Bili smo naivni i prisiljeni prihvatiti taj model jer smo imali veliki javni dug. Ovdje nije riječ o ekonomiji, vec ideologiji koja je izvedena iz ortodoksne neoliberalne paradigme glo- baliziranog svijeta
Mediji o drugom mirovinskom stupu ne pišu, a ako pišu onda pogoduju tržištu kapitala koje je u Hrvatskoj krahiralo. Moramo jasno reći kako je drugi stup neodrživ i kako ni jedna zemlja, osim Hrvatske, nije privatizirala dio mirovinskog sustava da bi se razvilo nestabilno tržište kapitala”, upozorio je prof.dr.sc. Gojko Bežovan s Katedre za socijalnu politiku pri zagrebačkom Pravnom fakultetu.
Održivost drugog mirovinskog stupa bila je tema okruglog stola koji su organizirale Stranka umirovljenika i Zagrebačka stranka umirovljenika 28. ožujka, a sudjelovale su „za” i „protiv” strane, koje su pokušale u dugotrajnoj raspravi doći do zaključka što napraviti sa sadašnjim mirovinskim sustavom i ponuditi dio rješenja da ne dođe do potpunog kolapsa.
Prvi i drugi mirovinski stup – alternative ili dopune?
Doc.dr.sc. Ivana Vukorepa s Pravnog fakulteta u Zagrebu objašnjavala je u svom izlaganju prednosti i nedostatke drugog mirovinskog stupa u hrvatskom kontekstu. Vukorepa je naglasila, s čime su se i ostali sudionici složili, kako je mirovinskom sustavu potrebna stabilnost i održivost jer je riječ o dugoročnom sustavu koji se ne može mijenjati svakih nekoliko godina. Ona smatra kako prvi i drugi mirovinski stupovi nisu alternativa, već da drugi stup pridonosi stabilnosti prvog.
Kao glavnu kritiku prvom stupu, temeljenom na međugeneracijskoj solidarnosti, istaknula je kako više od 50 posto umirovljenika prima veću imovinu od zarađene putem obiteljske mirovine, invalidske ili posebnih mirovina za sudionike Domovinskog rata ili NOB-a.
„Često se krivi demografija za loše stanje, ali je krivo loše upravljanje sustavom što je u konačnici dovelo do povećanog broja umirovljenika jer se stimuliralo rano umirovljenje. Stranke na vlasti niz godina već rade ad hoc mjere što je problem kod ovakvog sustava”, kazala je Vukorepa. Iako je u korist drugog stupa nabrojala nekoliko prednosti, naglasila je kako se u okviru drugog stupa pri ulaganju previše ulaže u državne dionice, ali i da su jamstva neučinkovita. Rješenja za održivost trenutnog modela s dva stupa vidi u ukidanju „prisilnog” umirovljenja, izjednačavanju doprinosa za sve oblike rada, što bi bile neke kratkoročne mjere, dok kao dugotrajne mjere vidi u produženju dobi za odlazak u mirovinu, većoj štednji, smanjenju stope doprinosa, jer kaže Vukorepa, sadašnjom politikom se šalje poruka da se ne isplati raditi.
Na sličnom tragu je i ekonomski analitičar mr.sc. Velimir Šonje koji smatra pak kako mirovinske doprinose treba povećati te kako demografija igra itekako bitnu ulogu u budućnosti mirovinskog sustava. Kao i Vukorepa, Šonje smatra kako je nužno ljude educirati da štede kako bi se održao sustav. Rekao je kako su zemlje, koje su ukinule drugi mirovinski stup, učinile to u trenutku najveće financijske krize. Spomenuo je primjer Poljske koja je u svoj Ustav uvela da javni dug ne smije preći 65 posto BDP-a, čime su odredili da će druge državne resurse usmjeriti u mirovinski sustav. Šonjin najveći strah je da će se odustajanjem od dugog stupa oštetiti buduće generacije koje će sve više morati izdvajati za prvi stup, umjesto za kapitaliziranu štednju. „Adekvatnost mirovina ovisi o stopi prinosa, treba povećati doprinose ili priskrbiti sredstva iz drugih resursa države”, njegov je zaključak.
Bežovan je podsjetio kako je Svjetska banka zapravo natjerala dio post- komunističkih zemalja da uvedu drugi stup koji se pokazao štetnim. Kao pozitivni primjer zemlje koja se tome nije pokorila je Češka, a danas, kaže Bežovan, većina zemalja kojima je i nametnut, ukinula je drugi stup (Poljska, Slovačka, Mađarska…).
„Stalno se bruji o dioničkom portfelju mirovinskih fondova i kako oni dobro raspolažu novcem osiguranika, ali nitko ne piše kolika je njihova provizija. Ona je 7,6 posto, a taj iznos nitko ne može nadoknaditi, što daje povod za veliku zabrinutost. Pa nas nitko nije ni pitao želimo li ući u taj sustav”, polemizirao je Bežovan.
kada se uvodio koncept mirovinskog sustava po zamisli Svjetske banke i MMF, Škember je bio pomoćnik ravnatelja HZMO-a. Kako je rekao, tada se sve činilo logično i jednostavno, točnije da će drugi mirovinski stup riješiti krizu i dovesti do povećanih stopa gospodarskog rasta od čega će svi imati koristi.
„Danas uviđam koliko je to kompleksni sustav, a da su u drugom stupu kolektivni i individualni rizici toliki da može doći do smanjenja gospodarskog rasta. Bili smo naivni tada, i prisiljeni prihvatiti taj model jer smo imali veliki javni dug. Ovdje nije riječ o ekonomiji, već ideologiji koja je izvedena iz ortodoksne neoliberalne paradigme globaliziranog svijeta, a dokaz je Čile”, gotovo pokajnički je rekao Škember. Jasno je istaknuo da kako god financirali mirovinski sustav, uvijek od ostvarenog dohotka aktivnih radnika treba financirati umirovljenike.
U raspravi je sudjelovala i predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović, pozivajući na transformaciju drugog stupa iz obvezatnog u dobrovoljni, te upozoravajući kako je ovakav model privatizirane mirovinske štednje dio problema, a ne rješenja održivosti mirovinskog sustava. Mirovinske fondove kojima upravljaju banke zapravo kamatare državu, naglasila je.
Iako suprotstavljenih mišljenja, govornici su se složili kako je potrebno promisliti o nekoj novoj filozofiji na kojoj se može reformirati mirovinski sustav da bude održiv te da se stopa gospodarskog rasta ne može pripisivati mirovinskom sustavu, već se treba postizati drugim mjerama.
O drugom mirovinskom stupu još dugo će se polemizirati, ali važno je da se konačno osvijesti kako temelj mirovinskog sustava mora biti solidarnost, što je u konačnici ugrađeno i u temelje ove države. Odustane li se od tog modela, odustali smo i od zadnjeg kamena temeljca socijalne države.
Ana Kuzmanić
