Dvadeset godina Sindikat umirovljenika Hrvatske upozorava na štetnost tzv. drugog obveznog mirovinskog stupa po postojeće i buduće umirovljenike, na opasnost po javne financije i ukupno gospodarstvo. No, glasnogovornici financijske industrije, osobito banaka u inozemnom vlasništvu, udruženi s političarima (neznanje ili korupcija?) uvjeravaju kako je to jedini ispravni put za spas mirovinskog sustava i za više mirovine. Čak i službeni autori takvog kapitaliziranog mirovinskog modela testiranog u Čileu gdje se težilo potpunoj privatizaciji mirovina, formalizirani kroz programe i projekte Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, do danas su već odustali od glorificiranja takvog mirovinskog modela, ocjenjujući ga opasnim, a ne korisnim.
Prvo su Češka i Slovenija „odkantale“ međunarodne financijske ambasadore novog puta, da bi 2020. Mađarska nacionalizirala drugi obvezni stup i vratila 13 milijardi dolara u prvi stup, onda su krenule Slovačka, Poljska, dio baltičkih zemalja, dijelom i Rumunjska, koje su okrenule ručku u rikverc i smanjile ili zamrznule izdvajanja u drugi stup. Hrvatska, gle čuda, ostaje vjerna i poslušna financijskoj industriji. Od 2002. godine, kad je tadašnji ministar Davorko Vidović u dilu sa Savezom samostalnih sindikata Hrvatske i tadašnjim Američkim centrom solidarnosti koji je financirao „door to door“ prodaju novog modela, sve je ostalo nedirnuto sve do hrabrog prihvaćanja prijedloga Sindikata umirovljenika Hrvatske od strane Marka Pavića koji je u mini mirovinsku reformu od 1.1.2019. godine uveo pravo izbora novih umirovljenika na mirovinu samo iz prvog stupa ili dvostupačnu. Tu ja započela prava mirovinska reforma, što potvrđuje i činjenica da danas već 71,4 posto novih umirovljenika bira samo prvi stup, dok je ugledni splitski ekonomist Željko Garača predvidio da će uskoro doći i do 95 posto!
Sanader koji je nestao
Konačno se shvatilo da mirovina radnika s nižim pa do prosječnih primanja su povoljnije ako su samo iz prvog javnog stupa, dok se dvostupačna eventualno isplati onima s plaćom koja je 1,5-2 puta viša od prosječne. Mora se priznati da je još Ivo Sanader u veljači 2009. godine, kao tadašnji premijer, najavio mogućnost ukidanja obveznog drugog stupa, ali su mu to ogromnom halabukom „zabranili“ bankovni mirovinski fondovi. I gle čuda, niti par mjeseci nakon neskrivenih prijetnji banaka, Sanader iznenada 1. srpnja daje ostavku iz nepoznatih razloga. Zanimljivo bi bilo saznati tko je i zašto izvršio na njega pritisak. Možda je postao preopasan na financijske industrije? Ostavimo to povjesničarima i špijunima…
I što sada nakon dva desetljeća štednje, kad drugi mirovinski stup neosporno gomila goleme financijske gubitke u vrijeme kada je više desetaka tisuća njihovih osiguranika pred mirovinom ili su već ostvarili formalne uvjete za umirovljenje! Ove su godine četiri fonda takozvane C kategorije u minusu 4 do 8 posto, u prosjeku oko 6 posto, što znači da je s računa 75 tisuća zaposlenih starijih od 55 godina isparilo oko 600 milijuna kuna mirovinske štednje! Pamtite li kako je bilo kad je nakon 2017. godine nestalo više od milijarde kuna na slučaju Agrokor, a prethodno na milijune kuna na propalim bankama i firmama? To su gubitci koje mnogi zaboravljaju, a kako je gubitaka bilo i prošle 2021. godine, generacije zaposlenih rođene ranih 60-ih ili kasnih 50-ih godina neće imati nikakve financijske koristi od velike mirovinske reforme koja je krenula 2002. godine! Halo, Račan, Vidović, i brojni današnji politički zagovornici, čujete li to?
Kamatarenje vlastite domovine
Nikog nije briga što formula tople vode nije nimalo različita od formule hladne vode i što većina zemalja u okruženju nema mirovinski model s obveznom kapitaliziranom štednjom kao kod nas, što su zemlje koje su zadržale relikte te davne čileanske reforme zagovarane od strane „Čikaške škole“ zapravo najsiromašnije zemlje.
Nesporno je, dakle kako udio osiguranika koji ostaju u drugom stupu pada i zbog inflacije, odnosno gubitaka koje mirovinski fondovi ostvaruju na svojim ulaganjima u dionice i državne obveznice. Dok su prije masno zarađivali na državnim obveznicama, dobivajući od države besplatno 5 posto mirovinskih doprinosa, da bi te iste novce, uz visoke kamate, posuđivali toj istoj državi, mirovinski fondovi danas na njima čak i gube.
Ove su godine sve tri kategorije unutar drugog stupa u minusu, uključujući i C kategoriju, namijenjenu radnicima kojima je do mirovine preostalo 5 godina gdje je štednja trebala biti zaštićena od gubitaka. Tko pred mirovinu izgubi 25 tisuća kuna svoje dosadašnje mirovinske štednje, neće poput mlađih biti u prilici poslije nadoknaditi taj gubitak, a fondovi C kategorije posluju s minusima posljednje tri godine! Ne, oni će morati natrag u zagrljaj javnog mirovinskog fonda, na teret svih građana ove zemlje.
Ubijanje solidarnosti
Nulte, pak, kamatne stope, po kojima su se zaduživale države, bile su dobre za državni javni dug i deficite, ali ne i za kupce državnih obveznica od kojih “žive” mirovinski fondovi. Najnoviji silni gubici britanskih mirovinskih fondova pridonijeli su brzom padu britanske premijerke, no u Hrvatskoj se oko toga nitko ne uzbuđuje. Vlada tek namjerava ukinuti praksu da se ljude iz B kategorije prebacuje u C kategoriju pet godina prije mirovine te bi to bila mogućnost, a fondovi će dobiti priliku da više ulažu u nekretnine. Kako će to sad pomoći kad su nekretnine precijenjene, nije jasno. Dugo se o tome šutjelo, pa i danas ogroman medijski prostor dobivaju različiti Andreji Grubišići, Danijeli Nestići, Velimiri Šonje i drugi glasnogovornici financijske industrije, a svoje su umotvorine ugurali političkim kanalima i u razne strateške dokumente. Da je po njima, prvi stup bi se kontinuirano smanjivao u korist povećavanja doprinosa koji ide u drugi stup, a mirovinski sustav bi polako izgubio elemente međugeneracijske i unutargeneracijske solidarnosti.
No, vratimo se na trenutak tome da je razlog svojevrsne šutnje o drugom stupu to što kod nas ipak postoji neka izlazna strategija, odnosno kada otkriju da im se drugi stup ne isplati, ljudi koji odlaze u mirovinu vraćaju se u prvi stup i dobivaju državnu mirovinu kao da mirovinske reforme nikada nije bilo! Danas na svakih 100 novih umirovljenika, kako smo rekli, 71 se vratio pod državne skute, a uskoro će i više.
Luksuzni klub za izabrane
Hvala pameti da je Hrvatska ipak omogućila taj izlazni put, te je drugi stup time izgubio svoju socijalnu i društvenu ulogu i postao, kako ga nedavno u Večernjem listu slikovito naziva novinarka Ljubica Gatarić, luksuzni, klub za izabrane, rezervnim izvorom novca za proračun i skupom igračkom za Vladine financijske operativce. Da, baš tako. Mirovinu drugog stupa koristilo je sredinom ove godine oko 9.200 umirovljenika, a povratnici iz drugog stupa donijeli su od siječnja do kraja rujna ove godine u državni proračun oko 820 milijuna kuna mirovinske štednje, tj. do sada ukupno 14,2 milijarde kuna!
Prije su se vraćali radnici s manjim plaćama ili malo radnog staža, a nakon posljednjih gubitaka na ulaganjima, drugi stup više nije isplativ ni za ljude koji su zarađivali i više od prosjeka. Gubici na dionicama i državnim obveznicima nisu samo hrvatski nego i globalni problem, no hrvatske su mirovine i bez osipanja mirovinske štednje među nižima u Europi. Te riječi ugledne novinarke potpisujemo. Vrijeme je za potpunu transformaciju drugog obveznog mirovinskog stupa u dobrovoljni, a bogati neka bogatuju u svojim zatvorenim enklavama, a ne na leđima prosječnih građana i siromaha.
Jasna A. Petrović
