Sve češće se novoumirovljeni žale po društvenim mrežama kako su pokradeni jer im je država obećavala privatnu štednju i veliku zaradu iz drugog stupa, a sada kad idu u mirovinu im „otmu“ svu štednju. Iznenađuje kako su mnogi sada razočarani državom, a ne kreatorima privatizacije mirovinskog sustava, koji kroz četiri obvezna mirovinska fonda u vlasništvu inozemnih banaka i dobrim bonusima za svoje fond menadžere, vrte novce na tržištu i zakidaju većinu radnika za njihov novac. Naime, da su sami vrtjeli svojih pet posto doprinosa za drugi stup, možda bi i nešto zaradili, a ovako im su to u skupim restoranima „pojeli“ fondovi kroz dionice propalih firmi i sitnih banaka. Uostalom, svi pamte kako je samo bivši Todorićev Agrokor pokusao skoro milijardu kuna iz fondova drugog stupa.
Spas za većinu radnika
I onda je bivši ministar Marko Pavić, suočen s dužnošću kreiranja mini mirovinske reforme, prihvatio prijedlog Sindikata umirovljenika Hrvatske izrečen na jednoj od sjednica Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe da se uvede opće pravo svih radnika da u trenutku umirovljenja mogu izabrati opciju povratka u prvi, javni, stup međugeneracijske solidarnosti. Tako su, naime, učinile brojne zemlje koje su drugi stup kapitalizirane štednje ocijenili kao štetan po javne financije i mirovinski sustav (Češka, Poljska, Mađarska, Slovačka, Estonija, Slovenija…).
Tako je država mirovinskom reformom 2019. godine omogućila “povratak” u prvi stup i onima koji su imali štednju u drugom stupu i to je u ovom trenutku većinski odabir umirovljenika koji sada idu u mirovinu.
Gledajući od početka 2021. godine, podaci Regosa pokazuju da se u prvi mirovinski stup, odnosno sustav generacijske solidarnosti, vratilo oko 62 posto sredstava koja su ušteđena u drugom stupu, što znači da je bila riječ o umirovljenicima koji su izabrali povratak u sustav generacijske solidarnosti, kao da nikad nisu štedjeli u drugom stupu. Samo oko 24 posto sredstava usmjereno prema MOD-ovima (mirovinskim osiguravajućim društvima), kojih je, nakon dugogodišnjeg monopola austrijske RBA banke, a ostatak su sredstva preminulih korisnika isplaćena nasljednicima.
Statistika ne laže
Iz statistike koju objavljuje Regos može se zaključiti da su se u prvi stup vratili osiguranici koji su u prosjeku imali 101.000 kuna na računu u obveznom mirovinskom fondu, a to otprilike odgovara prosječnoj neto plaći od 3.700 kuna. Njima se više isplatilo vratiti u prvi stup, jer je riječ o radnicima s niskim plaćama, koji nisu niti trebali biti obvezni štedjeti u drugom stupu, jer im se to ne isplati.
S druge strane, kod onih 24 posto sredstava koja su otišla u isplatu mirovina iz drugog stupa, prosječna neto plaća je oko 7.600 kuna, a prosječno stanje ušteđenih sredstava kreće se oko 237.000 kuna. Sada je posve jasno kako je to financijski proizvod za bogate kako bi postali još bogatiji, a na račun siromašnih, kojima onda država mora isplaćivati zaštićene najniže mirovine. Valjda će doći dan kad će se obvezni drugi stup konačno – ukinuti.
(J.A.P.)
PANEUROPSKI DOBROVOLJNI MIROVINSKI FOND
Sigurnost s prefiksom
Ovo stoljeće obilježio je procvat dobrovoljnih mirovinskih fondova, a uz 28 postojećih sve glasnije se govori o novom, Paneuropskom osobnom mirovinskom fondu. Radi se o ideji iz 2013. koju je šest godina kasnije odobrio Europski parlament, a službeno usvojilo i Europsko vijeće. Pripreme za njegovo uvođenje u punom su zamahu pa je prijedlog o ovom fondu, naše Ministarstvo financija, u lipnju uputilo na javno savjetovanje. U službenom obrazloženju stoji da je fond osmišljen kako bi 240 milijuna štediša u Europskoj uniji pružio bolji izbor na rascjepkanom i neujednačenom europskom tržištu.
Proučavajući njegove ciljeve može se zaključiti da se fond najviše oslanja na mlade štediše koji se, u potrazi za boljim životu sele iz države u državu, što u ovome fondu neće raditi bitnu razliku. Dakle, fond će u cijeloj Europskoj uniji biti standardiziran. Neće biti važno živite li i radite u Njemačkoj, na Malti ili u Hrvatskoj i sve će se moći obavljati internetom. Zanimljiv je i podatak da će ovu uslugu moći ponuditi razni osiguravatelji, banke, mirovinski fondovi, investicijska društva i upravitelji mirovinom. Za većinu njih to je značajna novost jer time će mnogi po prvi put imati priliku izaći iz nacionalnog okvira i naći se na cjelokupnom tržištu Europske unije.
Optimizam se, dakle, širi na sve strane. Štediše će imati europsku sigurnost, a ponuditelji izlaz u tržišnu Europu. I sve bi bilo dobro da se ne radi o još jednom dobrovoljnom mirovinskom fondu koji zbog ovih obaveznih, barem u Hr- vatskoj, nije u mogućnosti zahvatiti veći broj ljudi jer su im plaće već opterećene čitavim nizom davanja, a od ostatka bi radije živjeli, nego uplaćivali u još jedan fond.
B.Z.