Čini se da je „europski socijalni model“ preživio i da se iza svih recesijskih rezanja i financijskih omči ponovno pomalja – čovjek.
Piše: Jasna A. Petrović, članica Direkcije Europske federacije za umirovljenike i starije osobe
2012. godina je bila godina intenzivnog posvećivanja starenju i mirovinskim sustavima. Sredinom veljače Europska komisija konačno je javno prezentirala Bijelu knjigu o mirovinama pod nazivom „Agenda za adekvatne, sigurne i održive mirovine“. Onda je polovicom svibnja objavljen Izvještaj o starenju u 27 zemalja članica, a te ekonomskim i javnoproračunskim projekcijama do 2060. godine. Na posljetku je krajem svibnja dovršen „Izvještaj o adekvatnosti mirovina“, s projekcijama do 2050. godine, za koji se smatra, da je, uz prethodna dva dokumenta, temelj za kreiranje nacionalnih politika zemalja članica. Da li to znači da Europa ide ka kreiranju zajedničke mirovinske politike?
Unatoč tome što Europska komisija niječe ikakvu nakanu postavljati vladama zemalja članica upute kakve reforme trebaju provoditi, držeći kako ne postoji mirovinski sustav koji bi bio idealan za sve, činjenica je da je Bijelom knjigom ustanovljen svojevrsni model koji se smatra održivim. Komisija pri tom ipak priznaje da su načelo solidarnosti između generacija, kao i načelo nacionalne razine solidarnosti, ključni elementi u pristupu reformama. I dok se do jučer pričalo dominantno o financijama i proračunskoj održivosti, a adekvatnost mirovina je maksimalno relativizirana, čini se da ideja europskog socijalnog modela ipak preživljava sva iskušenja – od snažne recesije 2008. do danas, jer se u sjeni svih reformskih koncepata ipak pojavljuje – čovjek. I što je možda još važnije, taj čovjek nije neki prosječni unisex građanin, već oslikan sa svojih najranjivijih strana – žena, starija osoba, migrant, dijete…
Siromaštvo kao prioritet!
Tako i Izvještaj o starenju iz 2012. promišlja rizik starenja kroz dvije dimenzije adekvatnosti: smanjenje siromaštva i zamjenu za dohodak. U budućoj Europi od 517 milijuna stanovnika u 2060. godini nije toliko zabrinjavajući njihov broj, već stubokom promijenjene karakteristike. Čak 3 od deset EU stanovnika bit će stariji od 65 godina. Sada u EU imamo četiri stanovnika u radno aktivnoj dobi na jednog stanovnika starijeg od 65 godina, no za 50 godina bit će ih samo dvoje. Europa stari i tu nije ništa novo. Nitko se ne čudi kad mu kažete kako se očekuje da će demografske promjene imati ogromne posljedice po javne financije, pa bi na proračunske troškove vezane uz starenje (mirovine, zdravlje) išlo i do 29 posto. Same mirovine bi „konzumirale“ 13 posto BDP-a, a očekivana životna dob bi sa 76,7 godina u 2010. porasla na 84.6 godina za muškarce, te sa 82,5 na 89,1 godina za žene.
Koje su glavne poruke ovog izvještaja? Prvo, kako ljudi žive dulje, a imaju sve manje djece, mirovinski modeli će se morati periodično prilagođavati promjenama u konkretnim zemljama.
Analiza reformskih promjena vidljiva je kroz pad zamjenski stopa, te je vidljivo da je veća održivost javnih mirovina u većini država članica u značajnoj mjeri postignuta isključivo kroz smanjenje buduće adekvatnosti. Sada se te iste vlade suočavaju s novim izazovom – kako nadoknaditi pad zamjenske stope, odnosno smanjiti razliku između prve mirovine u odnosu na posljednju plaću. Većina država članica se opredijelila za poboljšanje mirovinskih prava na način da se radi dulje i odlazi u mirovinu kasnije, s tim da se takav izbor ili obveza osjetno nagrađuje. Međutim, takvo opredjeljenje zahtijeva i prilagodbu radnih mjesta i uvjeta rada starijoj populaciji, kao i niz drugih intervencija u forme rada i radnih odnosa. Adekvatnost mirovina se može postići i višim doprinosima u javni stup ili, pak, uvođenjem ili povećanjem doprinosa u dodatne mirovinske stupove odnosno povećanom kolektivnom ili individualnom privatnom ili profesionalnom mirovinskom štednjom. Također, sve se češće za stjecanje mirovine, uz uvjet dobi, postavlja i uvjet odgovarajućeg broja godina plaćanja doprinosa, od prosječno 40 godina. Takav uvjet će se u budućnosti pokazati nerealističan, jer su tržišta rada sve više okrenuta fleksibilnosti, nesigurnim oblicima rada (rad na određeno, outsorcing, agency work), nestalnim oblicima rada (part-time, povremeni rad, sezonski rad, ugovori o djelu, posebni ugovori za rad u poljoprivredi, za mlade itd.), pa time tipičan radni vijek je isprekidan brojnim „rupama“ nezaposlenosti. Kad se k tome ženama doda i trudnoća i skrb o djeci i starima, te sve češće i muškarcima očinski dopusti, teško će biti ostvariti idealnu karijeru prošlosti: 40 godina neprekinutog radnog staža s plaćenim doprinosima za puno radno vrijeme!
Javni mirovinski stup – dominantan i ubuduće
Nije upitno da je osnovna svrha mirovina osigurati dostojanstveno starenje te biti svojevrsnim štitom protiv siromaštva i društvene isključenosti. Međutim, ono što posebno veseli, a nije bilo dovoljno jasno izrečeno u Bijeloj knjizi o mirovinama, jest da Izvještaj o starenju kroz analizu projiciranih mirovina do 2050. godine pokazuje kako su države članice čvrsto odlučile očuvati javne mirovinske sustave kao glavne stupove, uz dodatne komplementarne profesionalne mirovine ili kapitalnu štednju. Tako uz prvi stup imamo različite modele drugoga stupa, od onih obvezatnih i dogovaranih dijalogom sindikata i poslodavaca te uz uplate poslodavaca i radnika (Nizozemska), dobrovoljnih uz obvezu uplate poslodavaca i radnika (Češka, Slovenija), omogućili su ili omogućavaju djelomični ili potpuni prijelaz iz drugoga stupa u prvi (Madžarska, Slovačka, Hrvatska dijelom);
Petina Europljana u dobi od 65 ili više godina imaju prihode u mirovini ispod praga rizika od siromaštva, a u Hrvatskoj ih je čak trećina Zanimljivo je da je u Češkoj, Luksemburgu, Nizozemskoj i Irskoj stopa rizika od siromaštva vrlo niska, pa je teško otkriti u čemu je tajna borbe protiv siromaštva. Sposobnost EU kako bi se postigla svoj cilj smanjenje broja ljudi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti za barem 20 milijuna do 2020. godine ovisi o tome u kojoj će mjeri mirovinski sustavi biti ne samo održivi (čitaj: štedljivi), već i u kojoj će mjeri biti dovoljni za dostojanstveno preživljavanje. Dok u nemalom broju članica EU stariji ljudi su čak manje izloženi siromaštvu od prosjeka pučanstva, u Bugarskoj, Hrvatskoj, Rumunjskoj – starije osobe su bitno izloženije siromaštvu. No disproporcija, i to ogromna, postoji u svim zemljama kad je riječ o starijim ženama. U Hrvatskoj je više polovice žena u samačkim domaćinstvima, koje starije od 65 godina, siromašno! Prosječne su mirovine žena u Europskoj uniji, osobito u tzv. staroj Europi, za oko 40% niže od mirovina muškaraca. Relativno male razlike u muško-ženskim mirovinama bilježe se u Estoniji, Slovačkoj, Latviji, Hrvtskoj i Češkoj. Najgora je situacija u Luksemburgu, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj, gdje žene imaju i više od 40% niže mirovine od muškaraca. Nije stoga čudno što se svi dokumenti o starenju i mirovinama Europske unije sve više bave ženama i propitkuju najbolje politike i mjere za smanjenje razlika u primanjima i kvaliteti života.
Usklađivanje i kompenzacije
Nije stoga neobično da se, iako s relativno malo efekata, u svim europskim zemljama razvio šarolik sustav kompenziranja odsustva s tržišta rada zbog trudnoće i djece, ali sve češće i zbog skrbi za starije osobe, s nastojanjem da se time smanji jaz između muškaraca i žena, iako se takve kompenzacije svugdje propisuju i za muškarce, barem u dijelu skrbi za djecu ili starije. U Hrvatskoj se takve mjere niti razumiju, niti planiraju, iako ih na pregovorima redovito zagovara upravo Sindikat umirovljenika Hrvatske.
Također, nema sigurnosti i adekvatnosti mirovine ukoliko nije uveden odgovarajući model usklađivanja mirovina (troškovi života, rast cijena, plaće, bruto društveni proizvod ili različite kombinacije). Rijetke su zemlje u kojima će deset godina nakon umirovljenja realna vrijednost mirovina ostati ista ili neznatno niža: Mađarska, Litva, Nizozemska, Luksemburg, Njemačka, Cipar, Švedska, Danska… U Hrvatskoj je još uvijek na snazi tzv. švicarska formula koja iz godine u godinu za prosječno 1.5% smanjuje realnu vrijednost mirovina.
Pravog rješenja za opstanak mirovinskih sustava se ne nazire, jer se očekuje za će stopa zavisnost odnosno udjel broja osoba starijih od 65 godina u odnosu na aktivno stanovništvo porasti sa sadašnjih 26% na čak 58% u 2060. godini. Kako je onda moguće da će se iz proračuna trošiti samo 12,9% nacionalnih budžeta? Tako da će rigoroznim reformama starije osobe biti dovedene do masovnog siromaštva – predviđa i Izvještaj o mirovinama iz 2012. Siromaštva, kažu, neće biti u tolikoj mjeri, ako će stariji ljudi raditi što dulje, te imati i dodatne prihode.
Zajedništvo u rezanju prava?
Ima li onda Europska unija zajednički mirovinski model? Još prije godinu dana bismo odgovorili: Ima! Ujednačavanje kroz umanjivanje! Međutim, iako Europska unija ima brojne zajedničke vrijednosti i standarde, posebno u odnosu spram ranjivih kategorija građana, među koje spadaju i umirovljenici i starije osobe, nema zajednički mirovinski model, iako ga kroz posljednjih desetak godina fragmentarno pokušava razviti kroz različite preporuke, ugovore i direktive. Trenutno se zajedničkom regulacijom pokrivaju sljedeća područja: prekogranična koordinacija mirovinskih prava za slučaj promjene zemlje stanovanja i rada; stvaranje internog tržišta i minimalnih standarda za mirovinsku štednju, minimalna zajamčena prava u slučaju nesolventnosti kompanija koje uplaćuju doprinose za mirovine te antidiskriminacijska pravila za sve mirovinske stupove. Primjer takve regulative je direktiva 2003/41 o djelatnostima i nadzoru institucija za «dobrovoljno mirovinsko osiguranje čiji je pokrovitelj poslodavac». Obvezujuća je, primjerice i direktiva 2004/113 koja zabranjuje svaku diskriminaciju zasnovanu na spolu u pristupu dobrima ili uslugama. Temeljem te direktive Sud pravde u Luxemburgu je 2011. zabranio bilo kakve razlike po spolu u izračunu premija ili anuiteta, pa je takva presuda u općoj primjeni od siječnja 2013.
Također, postoje različiti dokumenti i ugovori kojima se jamče određena prava ili utvrđuju zajednički ciljevi i rokovi. Primjerice, Europska komisija u Lisabonu 2000. godine, te u Stockholmu 2001. godine usvojila zaključke kojima se posebna pozornost daje većem zapošljavanju starijih radnika i žena: ukupna stopa zaposlenosti u EU je trebala do 2010. porasti na 70%; žena na 60%, a radnika u dobi 55 do 64 godine na 50%. Na žalost, postavljeni ciljevi nisu ostvareni do 2010. godine. Prema službenim podacima Eurostata, u 27 EU članica prosječna je stopa zaposlenosti u rečenom roku dosegla 64,2% (manje nego 2009.!), a ciljanih 70% doseglo je samo osam zemalja: Austrija, Danska, Island, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Švedska i Švicarska. Hrvatska je na vrlo niskih 54%. U 2011. zabilježen je stanovit rast – 68,6% (no žene tek 62.3%).
Kad je riječ o starijim radnicima, tu se dešava stanovit porast te je 2010. dosegnuta stopa zaposlenosti od 46,3%, no Hrvatska je još uvijek na niskih 37,6%. Najviše stope zaposlenosti starijih radnika zabilježene su s više od 70% u Islandu i Švedskoj. Zanimljivo je da stopa zaposlenosti u dobnoj skupini od 60 do 64 godine varira između 13% u Mađarskoj i 61% u Švedskoj. Je li to dio tajne Švedskog modela? Starijih od 65 godina najmanje radi u Irskoj, hrvatskoj i Slovačkoj, a najviše u Estoniji, Cipru i Švedskoj. Zapravo, u Hrvatskoj zakonski propisi onemogućavaju dulji rad, pa podaci i ne čude. Nitko ne bi smio braniti ikome da radi, pogotovo ne zakonskim propisima. Ali niti ih tjerati da rade do duboke starosti, osobito u nekim profesijama. Također, nije problem što se radi dulje i više, nego što se za toliko više rada dobiva – niže mirovine!
Kolaps modela Svjetske banke
Model koji je početkom devedesetih „ponudila“ Svjetska banka, uz svestranu potporu Međunarodnog monetarnog fonda, baziran je na tri komplementarna stupa: PAYG (prvi javni stup), obvezatni drugi stup te dobrovoljni treći stup. Mirovinske reforme su bile zamišljene tako da poprave dugoročnu fiskalnu održivost te pokrenu bolje makroekonomske rezultate, uključujući povećanu štednju i stopu radne aktivnosti. Najvažniji dio reformi je bilo uvođenje privatne mirovinske štednje, u najvećem broju slučajeva obvezatne, te nerijetko isključivo na teret zaposlenih; s definiranim doprinosima, ali bez sigurnih prinosa. Iako je posve jasno da je takva reforma za temeljni cilj imala jačanje tržišta kapitala, vjerovalo se i da bi raspršivanjem rizika mirovinske štednje mirovinski sustavi mogli biti održiviji. Međutim, takvi su privatni fondovi obvezatne štednje za mirovinu često osnovani pri bankama odnosno financijskim institucijama koje njima upravljaju bez utjecaja stvarnih ulagača/vlasnika, u njihovim odborima ne sjede predstavnici zaposlenih ili umirovljenih radnika, skupi su i netransparentni, a nerijetko i politički manipulirani.
Zbog svega toga došlo je do kolapsa drugog mirovinskog stupa u većini novih članica Europske unije, osobito nakon gubitaka tih (privatnih) fondova od oko 20% samo u 2008. godini. Privremene ili trajne mjere, smanjivanje doprinosa, zamrzavanje, suspenzija ili čak ukidanje drugog stupa, odnosno prijelaz s obvezatnog na dobrovoljni model, nisu zaobišli niti jednu od zemalja bivšeg komunističkog bloka. Model Svjetske banke i sama je Banka kritički oslikala u novijim izvještajima. Došlo je vrijeme za neki novi, čovjekoliji model. Takav model piše Europska unija.
