Zvuči pomalo nevjerojatno, ali na zagrebačkoj tržnici Dolac svaki dan više desetaka osoba dobiva besplatno voće i povrće. Ne moraju ga platiti, niti lipe. I tako svaki dan pred kraj radnog vremena tržnice obilazi klupice i trpaju u svoje vrećice i torbe sočne plodove prirode. Dobro, većina tih plodova su polutruli i pred kvarljivosti, neki su pali na pod, neki završili u kontejneru, ali to njima ne smeta. Oni su naime hrvatski siromasi, uglavnom starije osobe koje si na taj način ipak priušte nešto voća i povrća kako bi si skuhali juhu, ili pojeli nešto koliko toliko toplo i zdravo.
Odlučili smo posjetiti tržnicu Dolac i napraviti priču o njima, no to i nije ispalo baš tako jednostavno. Očekivano, nisu baš razgovorljivi, ne žele da ih uslikate, tek nam je jedna gospođa odškrinula vrata svog svijeta. Vrlo vjerojatno kako je nitko ne bi prepoznao na glavu je stavila veliki šešir i nije nas gledala direktno u oči nego je stalno okretala glavu dok je pričala i zamolila da je ne snimamo. Odgovorila nam je da je umirovljenica, no godine ili ime nije htjela otkriti.
„Da se ne baci”
Prstima je razabirala što je ostavljeno od povrća na jednom stolu. Na to smo je upitali dolazi li često tako, na što smo dobili kratki potvrdni odgovor. Zatim smo ju upitali koliko joj iznosi mirovina i da je vjerojatno mala mirovina razlog zašto dolazi, jer si ne može priuštiti kupovinu, no dobili smo negativan odgovor.
„Nisam tu iz potrebe, već mi je žao što se hrana baca. Evo ovo vrijedi devet kuna, pa imam devet kuna od mirovine da dam dnevno”, neuvjerljivo nam je kazala, jer je bilo očito kako nama, a možda i sebi ne želi priznati da na taj način preživljava iz mjeseca u mjesec. Neki u Hrvatskoj tako jedu najskuplju hranu da se ne baci i zabavljaju narod političkim prepucavanjima, a neki da se ne baci jedu voće i povrće u raspadu.
S drugim„skupljačima” nismo imali toliko sreće da podijele koju rečenicu s nama, tek nam je jedan stariji gospodin kratko dobacio „što mislite zašto ovo radim, zato jer sam primoran”.
Sat vremena ranije prošetali smo Dolcem i popričali s nekoliko prodavačica. Za oko nam je odmah zapela jedna starija gospođa, 82-godišnja Ružica, koja je imala doista skromnu ponudu na klupici, tek par jaja, malo poriluka, peršina i koprive. Na naše pitanje kako ima tako malo proizvoda, odgovara zato što je sve njezino i domaće. Kazala nam je i kako bi rado htjela da u svojim godinama ne mora raditi, ali jednostavno je primorana.
„Imam mirovinu od 1.800 kuna, moj suprug tek malo veću. Zbog toga se moramo baviti poljoprivredom i ovo nam je način da dodatno zaradimo”.
Kumice nezadovoljne Vladom
Upitali smo je i što misli o trenutnoj situaciji, s obzirom na rast cijena svega i hoće li joj novi Vladin „energetski dodatak”, koji je kopija prošlogodišnjeg Covid dodatka pomoći.
„Nije mi to nekakva pomoć. Taj dodatak bi trebali davati na mjesečnoj bazi, odnosno povisiti mirovine za toliko novca, a ne jednom godišnje”, rekla nam je ova vrlo trezvena i agilna baka koja je ipak na kraju rekla da se bez novca nekako i može, jer su bitniji zdravlje i mir, s obzirom na to kad vidi što se događa sad u Ukrajini.
Malo dalje za klupicom je 79-godišnjakinja koja nam nije htjela otkriti ime, ali je pokazala puno veće nezadovoljstvo situacijom u kojoj se nalazi.
„Ma vi novinari dođete i nećete napisati sve što kažemo, nego vi ili urednici izrežete naše izjave. Imam 79 godina, nemam nikakvu mirovinu jer sam se cijeli život bavila poljoprivredom i moram raditi i dalje. Eto kako mi je”, pomalo ljutito nam je dobacila.
S osmijehom nas je pak dočekala 57-godišnja Nada. Skupila je 33 godine staža i čeka uvjete za starosnu mirovinu. Kaže kako je još od korone prodaja pala za oko 70 posto.
„Ljudi više razgledavaju nego što kupuju. I to nije samo zbog toga što nemaju novca, već i što strah vlada. Svaki dan nas nešto bombardira, bilo stvarno bilo negativnim vijestima, pa se ljudi stisnu i boje trošiti”, kazala nam je.
Trošak veći, cijena ista
Na jednoj klupici prodaje i Jasna iz Kašine, 55-godiš- njakinja koja je radila u obližnjoj robnoj kući NAMA. No, početkom 90-ih NAMA je upala u probleme, pa joj se u jednom trenutku više nije isplatilo ići na posao i trošiti
gorivo, pa se sa suprugom još 1993. godine odlučila početi baviti poljoprivredom. No, zbog te odluke ukupno je skupila tek 13 godina staža, pa je svjesna da će morati steći još dvije godine kako bi ispunila jedan od uvjeta za stjecanje mirovine.
Rekli smo joj i za opciju u slučaju da ne stekne uvjete za mirovinu, da bi u slučaju neprelaska prihodovnog cenzusa mogla kao malu pomoć u starosti imati barem nacionalnu naknadu za starije osobe koja sada iznosi 820 kuna i usklađuje se svake godine. Odgovorila je da je i to nešto, jer je „bolje išta nego ništa”.
Upitali smo Jasnu i može li se živjeti od toga što radi.
„Prije da, sad već teško, otkad je cijena nafte otišla gore. Treba preorati zemlju, potanjurati, sve napraviti, i ne možete… A cijene ne idu nikam, iste su. Svi viču plac je skup, plac je skup”.
S obzirom da se bližio kraj radnog vremena upitali smo je o onima koji nemaju novca za kupovinu voća i povrća i dolaze skupljati ostatke.
„Nažalost, dođe puno ljudi pred kraj radnog vremena, samo gledaju ispod klupa, po kontejnerima da vide je li tko šta bacio, a da je iskoristivo. Trebali bi ovi iz Vlade doći i to vidjeti”, poručila je Jasna.
Pogled ispod klupa
Ono što je tragično u cijeloj priči je što i među prodavačicama za klupicama ima onih koje su socijalno ugrožene, ali su na sreću, unatoč svojim poodmaklim godinama, dovoljno zdrave da mogu raditi. Inače bi možda i neke od njih bile primorane skupljati otpatke na istom tom placu…
I dok smo odlazili s Dolca, naišli smo na dva starija muškarca s velikim vrećama za smeće prepunim plastičnih boca. Vreće su povezane uz ostatke torbe s kotačićima, jer tako se lakše obilazi ulice. Jedan je pristao popričati, iako bez predstavljanja. Radio je dugo na građevini, ali većinom na crno pa je ostvario samo najnižu mirovinu. Ima, kaže, tek nešto više od tisuću kuna, ali na ruke samo 700, jer ima ovrhu za plin. Skupi po stotinjak boca dnevno, a onda još svrati na Dolac i pokupi nešto povrća, koje je vezao u posebnoj vrećici.
Ne, nije ga sram, jer, kaže, trebala bi se sramiti Vlada. On je svoje preživljavanje mukotrpno zaradio, a za dostojanstvo neka ga ne pitamo. Takav život je poniženje, zaključuje. I odlazi dalje.
Igor Knežević
