod općeg tipa. Litva pak nema minimalnu mirovinu, već socijalnu mirovinu, te novčanu socijalnu pomoć za potrebite.
Luksemburg ima minimalnu mirovinu, te dodatno zajamčeni minimalni prihod za sve građane. Mađarska također ima minimalnu starosnu mirovinu, te državnu naknadu za starije od dobi za umirovljenje.
Malta također ima nacionalnu minimalnu mirovinu i državnu naknadu za starije od 60 godina uz uvjet 5 godina boravišta. Nizozemska ima opću starosnu mirovinu i minimalni prihod za život. Austrija spada u rijetke zemlje bez minimalne mirovine, ali zato ima visok dodatak mirovini za one koji su radili barem 15 godina, te k tome i minimalni prihod za život koji se jamči svima. Poljska ima minimalnu mirovinu i stalnu socijalnu pomoć, dok Portugal uz minimalnu mirovinu ima i socijalnu mirovinu za starije od 66 godina.
Rumunjska nema minimalnu mirovinu, ali postoji socijalna mirovine za starije od 60 (žene) ili 65 (muškarci). Slovenija ima najnižu mirovinu, no i socijalnu mirovinu za starije od 63 (žene) ili 65 (muškarci). Uz to ide novčana socijalna potpora svima u potrebi. Slovačka ima samo naknadu za slučaj socijalne potrebe.
Finska ima nacionalnu penziju i socijalnu potporu, a Švedska zajamčenu mirovinu i državnu potporu za starije od 65 godina. Velika Britanija ima temeljnu državnu mirovinu te dodatnu potporu za starije od 60-65 godina.