Prema definiciji iz Zakona o socijalnoj skrbi, socijalna skrb je organizirana djelatnost od javnog interesa za Republiku Hrvatsku čiji je cilj pružanje pomoći socijalno ugroženim osobama, kao i osobama u nepovoljnim osobnim ili obiteljskim okolnostima, koja uključuje prevenciju, promicanje promjena, pomoć u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba i podršku pojedincu, obitelji i skupinama, u svrhu unapređenja kvalitete života i osnaživanja korisnika u samostalnom zadovoljavanju osnovnih životnih potreba te njihovog aktivnog uključivanja u društvo.
Dugačka definicija, ali ponešto drukčija u praksi. Nakon što je Vlada RH donijela Uredbu o kriterijima za stjecanje statusa ugroženih kupaca energije iz umre- ženih sustava, koja stupa na snagu 1. listopada, amandmanom su pojednostavljene procedure.
Osnovni kriterij za dodjelu najavljenog vaučera za struju od 200 kuna trebao bi biti sveopća socijalna ugroženost. Analizirajući tablicu s podacima HZMO-a iz srpnja 2015. godine o visini mirovine u odnosu na broj korisnika, teško je shvatljivo kako blizu 100 tisuća starijih osoba koje primaju mirovinu do 500 kuna nije zadovoljilo kriterij da im se subvencionira račun za električnu energiju u najavljenom iznosu od 200 kuna.
Osoba koja živi od mirovine do 500,00 kuna mjesečno trebala bi u potpunosti zadovoljavati sve odredbe iz definicije o socijalnoj skrbi: socijalno ugroženi, nepovoljne osobne ili obiteljske okolnosti, nemogućnost zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, ne- kvaliteta života, totalna isključenost iz društva.
Pa u čemu je onda «kvaka»?
Sustav je odlučio da su kriterij zadovoljili samo korisnici socijalne skrbi i korisnici stalne socijalne pomoći.
Hrvatski umirovljenici pozdravljaju svaku odluku sustava da se pomogne socijalno ugroženim sugrađanima. No, isto tako opravdano se pitaju da li zato što su stari, slabovidni i nagluhi, uz grijanje i toplu vodu, ne trebaju slušati radio, gledati televiziju i čitati ili je cilj sustava potpuno ih isključiti iz društva.
Javnost ni jednim slovom ne komentira ovu diskriminaciju, jer ta ista javnost vjerojatno nema pojma da u Hrvatskoj netko prima „mirovinu“ do 500 kuna i od toga živi cijeli mjesec.
Stari su u Hrvatskoj nepotrebni, stvaraju samo trošak i nikome ne trebaju i šteta je što još uvijek nisu na snazi spartanski zakoni, pa da se starci lijepo mogu odvesti na planinu i ostaviti. Dnevno u medijima može čuti i kako je umirovljenika previše.
Bili stari i siromašni, umirovljenici su još uvijek živi ljudi, naši sugrađani, koji očekuju i trebaju pomoć sustava. A sustav ih ne želi ni vidjeti ni čuti, a kamoli pomoći. Osiromašeni umirovljenici šute u strahu i neznanju da im sustav, koji se stalno prijeti, ne uzme i ovo malo što imaju. Kao prepreka im se uzima to što možda još uvijek imaju otkupljeni društveni stan i možda komad zemlje u bespuću zabiti, naslijeđen od predaka.
Ovom odlukom Vlada je grubo prekršila direktivu EU prema kojoj je obvezna siromašnim građanima sufinancirati dio cijene struje, plina i grijanja. Ulaskom u EU Vlada preuzela obaveze iz direktive Europske unije prema kojima je do početka svibnja ove godine morala donijeti i uredbu kojom bi se siromašnim kućanstvima subvencionirao dio spomenutih režijskih troškova. Trebala je definirati energetsko siromaštvo i razviti strategiju potpore. Također, donošenjem Zakona o energiji morala je utvrditi i svoje obaveze s obzirom na činjenicu da je u zakonodavstvo uveden pojam „siromašne osobe“ te definirati tko je „zaštićeni kupac“, kako bi mu mogla omogućiti subvencioniranu cijenu režijskih troškova. (Mirjana Pavačić-Penđer)