Sada je godišnje doba sarme, pa je zgodno pogledati koliko je umirovljenika dopalo meso, a koliko riža ili zelje. Svaki četvrti umirovljenik u Hrvatskoj umjesto mirovine koju je zaradio prima nešto što se zove najniža mirovina. Riječ je o ljudima koji su tijekom radnog staža imali ispodprosječne plaće, a temeljem formule izračuna mirovine bi dobili toliko niske mirovine da ih javni mirovinski stup mora zaštititi; njihove bi mirovine bile niže od – najnižih. Za to se pobrinuo Zakon o mirovinskom osiguranju uvođenjem instituta najniže mirovine. Time se radnicima jamči fiksni iznos mirovine za određen broj godina staža pomnožen s aktualnom vrijednošću jedne godine mirovinskog staža (koja trenutno iznosi 71,53 kune).
Tko je radio samo 15 godina dobit će 1.072 kune mirovine, za 25 godina staža 1.788 kuna mirovine, a za 40 godina staža 2.861 kunu mirovine. No, ukoliko idu u mirovinu ranije nego što je propisani uvjet dobi za starosnu mirovinu, ostvarit će prijevremenu mirovinu, pa će im i ova najniža biti umanjena za 0,2 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Drugim riječima, najniža se mirovina za uobičajenih pet godina ranijeg umirovljenja smanjuje za još 12 posto (do nedavno je penali- zacija bila puno viša!). Tako u Hrvatskoj postoji i mirovina niža od najniže, što u većini zapadnoeuropskih zemalja nije slučaj, jer najčešće koriste model minimalne mirovine, kakav je kod nas bio u primjeni do 31.12.1998. godine.
Od bogatih za siromašne
Što bi po definiciji trebala biti takva najniža mirovina? Minimalne mirovine su uobičajeni model unutar-generacijske solidarnosti u prvom javnom mirovinskom stupu kojim se pomaže radnicima s niskim primanjima da postignu minimalni životni standard u starosti i tako smanje siromaštvo. One se isplaćuju na teret umirovljenika s visokim mirovinama, jer postoji kategorija tzv. najviše mirovine. No, je li moguće s takvim mirovinama normalno živjeti, kad se zna da su u prosjeku bitno ispod nacionalne linije siromaštva. Prosječna najniža mirovina u studenom 2021. godine iznosila je 1.790,37 kuna, dok zona rizika od siromaštva započinje na granici od 2.927 kuna, dakle prosječno iznose samo 61 posto od iznosa statistički predviđenog za puko preživljavanje samca.
O koliko je umirovljenika riječ? Ako brojkama od 275.250 onih s najnižim mirovinama pridodamo i 10.265 onih s bivšim minimalnim mirovinama, to je ukupno 285.515 umirovljenika ili čak 25 posto svih mirovina prema Zakonu o mirovinskom osiguranju. K tome, kako bi portret bio jasniji, čak 70 posto takvih „najnižih” umirovljenika su žene!
Drugi stup nema „minimalac”
Dodatno treba naglasiti kako se u drugom, privatiziranom mirovinskom stupu ne primjenjuje nikakva solidarnost te za taj dio mirovine ne postoji institut minimalne ili najniže mirovine, već samo mirovina pokrivena mirovinskim doprinosima. To znači da u hrvatskoj realnosti u kojoj je svaka četvrta mirovina najniža, apsolutno je socijalno promašeno i opasno govoriti o potrebi daljnje privatizacije mirovinskog sustava. No, to je ‘proširena’ tema, iako je Vlada RH u svim strateškim i planskim dokumentima predvidjela daljnju privatizaciju.
Bilo bi to, paradoksa li, čak dobro kad bi i u budućnosti najnižu mirovinu primao svaki četvrti umirovljenik. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje u svojim statistikama čuva podatke o udjelu najnižih mirovina među novoumirovljenima od 2016. do 2020. godine i čini se da je nam prijeti eksplozija najnižih mirovina, jer je u zadnjih pet godina vidljivo kako udjel umirovljenika koji ostvare samo najnižu mirovinu prešao čak 40 posto! Godine 2020. čak 42 posto radnika umirovljenih u toj godini dobili su samo najnižu mirovinu. Riječ je o nevjerojatnom trendu, gdje za koju godinu prijeti da većina umirovljenika ostvari takvu mizernu mirovinu.
Povećanje kao ruganje
Vlada je Nacionalnim planom oporavka predvidjela do 2026. povećati najniže mirovine po 1,5 posto u dva navrata, dakle za ukupno tri posto, što nije povećanje, već ruganje bijednima. K tome, to neće smanjiti udjel najnižih mirovina u ukupnom broju mirovina ostvarenih prema ZOMO-u. Za to su potrebni ozbiljniji zahvati, kao što je povećanje stope mirovinskog doprinosa sa 15 posto za javni stup i 5 posto za privatni drugi stup – na europski prosjek, ukidanje obveznog drugog mirovinskog stupa u korist jačanja dobrovoljnog stupa, povratak s modela najniže na minimalnu mirovinu, vezivanje minimalne mirovine na minimalnu plaću, cjelovito razdvajanje mirovina prema posebnim propisima i tzv. mirovina iz rada, promjena formule usklađivanja mirovina na stopostotni iznos rasta plaća ili cijena, revizija svih mirovina itd. Sve ovo je europski socijalni model, ali hrvatski neoliberali i moćna financijska industrija propovijedaju posve drugu priču: oni bi ukinuli sve elemente socijalne osjetljivosti i solidarnosti iz mirovinskog sustava!
Nešto je tu jako bolesno i naopako u postojećem mirovinskom sustavu kad više od 40 posto radnika, nakon što odrade prosječno 33 godine radnog staža, može očekivati samo najnižu mirovinu, ‘poniženu’ mirovinu obezvrijeđenih radnika s mizernim plaćama. A rješenje zasigurno nije daljnja privatizacija javnog mirovinskog sustava, jer bi takvo rješenje dovelo do još većeg siromašenja izraubanih umirovljenika. Čarobnog štapića nema, ali smjer mora biti ka jačanju adekvatnosti mirovina.
Jasna A. Petrović