Na javno savjetovanje 22. prosinca 2016. godine je upućen Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa za Zakon o izmjenama i dopunama zakona o sigurnosti prometa na cestama, u koji se ponovno želi ugraditi diskriminirajuća odredba o obaveznom liječničkom pregledu za vozače starije od 65 godina prilikom produženja vozačke dozvole.
Prvo, u Nacrtu prijedloga izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama, predlagatelj izmjena Ministarstvo unutarnjih poslova kao glavni razlog donošenja izmjena ponovno, kao i 2014. godine, netočno navodi potrebu hitnog usklađivanje hrvatskog nacionalnog zakonodavstva s pobrojanim europskim direktivama, od kojih se ni jedna ne odnosi na uvjete za produljenje vozačkih dozvola, već na tehničku ispravnost vozila, regulaciju autoškola i sličnog (Direktive 2014/45/EU Europskog parlamenta i Vijeća, od 3. travnja 2014).
Unatoč tome, predlagatelj zakona u tri od četiri prijedloga izmjene zakona želi ugraditi odredbu o uvođenju obaveze liječničkog pregleda kod produljenja vozačke dozvole za osobe starije od 65 godina uz sljedeće objašnjenje: „Notorna je činjenica da nakon 65. godine života dolazi do zdravstvenih promjena koje mogu utjecati na sposobnost upravljanja vozilima, a sukladno važećem zakonskom rješenju ne postoji obaveza takvih vozača da se, barem prilikom produljenja valjanosti vozačke dozvole, podvrgavaju liječničkim pregledima. Propisivanjem obaveze podvrgavanja zdravstvenom pregledu osobama nakon 65. godine života prilikom produljenja vozačke dozvole žele se osigurati uvjeti za veću sigurnost cestovnog prometa. Naime, kod osoba starijih od 65 godina može doći do bitnih promjena u zdravstvenom stanju koje utječu na sigurno upravljanje vozilom, a prilikom izdavanja vozačke dozvole nije bilo zdravstvenih ograničenja. Time bi se ponovno uspostavio dodatni mehanizam nadzora nad zdravstvenom sposobnošću za upravljanje vozilom vozača starijih od 65 godina“.
Koristeći se rječnikom predlagatelja zakona, notorna je činjenica da su glavni krivci za povećane prometne nesreće alkohol i zlouporaba droga, te nedostatak iskustva, a ne godine života. Također, upravo suprotna je činjenica, što potvrđuje i statistika Ministarstva unutarnjih poslova, kako u prometu stradavaju najviše osobe starije od 65 godina, dok su osobe starije od 65 godina prouzročile svega 10 posto prometnih nesreća.
Uz to, kako se radi o procjeni učinaka propisa za Zakon o sigurnosti u prometu na cestama, koji je na snazi od 11.06.2015., uz prijedlog ovih izmjena predlagatelj je trebao priložiti relevantnu analizu koja bi potkrepljivala tvrdnje o bitnom porastu opasnosti od starijih vozača upravo u rečenom razdoblju za koje se procjenjuje učinak propisa, čega u ovom slučaju nema.
Sindikat umirovljenika Hrvatske je u postupku pripremanja ove pritužbe o opetovanoj diskriminaciji temeljem dobi konzultirao više stručnjaka, koji su, primjerice, naveli kako je u prometnoj kriminologiji dokazano da vozači stariji od 65 godina oprezniji i savjesniji vozači, te da rjeđe čine prometne delikte, te da predlagač izmjena zakona neosnovano tvrdi da je životna dob uzrok nesposobnosti za sigurno sudjelovanje u prometu. Da je i u jednom od slučajeva kad je počinitelj osoba starija od 65 godina dobna nesposobnost doista dovela do nastanka opasnosti ili nesreće, to je trebalo dokazati medicinskim vještačenjem, kako bi to mogla postati pravno relevantna činjenica.
U slučaju ovog predlagatelja zakona dob se na diskriminativan način poistovjećuje s bolešću, pa je neshvatljivo kako sadašnja Vlada podržava ubrzano povećanje radnoga vijeka na 67 godina, pa i više, a istodobno za te iste djelatnike tvrdi da su vjerojatno nesposobni dovesti se do svog radnog mjesta. Kako možemo očekivati da ljudi budu sposobni raditi, često i delikatne i visokostručne poslove, a ne očekujemo da su u stanju voziti? Isto tako, kako su predlagatelji zakona, bez ikakvih parametara, odredili da osoba postaje manje sposobna za vožnju upravo onog dana kad proslavi 65. rođendan?
Šokantno je kako predlagatelj zakona bez imalo zazora tvrdi kako u postojećem zakonu nigdje „ne postoji obaveza takvih vozača da se, barem prilikom produženja valjanosti vozačke dozvole, podvrgavaju liječničkim pregledima“. Diskriminativno je vozače starije od 65. godina nazivati „takvim vozačima“, no očito je to rječnik predlagatelja, Ustavu i zakonima unatoč. Bitno je također kako takva regulacija jasno postoji u članku 233. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i to na način da se precizira kako je liječnik dužan upozoriti pacijenta te obavijestiti policiju o njegovom promijenjenom zdravstvenom stanju (bolest ili invalidnost) koje bi moglo utjecati na njegovu sposobnost i sigurnost upravljanja vozilom. Takav liječnik koji je obavio pregled ili liječio pacijenta odnosno izabrani liječnik opće prakse pozna zdravstveno stanje pacijenta, zna njegove simptome i tegobe, kao i propisanu terapiju. Zakon je, dakle, to propisao na vrlo dobar i u EU uobičajen način.
Nadalje, s obzirom na dostupnu statistiku Ministarstva unutarnjih poslova, tvrdnja o povećanju sigurnosti cestovnog prometa s uvođenjem dodatnih pregleda za starije od 65 godina „ne drži vodu“ jer su većinu prekršaja, ali i kaznenih djela u cestovnom prometu počinili mlađi od 65 godina, a posebno rizičnu skupinu čine mladi vozači (oni u dobi od 15 do 34 godine prouzročili su više od 35% nesreća), što i sam predlagatelj zakona navodi u Nacrtu prijedloga izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama („…nadalje, s obzirom na činjenicu da mladi vozači i vozači s nedovoljno vozačkog iskustva, uzrokuju nerazmjerno veći broj prometnih nesreća u odnosu na sve ostale vozače, namjera je posebnim pravnim režimom,.. utjecati na ponašanje te skupine vozača…“).
Također, predlagatelj zakona dodatno diskriminira osobe starije od 65 godina stavljajući povezujući ih sa skupinom vozača za koje je utvrđeno da su upravljali vozilima pod utjecajem droga ili lijekova ili ako su imali u krvi alkohola iznad 1,5g/kg (iako statistike tvrde kako je prosječna dob liječenog narkomana 28 godina, a liječenog alkoholičara 40 godina).
Kao što je SUH upozoravao još 2014. godine kada je tadašnja Kukuriku koalicija uvela isto ograničenje za starije od 65 godina s istom argumentacijom, riječ je očito o vrlo utjecajnom lobiju medicine rada koji iz godine u godinu nastoji, a kod „lakovjernijih“ ili „naklonjenijih“ vlada katkad i uspijeva, bez argumenata, s lažnim poveznicama na europske direktive (prošli put je to bila direktiva o auto sjedalicama za djecu!), ishoditi obnovu svoga biznisa naplaćivanjem obveznih zdravstvenih pregleda. Sindikat umirovljenika Hrvatske ocjenjuje kako je ovdje jasno da je taj lobi utjecajan na nekoj od razina u Ministarstvu unutarnjih poslova, jer se u interesu manje skupine zdravstvenih poduzetnika, i pod cijenu lažnih tvrdnji i kršenja ustavnih načela protiv diskriminacije temeljem dobi, upravo ta diskriminacija ponavlja.
Još jedan diskriminirajući parametar predlagatelja zakona vidi se u nenormativnom tzv. prijedlogu 2 u kojem se ističe kako je na starije osobe moguće utjecati „prvenstveno prometno-preventivnim kampanjama; utjecati na njihovu svijest i savjest da sami dobrovoljno prestanu konzumirati svoje pravo na upravljanje motornim vozilima, iako imaju važeću vozačku dozvolu odnosno mogu joj produžiti valjanost, bez dokazivanja svoje zdravstvene sposobnosti za vožnju“. Takav prijedlog smatramo manipulativnim i diskriminirajućim jer ako je osoba narušenog zdravstvenog stanja, onda liječnik opće prakse ima zakonsku obavezu i dužnost upozoriti kako osoba nije više sposobna za vožnju.
K tome, već ionako pauperizirani hrvatski umirovljenici s prosječnom mirovinom od 2.252,44 kn (studeni 2016.), te pri vrhu siromaštva u EU, od sada će morati od 65. godine na dalje redovito na obnovu vozačke dozvole uz kompletan zdravstveni pregled od prosječno 450 kn, 20 kuna biljega, utrošak vremena na prijevoz i čekanje.
Posljedica diskriminacije za oko 220.000 vozača starijih od 65. godina je mjerljiva i u kunama i bespotrebno potrošenom vremenu i zdravlju. Naime, hodanje po ordinacijama, osim novčane strane, ima i moguće zdravstvene posljedice. Posljedica? Siromašniji umirovljenici, a to je trećina njih, neće si moći priuštiti obnovu vozačke dozvole, što će uzrokovati njihovu bitno smanjenu mobilnost te dovesti do povećanja socijalne isključenosti.
Smatramo kako se ovim zakonskim prijedlogom isključivo želi postići dodatna zarada putem naplate zdravstvenih pregleda, a koji se obavljaju od liječnika koji prije toga nisu upoznali pacijenta niti imaju uvid u njegov zdravstveni karton, pa su stoga površni, manjkavi te u konačnici beskorisni, osim za one koji na njima zarađuju.
Podsjećamo također kako je u sada važećem Zakonu o sigurnosti prometa na cestama posve jasno propisano kako „motornim vozilom ima pravo upravljati svaka osoba kojoj je izdana dozvola u državi članici Europskog gospodarskog prostora“, a to znači da će pravo upravljanja vozilom imati čak i građani različitih vaneuropskih zemalja koji imaju jednu od 110 oblika vozačkih dozvola. K tome, europske prakse su različite, iako omogućavaju i ograničenja vezana uz dob. U Danskoj se vozačka dozvola obnavlja nakon 70. godine uz potvrdu obiteljskog liječnika, a u Nizozemskoj nakon 70. godine na pet godina i to bez liječničkog pregleda. U Velikoj Britaniji obnavlja se nakon 70. godine bez liječničkog pregleda, ali svake tri godine s osobnom izjavom vozača. I u Finskoj poslije 70. godine obnova ovisi o obiteljskom liječniku, dok u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji nema dobnog ograničenja itd.
U stoljeću u kojem se ubrzano produljuje životni i radni vijek stanovništva u EU, hrvatski zakonodavci bi mogli, ako Ured pučke pravobraniteljice ne spriječi ponovno direktno kršenje članaka 1.-3. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Svako stavljanje u nepovoljan položaj bilo koje osobe na osnovu dobi, odnosno godina života – predstavlja dobnu diskriminaciju“), ponovno usvojiti propise kojima krše prava starijih osoba.
S poštovanjem,
Jasna A. Petrović,
predsjednica SUH-a
