U prošlom broju našeg mjesečnika predstavili smo predsjedničke kandidate, Dragana Primorca i Mariju Selak Raspudić, a u međuvremenu svoju kandidaturu za predsjednicu istaknula je iz stranke Možemo i Ivana Kekin, pa donosimo i njezin pogled na umirovljeničku problematiku.
- Sigurno vam je poznato da je svaka treća starija osoba od 65 godina u riziku od siromaštva. I dok su posljednjim usklađivanjem mirovine rasle 7,46 posto, istovremeno najvišim državnim dužnosnicima su plaće povećane i desetorostruko više od tog postotka. Umirovljenici, očekivano, to doživljavaju s ljutnjom. Što mislite da bi trebalo učiniti da se poboljša položaj umirovljenika?
Prije komentara o dužnosničkim primanjima, htjela bih vas podsjetiti kako smo se moje kolegice i kolege i ja dosljedno zalagali za poboljšanje materijalnog položaja umirovljenika povrh redovitih zakonskih usklađenja – dakle, da se podigne opća razina svih mirovina određenih prema Zakonu o mirovinskom osiguranju. To nije lako, zahtijeva veliki proračunski napor jer bi samo jedan postotni poen povećanja tih mirovina zahtijevao dodatnih 60-65 milijuna eura iz proračuna godišnje, no smatramo da je nužno. Postoje i druge mjere za koje se zalažemo.
Najjednostavnija i vrlo opravdana je mogućnost da sve mirovine do razine prosječne neto plaće u RH oslobodimo plaćanja poreza na dohodak. To doduše neće u velikoj mjeri povećati mirovine, nekih se neće ni ticati (jer su neke mirovine manje od praga osobnog odbitka), ali neće u bitnom utjecati na proračunske prihode i svakako se čini primjerenim i potrebnim potezom.
Što se tiče usporedbe dužnosničkih plaća s mirovinama, mislim kako je sama usporedba za umirovljenike pomalo uvredljiva. I to je samo dodatni argument upravo za podizanje opće razine svih mirovina određenih prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, o kojem sam govorila na početku.
Uz sve rečeno, kolege iz stranke i ja smo već više puta komentirali da je dužnosničke plaće, osobito ministarske, ustvari bilo potrebno povećati. Do sad su u predugom periodu bile neprimjereno niske s obzirom na razinu odgovornosti, kvalifikacija i angažmana koje te pozicije podrazumijevaju. Drugo je pitanje, kako se te dužnosti obnašaju. No jednako jasno smo komentirali da je ovo nedavno povećanje bilo neprimjereno i nepotrebno visoko. Naš je stav da je dužnosničke plaće trebalo (i treba) redovito usklađivati u primjerenom odnosu prema svim plaćama u javnom sektoru; dužnosnici i u tom pogledu jednostavno moraju dijeliti što se kaže sudbinu državnih i javnih službenika, odnosno proračunske mogućnosti.
- Udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH za lipanj 2024. iznosio je 40,54 posto, te je najniži od svih zemalja bivše Jugoslavije. Kako to komentirate?
To je strukturni problem koji nije jednostavno riješiti. Kod nas je temeljni problem u nepovoljnom omjeru osiguranika i umirovljenika. Danas je on otprilike 1,4:1, a treba se sjetiti da smo u samostalnu državu početkom 90-ih krenuli s omjerom 3:1. S omjerom 3:1 situacija bi bila beskrajno lakša. Matematika je ovdje sasvim jednostavna: ako svaki prosječni zaposlenik izdvaja doprinos od 20 % svoje plaće, prosječnom bi umirovljeniku moglo pripasti 3 x 20 % = 60 % prosječne plaće! Nažalost, odavno nije tako. To je naslijeđe divlje privatizacije, kraha nacionalne ekonomije u devedesetima i gašenja bezbrojnih radnih mjesta. Oporavak je težak i mukotrpan. Uostalom, rječit podatak je i ovaj: danas gotovo 48 % potrebnih sredstava za isplatu mirovina dolazi direktno iz proračuna, a tek 52 % iz mirovinskih doprinosa. A sustav je dizajniran tako da bude samoodrživ i bez proračunskih intervencija (osim za mirovine koje se isplaćuju po posebnim propisima).
- Poznato vam je da je većina europskih postsocijalističkih zemalja koje su uvele model obveznog drugog stupa ukinule takav model (a neke ga uopće nisu niti uvele). Hrvatska je, pak, od 1.1.2019. omogućila da se u trenutku odlaska u mirovinu može birati povoljnija varijanta, odnosno mirovina samo iz prvog ili iz oba stupa, a oko 80 posto umirovljenika se vraća u prvi stup, što dokazuje da je takav model vrlo velik teret za javne financije s obzirom na visoke tranzicijske troškove. Kako to tumačite?
To što se 80% umirovljenika vraća u prvi stup ne znači da je takav model vrlo velik teret za javne financije, naprosto zato jer se s njima vraća i akumulirani dio mirovinskih doprinosa u drugi stup. To znači nešto drugo; naime, ovaj dvostupni model nije još zaživio u punoj mjeri i nije proizveo očekivane učinke. Ali to ne znači da taj model treba mijenjati. A tranzicijski trošak već je prošao svoj zenit i on je iz godine u godinu sve manji. Sustav je zapravo stabilniji u ovom modelu jer su principi međegeneracijske solidarnosti (na kojem se temelji prvi stup) i individualne štednje (na kojem funkcionira drugi stup) komplementarni. Jedan je otporan na inflacijske rizike, ali vrlo krhak s demografske strane, dok je s drugim upravo obratno. Rješenje je da se drugi stup unaprijedi, da se razvije njegov puni potencijal, ali istovremeno da se unaprijedi regulativa i nadzor njegova funkcioniranja.
- SUH se godinama zalaže da se uvede i stalni godišnji dodatak na mirovine, tzv. 13. mirovina, koja postoji u većini članica EU. Podržavate li taj zahtjev?
Zapravo ne. Mi smo uvjereni da svaki zahvat takve vrste služi kao neka zakrpa ili pomoć (ne želeći je podcijeniti) koja ne rješava problem u korijenu: a taj je da je opća razina mirovina preniska. Isto je s debatama o tome koju formulu treba primijeniti za usklađivanje mirovina, tj. trebaju li mirovine biti usklađivane prema rastu plaća ili prema rastu cijena ili prema nekom težinskom 70-30 ili 80-20 prosjeku ili kako god. To je marginalno. Mirovine bi bilo dovoljno usklađivati prema rastu cijena i to bi bila dovoljna zaštita od njihovog obezvređivanja. Zato je naš stav da mirovine određene prema ZOMO treba povećati, planski i sustavno tokom 3-5 godina, naravno na teret proračuna, bez dizanja mirovinskih doprinosa, da ih najprije dovedemo na primjerenu razinu. To nije ni lagano, niti može dati brze učinke. Ali uvjereni smo da je to jedini ispravni put. Svaki drugi potez, poput prigodnih blagdanskih ili sezonskih ili izbornih povišenja – premda na prvi pogled zvuči privlačno – samo predstavlja dodatni proračunski teret koji nas udaljava od sposobnosti i proračunskog kapaciteta za bitno i sistemsko povećanje opće razine mirovina.
