- Prema prvoj procjeni Eurostata, godišnja stopa inflacije u prosincu 2024.mjerena harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena (HICP) u Hrvatskoj je iznosila 4,5 posto, najviše od svih zemalja članica eurozone. Unatoč toj činjenici, trgovci su najavili dodatno povećanje cijena, jesu li za ovo „divljanje“ cijena krive trgovačke marže?
Sredinom 2023. godine su Europska središnja banka, OECD, Banka za međunarodna poravnanja (BIS) i Europska komisija objavile studije koje pokazuju da su profiti činili veliki udio u inflaciji. „Rastući profiti poduzeća najviše su pridonijeli europskoj inflaciji u posljednje dvije godine jer su tvrtke povećale cijene više od skoka troškova uvezene energije.“ Ova inflacija događa se kada korporativni sektor uspije prenijeti veliki troškovni šok na potrošače povećanjem cijena kako bi zaštitio ili povećao svoje profitne marže. Naravno, nisu se sve tvrtke jednako ponašale. Zaključak je da ova inflacija rezultira povećanjem ukupnog profita. Ista jednostavna istina navela je Adama Smitha da upozori, prije 250 godina, da profit može potaknuti pritisak na cijene. MMF sugerira kako „izgledi inflacije u Europi ovise o tome kako korporativni profiti apsorbiraju dobitke od plaća.“ Ali ne postoji izravan kanal od rastućih kamatnih stopa do kompresije marže. Povećanje troškova posuđivanja već je povećalo financijske rizike i, ako ništa drugo, smanjuje sposobnost poduzeća da apsorbiraju povećanje plaća. Trebali bi prepoznati pribjegavanje višim kamatnim stopama kao ono što jest: strategija za svaljivanje troškova inflacije na rad (smanjenjem plaća), na socijalne programe (kroz štednju) i na buduće generacije (obeshrabrivanjem ulaganja).
Zamjenica glavnog direktora MMF-a Gita Gopinath tvrdi „Ako inflacija treba brzo pasti, tvrtke moraju dopustiti da njihove profitne marže padnu.“ Postizanje ovoga ishoda zahtijeva novu strategiju usmjerenu na discipliniranje neumjerenog profita, poticanje ulaganja, povećanja produktivnosti i poticanje tvrtki da zarađuju na staromodan način prodajom više proizvoda po fer cijenama. Još jedna značajka ove inflacije su veliki dobici u bogatstvu kućanstva, posebno za najbogatijih 10 % kućanstva. U SAD-u, npr. učinak bogatstva iznosio je otprilike polovicu veličine Bidenovih mjera potpore u pandemiji. Gotovo tri četvrtine utjecaja bogatstva na potrošnju posljedica je većeg bogatstva samo 10 % najbogatijih, a samo 1 % najbogatijih odgovorno je za više od 40 % povećanja potrošnje.
Monopol i oligopol
- Svjedoci smo da cijene nekih proizvoda isti dan osjetno porastu u svim trgovačkim lancima. Dakako, na to mogu utjecati cijene proizvodnje i dobavljanja proizvoda na police trgovina, no ima primjera gdje se cijene nabave nisu mijenjale, a cijena je na policama svih trgovina isti dan otišla gore i svugdje jednako košta. Pet trgovačkih kuća kontrolira čak dvije trećine tržišta RH u segmentu prehrane i mješovite robe te je opasnost od oligopola velika. Na koji način je moguće smanjiti tu opasnost?
U tradicionalnom pogledu na tržište, usmjerenom na ispravljanje neravnoteže između ponude i potražnje, neograničeno maksimiziranje profita tvrtki je logična posljedica. Ali ako profit korporacija nije povezan s poboljšanim učinkom, postignutim ulaganjima i tehnološkim napretkom već strateškim oligopolskim i monopolskim položajem iskorištavajući tako ovisnost potrošača u krizi i naplaćujući nerazumne cijene za proizvode za koje nema alternative, inflacija se nužno ubrzava. Učinkoviti odgovor u ovakvoj situaciji je snažna antimonopolska politika i druge ciljane mikroekonomske regulatorne mjere za kontrolu prekomjerne potrošnje kada ponuda naglo opadne. Neke od njih uključuju mjere u duhu Keynesa dok bi druge mogle biti progresivni porezi na potrošnju. Pojednostavljujući složenu stvar, možemo reći da restrukturiranju opskrbnih lanaca svakako ne pogoduju restriktivne monetarne politike. A što se tiče tržišta plina i poljoprivrednih proizvoda, došlo je do jasne pretjerane reakcije. Takva pretjerana reakcija – glavni element u inflatornom izljevu – uglavnom je posljedica financijskih tržišta koja igraju osnovnu ulogu u procesu određivanja cijena ovih roba. Financijska tržišta ne ponašaju se u skladu s teorijom učinkovitih financijskih tržišta, pokrećući cijene na takav način da odražavaju temeljnu situaciju. Sklona su pretjerano reagirati, vođena špekulacijama. Konačno, potrebna je aktivna politika usmjerena na smanjenje financija (a posebno financijalizaciju roba), čiji je rast kao postotak BDP-a u posljednjih nekoliko desetljeća glavni uzrok rastuće nestabilnosti svjetskog gospodarstva.
- Iako nas je samo 3,8 milijuna, iako imamo velike obradive površine, Hrvatska ipak preko 60 posto hrane uvozi. Zašto je to tako?
Još od Programa stabilizacije (1993/1994) koji je u svojoj suštini bio antiinflacijski program, dva su glavna mehanizma stabilizacije: vanjsko-trgovinska liberalizacija i fiksiranje tečaja kune za njemačku marku, a poslije za euro. Jedna od posljedica takve politike je i dolazak velikih trgovačkih lanaca u stranom vlasništvu. Istina je kako je hrvatska poljoprivreda našim ulaskom u EU morala ispunjavati glavne ciljeve Zajedničke poljoprivredne politike EU, da je izložena snažnoj konkurenciji tržišta EU, te suočena s gubitkom tradicionalnog tržišta CEFTA-e. Ali nažalost, Hrvatska poljoprivreda još uvijek ne uspijeva značajnije promijeniti agrarnu i proizvodnu strukturu. I dalje su brojnošću najzastupljeniji manji proizvođači, a u strukturi poljoprivredne proizvodnje dominiraju žitarice. Nadalje, poljoprivredna politika nedovoljno uvažava klimatsko-pedološku raznovrsnost Hrvatske kao jedan od preduvjeta veće prepoznatljivosti hrvatskih proizvoda na europskom tržištu hrane.
Kako bi odgovorili na konkurenciju i uvoz i osigurali samodostatnost u strategijskim poljoprivrednim proizvodima, moramo povećati obujam poljoprivredne proizvodnje boljim korištenjem raspoloživih resursa, a u strukturi izvoza povećati udjel proizvoda više dodane vrijednosti. Hrvatska ima najveći deficit u inozemnoj razmjeni prehrambenih proizvoda (oko 2,5 posto BDP-a), a u zadnje tri godine bilježi najveće pogoršanje trgovinskog salda u usporedbi sa zemljama CEE regije te Njemačkom i Italijom što Hrvatsku čini najizloženijom kretanju rastućih uvoznih cijena, obično viših u odnosu na pretpostavljene domaće cijene. Usprkos ulasku u EU i u Zajedničku poljoprivrednu politiku te vrlo velikim subvencijama, hrvatska poljoprivreda se mijenja sporo i bez rješavanja strukturnih problema. Posljedice ovakve neadekvatne politike posebno se jasno zrcale u kriznim vremenima kao što su ova današnja.
Dodatno, djelovanje globalnog prehrambenog sustava sve se više koncentrira i orijentira na interese posrednika koji stvaraju profit, a ne na interese stvarnih proizvođača i potrošača hrane. Sustav prehrane postao je nefunkcionalan i na druge načine. Pretjerano se oslanja na kemikalije, proizvodi velike količine stakleničkih plinova i pridonosi degradaciji okoliša. Štoviše, glad je i dalje prisutna, pa čak i povećana, uz prekomjernu potrošnju i rasipanje. Hrana se čak koristi kao geopolitičko oružje. Niz politika na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini može smanjiti sposobnost privatnih komercijalnih interesa, osobito velikih korporacija, u kontroli globalnog prehrambenog sustava.
Ni Vlada ni opozicija se ne snalaze
- Po uzoru na neke druge zemlje, hrvatski građani odlučili su bojkotirati odlazak u trgovine petkom, ili čak i cijeli tjedan kod određenih trgovaca, a imamo i ministre koji podržavaju taj bojkot. Mislite li da će bojkot donijeti kakve rezultate i mislite li da bi akteri iz vlasti trebali drugačije postupati prema trgovačkim lancima, odnosno da svojim politikama utječu na smanjenje cijena, a ne podupirujući riječima organizirane akcije građana?
Nezadovoljstvo građana rastom cijena, a poglavito rastom cijena hrane, izraženo bojkotom odlazaka u trgovine određenim danima u tjednu, manifestacija je koju je moguće racionalno objasniti neovisno o efektima jednog takvog pritiska. Međutim, antiinflacijska politika u domeni je Vlade i središnje banke (HNB) koje su slijedom toga i najodgovornije institucije u kreaciji antiinflacijske politike. Kakva je implicitna poruka unisone podrške političkih aktera vlasti i opozicije? Tržište ne djeluje, naše politike u kroćenju inflacije ne donose željene efekte pa pokušajmo i ovom vrstom pritiska potrošača na trgovačke lance. Nadalje, opozicija ovom podrškom kao da odustaje od jasno adresirane odgovornosti glavnih regulatora i populistički podržava akciju koja ne može biti rješenje problema inflacije u hrvatskom gospodarstvu. Ključna stvar ja da je više desetljeća izvanredno niskih kamatnih stopa dovelo do značajnog povećanja korporativnih i javnih dugova i neodrživi napad inflacije cijena imovine na stambenom tržištu, burzi i gotovo svim ostalim financijskim tržištima. Akutnija procjena prepoznala bi da su kamatne stope društveno vrlo skup alat za „kontrolu“ inflacije – posebno kada izvori inflatornog skoka leže u neviđenoj konstelaciji uglavnom uskih grla na strani ponude koja pokreće cijene.
- Vlada je proširila listu proizvoda s ograničenom cijenom. Onome koji nema novca, a takvih je uglavnom većina umirovljenika, ta mjera se čini dobrom. Smatrate li ograničenja cijena proizvoda dobrim rješenjem?
Ograničenje cijena nekih proizvoda može imati opravdanje samo kako bi se stvorio prostor i vrijeme (vremenski horizont od 60 do 90 dana) za reset socijalne politike koja bi trebala identificirati najugroženije skupine stanovništva te osmisliti politike koji bi trebale pomoći najugroženijima (umirovljenici su svakako jedna od tih skupina). Dakle, strogo ciljano, samo prema najranjivijim skupinama. Svaki drugi pristup koji bi bio neselektivan, „helikopterski novac“, stalno širenje liste proizvoda s ograničenom cijenom, perpetuiralo bi probleme bez ikakve mogućnosti suvislih rješenja. Budimo malo cinični i ironični postavljajući, zdravorazumski, sljedeće pitanje: Ako je zamrzavanje cijena pravi put rješavanju problema, zašto ne zamrznuti sve cijene? Očito je nešto pošlo po krivu s kapitalizmom.
Prijeti nam socijalna kriza
- Sami ste javno kazali da u Hrvatskoj vlada inflacija pohlepe. U toj pohlepi često se gubi osjećaj za druge, a najviše stradavaju upravo oni najsiromašniji. A hrvatski umirovljenici su po tom pitanju jedna od najugroženijih skupina stanovništva. Smatrate li da Vlada dovoljno pomaže umirovljenicima?
Inflacija pohlepe „greedflation“ referira se na to da li visoke prodajne cijene nadoknađuju više troškove proizvodnje ili samo odražavaju ponašanje traženja rente, jer je monopolistička odnosno oligopolistička moć omogućila postavljanje tržišnih uvjeta. Korporacije su iskoristile šokove ponude kako bi dramatično povećale svoje profitne marže. Cjenovna moć tvrtki na monopoliziranim tržištima ubrzava inflaciju. Iznenadni dobici gotovo će neizbježno dovesti do socijalne krize osim ako se inflacija ne ublaži višim plaćama, a utrka između dobiti i plaća može se ublažiti porezom na izvanrednu dobit. Nerazmjerne dobitke bez značajnog povećanja učinka ili povećanja troškova proizvodnje, trebalo bi oporezivati. Mit da tvrtke „zaslužuju“ visoke profite, bez obzira na strukturu tržišta, neodrživ je.
- Udio prosječne mirovine (624 eura) u prosječnoj plaći (1.366 eura) u Hrvatskoj iznosi svega 45,7 posto, a taj udio je zapravo i manji kad se iz računice izbace braniteljske i HVO mirovine po posebnim propisima. I najavljena promjena formule usklađivanja mirovina (sa 70-30 na 85-15) neće zaustaviti pad tog udjela u budućnosti. Ako prosječni udjel u EU zemljama iznosi 58 posto jasno je da hrvatski umirovljenici imaju puno lošiji tretman od umirovljenika u EU zemljama. Što smatrate, kojim mjerama bi se ta razlika mogla smanjiti? Kako omogućiti hrvatskim umirovljenicima da bolje žive?
Jedan od ključnih problema je izostanak proizvodnih investicija jer ulaganje u različite oblike financijske imovine, najvećim dijelom u državne obveznice, manjim dijelom u dionice postojećih kompanija te dionice inozemnih kompanija ili udjele u inozemnim investicijskim fondovima te za upravljanje ukupnom imovinom, ne doprinose proizvodnim investicijama pri čemu je investiranje u nove domaće proizvodne kompanije zanemarivo. Mirovinska bi reforma teoretski i mogla uspjeti da se konceptualno oslanja na nove proizvodne investicije, a ne samo ostvarivanje prinosa na financijsku imovinu. Umjesto ulaganja u proizvodnju na djelu je financijalizacija. U Nacionalnoj razvojnoj strategiji navedeno je jačanje 2. mirovinskog stupa, ali stručno-znanstvene, a i političke rasprave o mirovinskom sustavu Hrvatske (tzv. Čileanski model) i dalje su aktualne.
Promjena formule usklađivanja mirovina (sa 70-30 na 85-15) ili slične mjere mogu predstavljati manja poboljšanja u mirovinskom sustavu, ali nemaju potencijal radikalnih promjena. Da bi se promijenio temeljni odnos broja umirovljenika na broj zaposlenih (minimum jedan umirovljenik na tri zaposlenika, a optimalan omjer je jedan umirovljenik na četiri zaposlenika) potrebna je nova industrijska politika usredotočena na dva cilja: osiguranje odgovarajuće i konkurentne ponude proizvoda i tehnologija potrebnih za postizanje gospodarskog prosperiteta i sigurnosti; i osiguravanje pozicije u razvoj i implementaciju tehnologija sljedeće generacije za koje se očekuje da će biti ključne za rast i razvoj. Povrh ovoga, demografsko starenje nastavit će smanjivati ponudu radne snage jer starije osobe obično troše štednju i ne rade, što može voditi inflatornim pritiscima uz smanjenje potencijala rasta gospodarstva. Kontinuirani politički i ekonomski otpor imigraciji također će smanjiti ponudu radne snage i izvršiti pritisak na rast plaća. Bez hvatanja u koštac s ovim temeljnim problemima, za čije rješavanje je potrebna politička volja, odlučnost, hrabrost, mudrost i odgovornost, ostajemo na mjerama koje ne doprinose povećanju udjela mirovina u plaćama niti smanjuju razliku u položaju naših umirovljenika u komparativnoj perspektivi s najrazvijenijim zemljama EU-a. Bez implementacije ovih uvida, novih pristupa i novih politika, za koje je potrebno i vrijeme, ne vidim mogućnosti boljeg života hrvatskih umirovljenika.
Igor Knežević
