Piše: Jasna A. Petrović, članica Izvršnog odbora FERPA-e
Koja je budućnost mirovina u Europe dvije godine nakon što je usvojena Bijela knjiga EU o mirovinama? Hoće li europski umirovljenici s novim trendovima okrenutima privatizaciji dijela mirovinske štednje postati manje ili više siromašni? Hoće li jačati javne ili privatne mirovine? Tko je, zapravo, na vlasti u Hrvatskoj?
Mirovinski sustavi su dugoročne naravi i moraju biti sigurni i pouzdani, naglašava se u dokumentu koji je usvojila Europska konfederacija sindikata, pozivajući na veću zainteresiranost i oprez svoje članice, sindikalne središnjice diljem EU. Hrvatski sindikati nisu pokazali osobitu zainteresiranost za provedene mirovinske reforme, kao da se one ne odnose na radnike koji će njihove posljedice osjećati u mirovini, već na neke apstraktne umirovljenike.
Mirovine moraju biti utemeljene na čvrstim obećanjima između starijih i mlađih ljudi, dakle izgrađeni u duhu međugeneracijske solidarnosti. Oko toga nema dvojbe, kao što nije dvojbeno da temelj mirovinskih sustava činili su i činit će i u budućnosti stupovi međugeneracijske solidarnosti, dakle državni mirovinski sustavi kao izvor najvećeg dijela materijalne sigurnosti umirovljenih osoba u starijoj dobi. „Bijela knjiga EU o adekvatnim, sigurnim i održivim mirovinama“ nije dovela u pitanje neobičnu važnost prvog mirovinskog stupa za opstanak mirovinskih sustava u Europi. Istina, u njoj se naglasilo kako taj državni odnosno javni mirovinski stup možda neće biti dovoljan zbog financijske krize i ubrzanog starenja stanovništva, te da je potrebno ugraditi dodatne sheme mirovinske štednje.
Jačati javni mirovinski stup
Europski sindikalni pokret je krajnje jasno optirao za punu podršku snaženju prvog javnog mirovinskog sustava, držeći kako je to jedino pouzdano i zaštićeno rješenje za buduće umirovljenike, jer je tamo mirovina zaštićena od rizika nadzorom države, te bazirana na solidarnosti i poštenoj redistribuciji.
Mirovinske reforme su danas na vrhu prioriteta u mnogim zemljama, no iako je Bijela knjiga o mirovinama zacrtala europske gabarite, pitanje mirovinskih reformi je u potpunosti unutar nacionalnih kompetencija. Europska komisija se nije ustezala davati preporuke vladama članica, s ciljem postizanja makroekonomske stabilnosti i uravnoteženja javnih financija. Te su se preporuke ograničile na povećanje dobi za umirovljenje, uz sugestiju da ona bude povezana s nacionalnim trendom starenja i očekivane životne dobi, te s upozorenjima kako je važno maksimalno moguće reducirati prijevremeno umirovljenje, preporučujući mrkvu a ne batinu.
Europski sindikalisti podržavaju ideju potrebe uravnoteženja vremena provedenog na radu i vremena provedenog u mirovini, ali se apsolutno protivi da se taj cilj postiže svojevrsnim automatizmom povećanja dobi za umirovljenje s rastom očekivane životne dobi, a posebno se protive da bi to bilo vezano i uz spol, što je također nekima znalo pasti na pamet. Autori takvih neoliberalnih vizija zaboravljaju da prvo treba ostvariti odgovarajuću stopu zaposlenosti, osobito onih u starijoj dobnoj skupini. Prema Eurostatu 2013. godine stopa radne aktivnosti je još uvijek niža od 75 posto, što je postavljeno strateškim ciljem EU do 2020. godine (sada 68%!), a svaka zemlja treba sama istražiti svoje vlastite potencijale zaposlenosti.
U Hrvatskoj je posvemašnji nonsens što je poslušnički legalizirana dob za umirovljenje od 67 godina, iako su statistike katastrofalne: stopa aktivnosti u Hrvatskoj dosegnula je najnižu razinu te u dobnoj skupini od 15 do 64 godine pala na pedesetak posto. Time je Hrvatska učvrstila svoju zadnju poziciju u Europskoj uniji!
Dakle, stopa aktivnosti iznosi 51,9 posto, stopa zaposlenosti 43,3 posto, a stopa registrirane nezaposlenosti 17,4 posto. Najgore prolaze žene čija je stopa aktivnosti pala na 46,2 posto, a zaposlenosti na samo 37,8 posto. Još gore prolaze starije dobne skupine radnika jer ih je zaposlena jedva trećina, a o mladima je tužno govoriti, jer ne samo da ih je tek polovica radno aktivna, već ih nerijetko uzdržavaju djedovi i bake, jer su im i roditelji nezaposleni. Po svim tim parametrima mi smo na dnu svih europskih ljestvica. Je li logično u takvim uvjetima govoriti o potrebi skraćivanja prijelaznog razdoblja za konačno uvođenje dobi za umirovljenje od 67 godina? Osobito kad u drugim zemljama takvim odlukama prethode široke znanstvene rasprave i istraživanja, te dugotrajni pregovori sa socijalnim partnerima, jer dob za umirovljenje ovisi o mnogim parametrima poput radnih uvjeta, dominantnog tipa industrije, statističkim pokazateljima itd.
Mirovine odražavaju desetljeća radnog života, a nezaposlenost najčešće nije osobni izbor, niti je to rad na određeno ili skraćeno vrijeme. Mnoge žene ne uspijevaju se zaposliti jer bi više plaćale smještaj u vrtiću ili naprosto zato što nema dovoljno kapaciteta u jaslicama i vrtićima, ali su kasnije kažnjene nižim mirovinama (prosječna mirovina žene u EU je 40 posto niža od mirovine muškarca).
Fleksibilizacijom do manje doprinosa
Stariji radnici nisu popularni zaposlenici i nerijetko dobivaju otkaz u poznim godinama, te odlaze u mirovine i s 10 do 20 godina provedenih na zavodima za zapošljavanje. Takvim radnicima primanje naknade za nezaposlenost u Hrvatskoj je ograničeno 450 dana, i to ako je osoba provela na radu više od 25 godina. Nakon toga su i takvi na cesti. Izuzetak su radnici s 32 godine radnog staža kojima nedostaje do pet godina do starosne mirovine, koji mogu primati naknadu do umirovljenja.
Najveći je problem, drži i europski sindikalni pokret, što se zbog deregulacije uvjeta zaposlenja sve češće dobivaju radna mjesta na određeno vrijeme, povremeni i privremeni poslovi, poslovi preko agencija, rad u skraćenom radnom vremenu (part-time) i sl. Naravno, uz visok postotak onih koji rade na crno. Kako Hrvatska može u takvim uvjetima očekivati da ima održivi javni mirovinski stup, kad paralelno uvodi zakone koji rad čine nestabilnim, nesigurnim, potplaćenim, periodičnim, a sve to direktno utječe na smanjivanje unosa u mirovinske javne fondove. Kad znamo da je Hrvatska na vrhu EU po udjelu novozaposlenih ugovorima na određeno vrijeme (čak 92 posto!), postaje smiješno govoriti o potrebi fleksibilizacije i deregulacije, jer je ona dovedena do apsurda. Istina, Hrvatska još nema široke mogućnost part-time rada (na skraćeno radno vrijeme), što bi odgovaralo npr. radu umirovljenika, starijih osoba ili osoba s obiteljskim odgovornostima, ali nikako kao regularni model zapošljavanja.
Ako želimo da ljudi rade dulje, to se neće postići zakonskom regulativom o povećanju dobi za umirovljenje na 67 ili 70 godina, već otvaranjem novih radnih sigurnih mjesta, poticajima za zapošljavanje mladih, starih, žena, poboljšanjem uvjeta rada, doškolovanjem, legalizacijom neplaćenog rada te rada na crno itd. Demografske statistike same po sebi ne govore ništa, kao što je vrlo relativna brojka o odnosu zaposlenih i umirovljenika, jer nije problem samo u starenju, već u društvenim politikama koje ne otvaraju nova i kvalitetna radna mjesta i ne donose mjere za povećanje stopa radne aktivnosti stanovnika.
EU je za profesionalne mirovine!
Ne zaboravimo kako jedna četvrtina Europljana danas ima mirovine kao glavni dohodak za život. Vrlo mali broj njih ima dodatne prihode. Svatko može razumjeti kako je potrebno mirovine održavati adekvatnima, te ih redovito usklađivati, jer u protivnome ne samo će broj siromašnih rasti, već će se bitno smanjiti potrošački kapacitet jedne četvrtine stanovnika.
Vraćamo se i bitnom pitanju o sve dominantnijim zagovarateljima privatizacije rizika starosti. U Hrvatskoj je takvih na pretek, a njihove plaće i honorari su obrnuto proporcionalni njihovoj vjerodostojnosti. Naime, u trenutku kad Hrvatska kreće u monetizaciju cesta, ili njihovu privatizaciju na rok od pedesetak godina, kako bi pokrila proračunske minuse, nitko ne smije u javnosti ni spomenuti mogućnost „pokrivanja“ svih tih dugova ukidanjem postojećeg modela drugog mirovinskog stupa kapitalizirane štednje.
Ove godine u ožujku Europska komisija je prezentirala dugo čekani prijedlog direktive o djelovanju i nadzoru sustava tzv. profesionalnih mirovina, držeći ga time ingerencijom europskog radnog i socijalnog zakonodavstva. Profesionalne mirovine su oblik naknade za rad radnika, i one nisu obvezatne, već najčešće utemeljene na kolektivnim ugovorima. Većina zapadnoeuropskih radnika ima profesionalne mirovine, a gotovo polovica u svih 28 članica. Takve mirovine su komplementarne tzv. državnim ili javnim mirovinama, ali nisu tretirane kao financijski proizvod ili tržišna roba, već su usko povezane sa zaposlenjem te nacionalnim, granskim ili kompanijskim sektorom i radnom legislativom. Europski sindikalni pokret podržava takav pristup dodatnom mirovinskom stupu, međutim, ni u kom slučaju ne podržava model drugog mirovinskog stupa kao kapitalizirane štednje, koja je zapravo izum financijske industrije, ali ne na dobrobit budućih i sadašnjih umirovljenika.
Europski sindikati ne dvoje kako takozvana privatna mirovinska štednja nikako ne može spriječiti siromaštvo. Privatna kapitalizirana štednja za umirovljenje pogodna je samo za one zaposlene koji imaju visoka primanja, a i tada samo u okviru tzv. trećeg mirovinskog stupa, koji je apsolutno dobrovoljan. Tu je doista riječ o privatnom novcu na privatnom računu, koji je moguće, poput osiguranja, podizati u određenim rokovima, ali u okrhnutim iznosima. I za takvu štednju ne jamči država.
Banke na vlasti
S ponešto sarkazma može se reći kako su u Hrvatskoj banke na vlasti, pa ispada da je svejedno za koga će se glasati na sljedećim izborima. U novinama je gotovo nemoguće objaviti ozbiljniju izjavu ili napis „protiv“ drugog mirovinskog stupa obvezatne kapitalizirane štednje, jer novine su financirane i oglašavanjem brojnih proizvoda financijske industrije. Tko bi grizao ruku koja ga hrani? Nasuprot tome udarne termine na TV i mjesta u novinama dobivaju zagovornici drugog mirovinskog stupa, ma koliko lagali, malo znali ili izmišljali. Čak i neke zakone nađete prvo napisane kao idejne koncepte na web stranicama uglednih banaka, da bi se zatim pojavili kao službeni prijedlozi nekog ministarstva.
Kod nas je uvođenje vrlo opasnog koncepta „casino-ekonomije“ prošlo bez glasa protiv. Nakon 550 godina od pada Bosne pod osmansku vlast, kad je i rođena ova uzrečica, sada „Hrvatska šaptom padne“. Naprosto, uz minimalni broj zaposlenih koji su osobno izabrali oblik mirovinske štednje u drugom stupu između tri ponuđena po stupnju rizičnosti, ostalo među sobom sami dijele (bankarski) mirovinski fondovi, i to po receptu dobi – mladi u rizičnu, srednja dob u umjereno rizičnu, a stariji radnici u konzervativnu štednju. Smanjena je obveza (i sigurnost) štednje u državnim obveznicama, a poraslo pravo igranja s dionicama na inozemnim tržištima.
Tko će nadzirati mirovinske bankare neće li mirovinskom štednjom spašavati svoje poljuljane ili propale portfelje (a takvih je poznatih slučajeva bilo i previše)? Tko će odgovarati za promašena ulaganja? Tko će nadoknaditi gubitke? Država? Država već ionako gubi jer je 5 posto doprinosa za mirovinsko osiguranje izdvojila i preselila na upravljanje bankama. Tako ima kontinuirani manjak od 1,6 posto bruto društvenog proizvoda još sljedećeg dvadesetak godina, i to 6 milijardi godišnje. Naime, taj iznos koji je preseljen na upravljanje bankama, država mora nadoknaditi pri isplati mirovina tekućim umirovljenicima. A banke kolo vode. Njih se pita. Ministri ponosno priopćavaju hrvatskoj javnosti kako su im banke odobrile ono ili ovo. Banke su za drugi stup. Banke su za monetizaciju cesta. Banke su na vlasti.
Tko hrvatskim radnicima kaže da su od takvog drugog stupa obvezatne kapitalizirane mirovinske štednje odustale brojne zemlje, poput Madžarske, velike Poljske i Slovačke, a takav su model odbile te uvele dobrovoljni npr. Češka i Slovenija. Doprinose su zamrznule i razmišljaju o reformama sve tri baltičke zemlje i Rumunjska. Samo u Hrvatskoj zabranjeno je i govoriti o ukidanju drugog stupa. Tko je hrvatskim građanima, poput novog predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska, bivšeg poljskog premijera, rekao otvoreno da je drugi stup mirovinske štednje isplativ samo za zaposlene s neto plaćama višima od tisuću eura? Suprotno tome, hrvatski premijer je čak uvrijedio susjednu zemlju, kad je na upit hoćemo li i mi ukidati drugi mirovinski stup, odgovorio: „Nismo mi Mađarska!“. Ne, nismo. Nismo ni Poljska, ni Češka, ni Slovačka, mi smo mala Hrvatska koja nikako da se snađe.
