Vlada je zadnjih dana studenoga 2023. uputila Hrvatskom saboru prijedloge izmjena četiriju zakona o drugom i trećem mirovinskom stupu. Zastupnici su u paprenoj atmosferi započeli raspravu o izmjenama Zakona o obveznim mirovinskim fondovima, Zakona o dobrovoljnim mirovinskim fondovima, Zakona o mirovinskim osiguravajućim društvima te Zakona o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju.
Najvažnije promjene su povećanje jednokratne isplate u gotovini s 15 na 20 posto odmah po umirovljenju te povećanje dodatka na mirovinu iz oba mirovinska stupa s 20,25 na 27 posto, koliko on iznosi i na mirovine u prvom mirovinskom stupu. Predlagači su pojasnili kako je intencija povećati broj korisnika koji se opredjeljuje na dvostupne mirovine, jer trenutno je samo oko 15 tisuća građana u mirovini iz oba mirovinska stupa, a temeljem zakonske mogućnosti prava na izbor, više od 80 posto novih umirovljenika u trenutku umirovljenja uzima mirovinu samo iz prvog stupa jer im je povoljnija. Zato ih se „miti“ novim atrakcijama, povećanim gotovinskim iznosom kojim mogu vraćati dugove, pokrivati ovrhe ili krenuti u potrošnju. No, to nije smetalo saborskim zastupnicima, te ih je većina prihvatila kao normalno da se mirovine troše nenamjenski, a ne sukladno funkciji mirovine kao zaštiti od siromaštva u starosti.
Uznemireni ljubitelji banaka
Saborski podupiratelji jačanja drugog stupa, a pogotovo oni koji zagovaraju i smjer ka potpunoj privatizaciji mirovinskog sustava, jedino su se uznemirili zbog preusmjeravanja oko jedne milijarde eura iz obveznih mirovinskih fondova u državni garantirani alternativni investicijski fond, što je naišlo na burne reakcije zastupnika.
Međutim, znanstvenici poput dr. Željka Garače i desetak drugih stručnjaka, naglašavaju kako predlagači netočno tvrde kako je ova mini reforma prema dominantnom narativu spas za drugi stup, a zapravo bi trajno generirala dodatni deficit u prvom stupu od oko 0,3 posto i preko jedan posto BDP-a u državnom proračunu, što je oko 600 milijuna eura godišnje minusa. Na sreću, pravo na povratak u prvi stup to umanjuje, uveden od 1.1.2019. tadašnjom mini reformom, i to upravo na prijedlog Sindikata umirovljenika Hrvatske.
Nažalost, većina saborskih zastupnika nije pokazala zavidno poznavanje mirovinskog sustava, a osobito ne onoga kakav je krajem devedesetih godina osmislila Svjetska banka za postsocijalističke i posttotalitarne zemlje. Oni i dalje izmišljaju formulu tople vode, mamuzaju mrtvog konja, umjesto da pogledaju vrlo kvalitetne analitičke dokumente temeljem kojih su većina zemalja kojima je nametnut obvezni drugi mirovinski stup odavno odustali od tog štetnog modela, a to su Poljska, Slovačka, Estonija, Mađarska, uglavnom odabirući prijelaz iz obveznog u dobrovoljni drugi stup.
Na nedavnom godišnjem savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji dr. Željko Garača je izložio rad pod nazivom “Privatizacija javnog mirovinskog sustava i paradoks obavezne mirovinske štednje”, kojom je dokazao da je taj model inherentno štetan za ekonomiju zemlje koja ga provodi.
Mirovine iz drugog stupa sve niže!
„Naime, u normalnim ekonomskim uvjetima inflacije i kamatnih stopa neto sadašnja vrijednost budućih isplata mirovina je negativna za preko 30 posto vrijednosti prenesene mirovinske štednje. Svatko tko imalo razumije financijski menadžment zna što to znači. Drugi pogled je da će MOD-ovi mirovine isplaćivati uglavnom iz prinosa na investiranu prenesenu štednju, što će opet uglavnom plaćati svi građani kroz poreze, a tek manjim dijelom će se zahvatiti u glavnicu.
Garačin rad istražuje makroekonomske učinke reforme preko ekonomskih procesa koje pokreće, koji nisu očiti, ali postoje i stvaraju štetu koja isto tako nije jasno vidljiva. Tu štetu je mjerio preko oportunitetnog troška mirovinske reforme koji se pak mjeri propuštenim BDP-om, dijelom BDP-a koji nije realiziran zbog mirovinske reforme pa smo zbog toga siromašniji. Objašnjenje je u paradoksu da unatoč porastu obvezne mirovinske štednje, ukupna štednja pada pa posljedično padaju i domaće proizvodne investicije, što vodi do manjeg BDP-a.
Njegovo istraživanje je pokazalo da je oportunitetni trošak za 2019. godinu u Hrvatskoj iznosio preko 3,5 posto BDP-a. Ni danas nije bitno drugačije, što je preko dvije milijarde eura godišnje. Dosadašnji ukupni oportunitetni trošak je ugrubo preko 20 milijardi eura, a u narednih 40 godina bi mogao biti preko 100 milijardi eura. Toliko smo, odnosno toliko ćemo biti siromašniji ako mirovinska reforma uspije 100 posto. Na sreću, neće.
Da, Hrvatska je praktički ostala usamljena u ustrajavanju na ovakvoj mirovinskoj reformi.
Trajna, a ne tranzicijska šteta
Suprotno drugim privatizacijama kada bi država bar nešto zaradila, u ovom slučaju država, odnosno građani, to moraju jako skupo platiti. Još jedan paradoks. Taj trošak se često naziva tranzicijski, ali on je zapravo trajan pa naziv “tranzicijski” uopće nije primjeren. Jedna njegova komponenta, tranzicijski deficit, zaista je ograničenog trajanja, ali uz nju postoji i trajni trošak financiranja tranzicijskog deficita, a posebno je poguban oportunitetni trošak koji trajno i eksponencijalno raste i ne može se kompenzirati čak ni ukidanjem reforme. Oportunitetni trošak je odraz svih financijskih troškova i drugih negativnih učinaka mirovinske reforme. Prikriven je, podmukao, rastući, vječan je i najveći te je zato najopasniji.
Desetak uglednih znanstvenika tvrdi kako se neosporna istina o štetnosti mirovinske reforme sustavno prikriva ili iskrivljuje, počevši od politike, većine znanstvene zajednice, glavnostrujaških medija, nezavisnih analitičara, stručnjaka za tržišta kapitala i koga još sve ne.
Prve pukotine u monolitnom političkom tretmanu drugog stupa mogle su se uočiti s prvim znacima krize 2020. godine, one pandemijske, kad je tadašnji ministar financija Zdravko Marić najavio mogućnost njegova ukidanja, a ujedno su svoj ranije probankovni stav o tome korigirali i pojedini ekonomisti. S vremenom je i po toj perspektivi napadala prašina; banke i osiguravajuća društva opet su se pokazali jačima od Republike Hrvatske. Što predviđate kao budućnost drugog stupa ovdje, koji ishod – hoćemo li ga odbaciti ili nastaviti podržavati?
Daleko od promjena
„Svijest o štetnosti mirovinske reforme ipak se širi, ali smo još daleko od kritične mase potrebne za promjene. Na početku pandemije sam predviđao krizu mirovinskih fondova i samourušavanje mirovinske reforme. Stvari su išle u tom smjeru, ali kada je broj onih koji su birali povratak u prvi stup dosegao skoro 95 posto, najprije su intervenirali MOD-ovi na svoju “štetu”, a sad im se pridružuje i država koja javnim novcem namjerava spašavati reformu. Njezino nastojanje da kombinirane mirovine učini privlačnijima rezultirat će većom ukupnom štetom za sve“, zaključio je dr. Garača.
Sve se očitije laže narodu tvrdnjama kako je model međugeneracijske solidarnosti – zastario i sve rjeđi, što nije točno, jer većina europskih zemalja ima čvrsti temelj prvog javnog stupa. Točno je da ih je većina počela uvoditi neki oblik individualne mirovinske štednje, ali uglavnom isključivo dobrovoljnog tipa i s izdašnim stimulacijama i povlasticama.
Češka je, primjerice, zadržala model međugeneracijske solidarnosti, a k tome ima mirovinski doprinos od 28 posto i od 2018. je u plusu. Davorko Vidović je nedavno u Otvorenom na HRT javno izjavio kako je Češka otela privatni drugi stup, iako ga nikada nije niti uvela. Neznanje ili laž? Estonija imala formalno obaveznu individualiziranu mirovinsku štednju, ali je za vrijeme pandemije otvorila mogućnost da se iz nje izađe, te je sada sudjelovanje postalo dobrovoljno. I Slovačka je otvorila vrata za prijelaz iz obveznog u dobrovoljni stup, kao i Poljska, a Slovenija ga nikada nije ni uvela. Rumunjska vlada uporno pokušava transformirati drugi obvezni stup u dobrovoljni, ali većina nije prihvatila. Bugarska je Vlada pokušala obvezni drugi stup ukinuti još 2015. ali su privremeno „pobijedile“ banke.
Štetnost modela Svjetske banke, koji još jedino Hrvatska zagovara, svi su shvatili osim nas, jer je moć financijske industrije u našoj zemlji izuzetno snažna, vođena bankama u inozemnom vlasništvu i njihovim obveznim mirovinskim fond-menadžerima.
U većini zemalja Zapadne Europe, uz prvi javni stup međugeneracijske solidarnosti ili tzv. državno osiguranje, postoje profesionalne mirovine, koje uključuju doprinos poslodavca, a “treći stup” je neobvezna privatna mirovinska štednja pojedinaca. Drugi stup kakav postoji u Hrvatskoj nema niti jedna zapadnoeuropska zemlja. Kod nas će očito opstati iako se samoukinuo pravom na prijelaz pri umirovljenju natrag u prvi stup, opstat će barem još koju godinu jer nakon najnovije plastične operacije i redovitog ušminkavanja, postaje atraktivniji. No, tek oni s plaćama višima od dvije tisuće eura doista mogu govoriti o isplativosti hrvatskog drugog stupa. A takvih je jako malo.
