Piše: Jasna A. Petrović
Eto, dok je Židovima u pustinji padala mana s neba, a dinosaurima meteoriti, nama s neba padaju špijunski avioni s eksplozivom. Glavno da nešto padne s neba, zar ne? Istina, trebali bi se dogovoriti svi vlastodršci je li u dronu bilo samo 200 kilograma eksploziva ili tek mala količina za samorazaranje letjelice. I dok su svi ugledni političari, od Penave i Bartulice, preko Mrak Taritaš i Ahmetovićke, postali vrhunski vojni stručnjaci, među zrakoplovne i geostrateške analitičare se ubacilo i na desetke prometnih stručnjaka poput Željka Marušića, starih komunističkih ekonomista stila Slavka Kulića, dok su novinari propustili uzeti još i ekskluzivno mišljenje od Petra Graše.
Penziće još nisu anketirali što misle jesu li u pravu ministar Banožić u svom novom vojničkom outfitu sa šiltericom ili pilot Ivan Selak koji već iskače iz konzerve, a konkurira im i„publicist” Pavle Kalinić, koji bi valjda rado bio dirigent za sve katastrofe na nacionalnoj razini.
Da, prvo smo imali pandemiju, onda se samo pridodao rat Rusije protiv Ukrajine, a iza ugla nas čeka i uvođenje eura. Sve te kataklizmičke potrese, uz one stvarne u Zagrebu i na Baniji, povezuju rast inflacije i siromaštva. Naročito na štetu starijih osoba. Zato ih se ovih dana dohvatila i europarlamentarka Biljana Borzan koja ih je informirala kako „u europskim medijima se može pročitati da je moguće da će vlade davati nepopularne upute, pogotovo u zapadnoj Europi. Građani ne vole da im se kažu da se odriču nečega sa čim žive desetljećima. Kod nas će možda, pogotovo starijim generacijama, biti lakše shvatiti. Par-nepar vožnje, redukcije struje i slično”.
Pa eto kako su njezine riječi doživjeli stariji građani koji su na tematskoj stranici Sindikata umirovljenika Hrvatske„Pokret protiv siromaštva starijih osoba” koju prati 22.000 čitatelja, obrušili brdo primjedbi, zgražanja i ironičnih komentara na tu dobronamjernu europsku političarku koja se, hvala joj, izborila dokazati kako se Nutella za Istok ne proizvodi po istoj formuli kao za Zapad, pa je stala na kraj Ferrero diskriminaciji.
Zauzvrat je dobila upite hoće li nestati i jogurta, kao i hrpu psovki na ideju o redukciji struje ili vode i o par-nepar danima za vožnju. Odrekao se, kažu, narod svega jer je morao, samo ne i kontejnera i plastičnih boca. A zazivanje nestašica iz bivše Juge smatraju parodijom, osobito kad se oni koji su koruptivno prodali INA-u ili se sami omastili, brčkaju u toplicama. Dragica Antonović iz Zagreba zaključuje:„Mi smo se dosta odricali i nekad i sad, kad životarimo s ovakvim mirovinama i mrvicama koje nam prezentiraju kao ‘povećanja’ mirovina. Neka pravna država konačno proradi i od ratnih profitera i ostalih dobitnika pretvorbe i privatizacije vrati pokradeno i uloži u projekte za opće dobro, kako bismo i mi, “stoka sitnog zuba”, radnici, umirovljenici i seljaci, prije no što poumiremo od gladi, mogli živjeti kao ljudi”. Bravo, Dragica.
Naposljetku, hoće li se umjesto dostave hrane na„točkiće”, ponovno uvesti kupovanje na točkice, pitaju umirovljenici ili ćemo napokon glasno upozoriti na redukciju mozga onih na vlasti. Hoćemo li i dalje prihvaćati siromaštvo kao presudu i šutjeti? Ili ćemo progovoriti? Odgovorite sami.
