Dan po dan i dođe mjesec rujan! Bez obzira je li povezan s poslom, zdravljem, financijama, ljubavnim vezama ili nekom drugom situacijom, stres će pronaći način da uđe u naše živote. Tijekom ljetnih dana, koji nam polako, ali sigurno odlaze i dani su sve kraći, stres zbog sunca i visokih temperatura bio je češći. Ako ste imali sreće da se tijekom ljeta okupate u moru, mentalna revitalizacija je osigurana. More na nas djeluje meditativno i priprema naše tijelo i um za hladnije dane.
Iako se u mjesecu rujnu približavamo jeseni, temperature nam govore suprotno. Stoga, osim redovnog rashlađivanja u klimatiziranom prostoru, čestim tuširanjem, ispijanjem vode, još uvijek se moramo odijevati u laganu, prozračnu odjeću i paziti na prehranu. Zbog promjene temperature neophodno je održavati pod kontrolom i krvni tlak, te nadoknaditi minerale i vitamine izgubljene pretjeranim znojenjem. Srećom, naše tijelo je dobro opremljeno i kvalitetno se nosi sa stresnim situacijama, zahvaljujući prije svega autonomnom živčanom sustavu, koji regulira podsvjesni proces, kao što su brzina otkucaja srca i plitkog disanja, simptoma stresa i anksioznosti.
U životu moraš biti spreman na poraze i gubitke. Nekada je lakše preboljeti poslovne, od emocionalnih razočaranja, ali ipak, vrijeme liječi sve rane. U životu se puno puta zadovoljimo onim što mislimo da je ispravno, prikladno i sigurno. Bojimo se promjene. Bojimo se izaći iz komfora i suočiti se sa svijetom bez stvari na koje smo navikli. Ako nisi sretan gdje si sada, kreći se. Nisi stablo! Ne morate zauvijek ostati na jednom mjestu. Ako vas ljudi ne usrećuju, ostavite ih iza sebe. Ako svaki put kad ih sretnete, imate osjećaj da nešto nije u redu, odmaknite se od njih. Ne dopustite da vam oduzmu pozitivnu energiju.
A vi? Jeste li još uvijek na ljetnom odmoru ili se polako pripremate za hladnije jesenje i zimske dane? Kako ste podnijeli “ljetnu žegu” i toplinske valove i jeste li cijelo vrijeme bili u klimatiziranom prostoru? Bez obzira gdje se mi nalazili jesen će nam uskoro doći. Dođe vrijeme u životu kada ne treba postavljati puno pitanja. Ni sebi, ni drugima. Sve znaš! Netko te povrijedio, netko izdao, netko odbacio…i nisi nikome ništa rekao, samo si se okrenuo i krenuo dalje. Život nije filmska bajka! Život je često inspiracija za filmsku priču.
Tijekom protekla dva ljetna mjeseca bila sam svjedok i naslušala se priča raznih životnih sudbina. Prva ljetna priča: tužno je bilo slušati ispovijed 82-godišnje umirovljene liječnice Adreje. Trenutno je u jednom Domu za umirovljenike. Nakon pada sa stepenica, ne može se samostalno kretati. Do prije nekoliko mjeseci živjela je u svojoj kući, u elitnom dijelu Zagreba. Njezina dva sina, također liječnici, nagovorili su je da oni prodaju njezinu kuću i da za nju kupe manji stan, a da ona, privremeno, pređe živjeti u Dom za starije osobe. Poslušala ih je. Kuću su prodali i otišli na more, na godišnji odmor. Vratili su se, Andreja je u međuvremenu pronašla ženu koja bi s njom bila u stanu 24 sata, brinula se o njoj i vodila joj kućanstvo. Dani prolaze, ona je u domu i još nije saznala da li su sinovi kupili za nju stan ili su neki stan unajmili i kada će napustiti Dom, jer tamo ne želi više biti! Jedan joj je sin ljutito rekao da je kuća bila bratova i njegova. A Andreja je kuću naslijedila od svog oca i na nju se vodila.
Druga priča: Majda je fizioterapeutkinja. Bila je u dva braka i sa oba bivša muža ostala u dobrim odnosima. S prvim ima dvije kćerke koje žive i rade u Njemačkoj, a s drugim sina, studenta. Kaže da je u tim brakovima sama morala donositi sve odluke, a da joj je kao ženi najbolje bilo zadnjih sedam godina s partnerom, udovcem, bivšim glazbenikom. Na žalost, on se razbolio i skoro dva ljetna mjeseca proveo u bolnici. Nakon nekoliko operacija morao je napustiti bolnicu. Nitko mu od njegove bliske familije nije želio pomoći. Majda ga je obilazila svaki dan i na kraju ga uspjela smjestiti u jedan Dom. Zbog njegovog zdravstvenog stanja (bio je nepokretan), bila mu je potrebna medicinska njega 24 sata. Na žalost, nije dugo bio na toj adresi. Umro je trećeg dana… Majda je pod tabletama za smirenje, jer je izvan sebe od tuge, ali i zbog novih financijskih problema. U istom tjednu kada se oprostila od svog Jakova, udala joj se i mlađa kćerka. Bila je to skromna svadba. Život piše romane!
Treća priča zrači optimizmom. Dvije gospođe, obje iznad 80 godina, koje žive u zgradama bez lifta (jedna na drugom, a druga na četvrtom katu), tijekom srpnja i kolovoza svaki su dan dolazile u obližnji kafić. U dubokoj hladovini, uz kavicu i hladnu vodu, družile su se od 13 do 17 sati. U ćakulama su im se tijekom dana uvijek priključili i neki od znanaca i prijatelja. One su, na svoj naćin, lijepo provele ovo ljeto i izbjegle vrućinu u svojim stanovima bez klime. Svakodnevno su bile i u kontaktu sa svojom djecom. Vitalne su i sa njima se može pričati o svemu, od kulinarstva do politike.
Sve prolazi i najbolje što možemo učiniti je da pustimo da od nas ode sve što nam može pokvariti raspoloženje, jer neke ljude i događaje ne možemo promijeniti.
Prva dva vikenda u kolovozu privatno sam busom putovala od Zagreba do Brača i obrnuto. Vozači su svaki put, dva ista Filipinca. Dobri su vozači, pristojni prema putnicima i pažljivo odlažu putničku prtljagu. Gdje su mi odložili kofer, tu sam ga i našla. Za razliku od njih, naši vozači su kofere u bus bacali kao kamenje i nakon svakog putovanja morala sam kupiti novi kofer. Na početku putovanja iz Zagreba jedna je putnica ljutito rekla: “Sve ih treba protjerati!”, a na povratku prema Zagrebu druga je putnica kazala: “Nisam ni rasista, ni šovinista, ali se pitam gdje su naši dečki?” Da gospođo, gdje su? Pa napustili su Hrvatsku jer nisu željeli raditi za male plaće! Otišli su, jer je ovdje svakim danom život sve skuplji. Bez obzira kako nam se zove novčanica, ovdje se brzo obezvrijedi. Što danas možete kupiti za 20 eura, a što ste mogli kupiti za 150 kuna? I dok su si naši političari, početkom ljeta, povećali plaće za 80 posto, majkama, očevima, bakama i djedovima, mladića za koje vi gospođo iz busa pitate gdje su, mirovina će se povećati za oko 7.46 posto. U prijevodu to znači da će oni s najnižim mirovinama dobiti 27 eura, a oni sa saborskim mirovinama 152 eura! Ovi s većim mirovinama će si kupiti janjetinu, a većina umirovljenika za iznos od prosječno 30 eura, mogu si tijekom mjesec dana, dnevno kupiti manje od pola kilograma kruha. Nema više štruce kruha od jednog kilograma. To znači da si mogu dnevno kupiti samo 250 ili 300 grama kruha! Zato hvala stranim radnicima što prihvaćaju raditi.
Što reći na kraju ove kolumne? Radujte se nadolazećim jesenjim danima i pazite na sebe. Krećite se! Nakon polusatne šetnje na svježem zraku, sigurno ćete brže zaspati, ulazak u drugi dan bit će lakši ako vrijeme provedete sa svojim najmlijima. Uživajte i i njegujte sportski duh u sebi.
Drenka Gaković
