Fenomenalan je pridjev koji opisuje onoga koji se izdvaja iz običnoga po svojoj veličini, snazi i sl., vrlo rijedak, izniman, izuzetan. Tako kažu jezikoslovci. No, kad Ministar službeno obznani kako je Hrvatska fenomenalna zemlja za život, a netom prije ju opiše kao zemlju u kojoj rastu mirovine i plaće, onda se već pitate kako to već i sami niste primijetili, već to duboko znanje posjeduje samo On, Ministar.
Znanstvenici kažu kako postoje dva načina da se uzdigne čovjek iznad čovjeka, oba poznata u cjelokupnom razvoju civilizacija. Prvi je vrlo naporan: da budeš bolji, veći, pametniji, spretniji od sučovjeka; a drugi je lakši; da sučovjeka ponižavaš. I sad se pitam da li je mlađahni ministar pametniji od nas suljudi ili nas je, pak, toliko ponizio svojom sljepoćom da bismo po logici podložnog morali povjerovati u njegovu gnosu o fenomenalnoj zemlji.
Ali, to nije sve. U istom javnom obraćanju On navodi kako „najranjivije skupine društva moramo na bolji način obeštetiti, uključiti na sudjelovanje u društvu, i, na kraju krajeva, omogućiti dostojanstven život, dostojanstveno bivanje u našem društvu i uključiti sve one koji se nalaze u ranjivim skupinama da budu integralni dio našeg društva”.
Dostojanstvo je česta riječ u govorima političara i političkim dokumentima, jedan od mnogobrojnih pojmova koje smo naučili upotrebljavati ne razmišljajući mnogo o njegovom stvarnom sadržaju. A što on u stvari označava i kakav bi trebao biti čovjek da bismo ga mogli smatrati stvarno dostojanstvenim? Taj čovjek sigurno nije siromašan i nije obezvrijeđen.
A mi smo zemlja 20 posto starijih od 65 godina od kojih je, prema Eurostatu 2020. zabilježeno 33,8 posto siromašnih. Pa kako ih i ne bi bilo toliko kad je još na početku mandata ove Vlade bilo „samo” 50 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva od tada 2.085 kuna, a danas ih je 66 posto (nižih od današnje linije siromaštva od 2.927 kuna).
Da je ministrov sud o životu u Hrvatskoj temeljen na subjektivnom dojmu, a ne na činjeničnom stanju, pokazuju razne statistike i izvješća. Hrvatska je pri samom dnu europske ljestvice kada je riječ o životnom standardu, od nas je gora samo Bugarska. Hrvatska se, s udjelom potrošnje od 13,3 posto BDP-a na prehrambene proizvode, na toj ljestvici nalazi odmah iza Rumunjske. Ah, da, na ljestvici općeg životnog zadovoljstva koja se mjeri od 1 do 10, Hrvatska ostvaruje rezultat od 6.4, a iza nas je i u ovom slučaju samo Bugarska.
Dva su suprotna stajališta o uzrocima siromaštva: stajalište da uzroke siromaštva prije svega treba istražiti u individualnim razlikama, dok je s druge strane prevladavala ideja da siromaštvo treba pripisati ekonomskim, političkim i kulturnim čimbenicima koji se javljaju na nejednaku raspodjelu bogatstava, eksploataciju ljudi koji žive u siromaštvu, neobrazovanost, niske prihode te izostanak socijalnih prilika na društvenoj razini. Baš zato što je ovo drugo stajalište imanentno europskom i hrvatskom„nasljednom” svjetonazoru, percepcija uzroka siromaštva vladajuće političke strukture trebala bi dovesti do konkretnih poteza od strane vlade i na taj se način odraziti na položaj ljudi koji žive u siromaštvu, tj. liječiti i spriječiti ga.
Može li Ministar koji živi u fenomenalnoj zemlji pisati politike za siromahe iz stvarne Hrvatske? Može li on otvarati usta svoja za nijemoga i za pravo sviju nesretnika, kako reče Biblija. Teško. Najnepovoljnija situacija siromašnih nije toliko u njihovoj nemogućnosti da prežive, već u nemogućnosti da sami promijene situaciju. Dužnost onih koji nisu niti siromašni niti bespomoćni, a prije svega vlasti i vlada, jest da progovore za njih. Jer, sretan je čovjek onaj koji nije kriv zbog siromaštva svojih bližnjih. Jeste li, Ministre, i dalje sretni u fenomenalnoj državi?
