Poštovana gospođo ministrice Bedeković,
Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske i Hrvatskoj udruzi za ravnopravno roditeljstvo često se obraćaju umirovljenici i druge starije osobe, odnosno bake i djedovi, žaleći se na institut uzdržavanja unučadi koji je uveden Obiteljskim zakonom (NN 75/2014) 2014. godine. Odredbe Zakona, točnije članak 288. stavak 2., propisuje mogućnost da bake i djedovi po roditelju koji ne plaća uzdržavanje, a dužan ga je plaćati, budu sudski prisiljeni plaćati uzdržavanje unucima (supsidijarni obveznici). S obzirom na učestalost zahtjeva baka i djedova za pružanje pravne pomoći u pogledu sporova radi prisilnog ostvarenja prava na uzdržavanje usmjerenog protiv njih, svjedoci smo čestog i krutog korištenja instituta uzdržavanja na teret bake i djeda. Pozivajući se na obiteljsku solidarnost i međusobno pomaganje uvedena je, dakle, supsidijarna uloga bake i djedova u zadovoljavanju materijalnih potreba unuka.
Sindikat umirovljenika Hrvatske već se 27 godina bavi pitanjima zaštite prava umirovljenika i starijih osoba, a sudjelovao je u izradi Strategije socijalne skrbi za starije osobe. Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo već 10 godina radi na poboljšanju prava djece i roditelja, ali i ostalih društvenih skupina kojima je potrebna pomoć, a to su u ovom slučaju umirovljenici. Ovim putem stoga zajednički predlažemo izmjenu i dopunu Obiteljskog zakona (NN 103/2015, 98/2019 – pročišćeni tekst zakona) i Zakona o privremenom uzdržavanju (NN 92/2014), s ciljem usvajanja pravednijeg zakonskog rješenja u obiteljskim odnosima.
Naime, velik broj starijih osoba koje se obraćaju SUH-u radi dobivanja besplatne pravne pomoći u predmetu ovrha radi prisilne naplate uzdržavanja za unuke ili koje se s istim problemom obraćaju Hrvatskoj udruzi za ravnopravno roditeljstvo, ističe kako nema dovoljno sredstava za vlastito uzdržavanje. Osim toga prijeti im i mogućnost gubitka prava vlasništva nad jedinom nekretninom u kojoj stanuju. Sudski postupak ostvarenja prava na uzdržavanje od bake i/ili djeda ne samo da ih materijalno ugrožava, već psihološki negativno djeluje na njih i utječe na njihovo zdravstveno stanje. Oni niti na koji način ne bježe od te obveze, ali pritužuju se na sudske postupke u kojima se paušalno, bez jasno utvrđenih kriterija, određuju iznosi koje oni s obzirom na visinu mirovine nisu u stanju podmirivati.
Prilikom donošenja zakonskih rješenja za obveznike uzdržavanja treba voditi računa ne samo o materijalnoj dobrobiti djeteta već i o emocionalnom odnosu članova obitelji, da ih se dodatno ne izlaže intenzivnom stresu, jer najčešće su upravo djeca koju ovim institutom štitimo, dodatno traumatizirana zbog obiteljskih sukoba vezanih uz uzdržavanje. Situacija u kojoj jedan roditelj ne živi s djetetom dovoljno je uznemirujuća i stoga za obiteljski odnos nije poticajno kažnjavati bake i djedove, umjesto da se njeguju dobrovoljni bliski odnosi.
Unatoč tome što je Republika Hrvatska kao suverena država sa svim prinudnim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju, uvedena su pravila kojima se širi krug obveznika uzdržavanja, umjesto da se uspostavio učinkoviti mehanizam naplate uzdržavanja od strane roditelja, čime država neodgovorno prebacuje odgovornost sa sebe na bake i djedove. Tako proizlazi kako je posve irelevantno zašto glavni obveznik – neki roditelj djeteta ne plaća određeno uzdržavanje.
U Ustavu je Republika Hrvatska opisana kao jedinstvena, nedjeljiva demokratska i socijalna država, te se socijalna pravda ističe kao najviša vrednota ustavnog poretka. Također je propisana dužnost države osigurati socijalno blagostanje građana, a očigledno je da te dužnosti Republika Hrvatska grubo zanemaruje prebacujući svoje dužnosti na ranjive skupine.
Uvažavajući prethodno navedeno predlažemo sljedeće:
a.) Obiteljski zakon (NN 103/2015, 98/2019 – pročišćeni tekst zakona)
Članak 281.
Stavak (1) mijenja se i glasi:
(1) Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, te pastorka i maćehe i očuha, kad je to predviđeno ovim Zakonom.
Članak 283.
Stavak (3) briše se i dosadašnji stavak (4) postaje stavak (3). Stavak (5) briše se.
Članak 284.
Briše se.
Članak 287.
Stavak (1) mijenja se i glasi:
(1) Pravna osoba koja nije bila dužna uzdržavati, a snosila je troškove uzdržavanja neke osobe, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja je po ovom Zakonu bila dužna uzdržavati.
Stavak (2) i (3) se brišu.
Članak 288.
Stavak (2) briše se.
Članak 308.
Stavak (2) mijenja se i glasi:
(2) U slučaju spora o potrebama djeteta ili mogućnostima obveznika uzdržavanja, kao i u slučaju kad se postupak pokreće protiv maćehe ili očuha o uzdržavanju, odlučuje sud u parničnom postupku u skladu s odredbama članaka 423. do 432. ovoga Zakona.
Članak 319.
Stavak (1) mijenja se i glasi:
(1) Kad centar za socijalnu skrb primi pravomoćnu sudsku odluku i sudsku nagodbu o uzdržavanju djeteta, dužan je roditelja s kojim dijete stanuje te roditelja koji je dužan plaćati uzdržavanje obavijestiti u pisanom obliku o pravima i dužnostima.
Obrazloženje:
U gore navedenom Prijedlogu izmjene Obiteljskog zakona, baku i djeda ne teretimo kao obveznike uzdržavanja iz više razloga.
Prvi razlog je postojeći institut privremenog uzdržavanja koji je osmišljen da država pomogne u svim slučajevima u kojima se ugrožava interes djeteta kada se dijete nalazi u teškim životnim okolnostima zbog toga što roditelj ne plaća uzdržavanje. Ovim se institutom ostvaruje svrha socijalne skrbi općenito, odnosno pruža se zaštita onima kojima je to najpotrebnije, a jamči je Republika Hrvatska. Člankom 7. Zakona o privremenom uzdržavanju (NN 92/2014) se propisuje: „Pravo na privremeno uzdržavanje ima dijete ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja…“ , a za takav slučaj centar za socijalnu skrb dužan je pružiti privremeno uzdržavanje.
Također je predviđeno da centar ima pravo potraživati isplaćeni iznos od roditelja koji je primarno dužan plaćati uzdržavanje i time se nije oslobodio daljnje obveze uzdržavanja djeteta. Novac koji je centar isplatio na ime privremenog uzdržavanja potraživat će državno odvjetništvo, a utuženi iznos bit će prihod državnog proračuna. Članak 25. Zakona o privremenom uzdržavanju (NN 92/2014) navodi: „Isplatom iznosa privremenog uzdržavanja, Republika Hrvatska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze tražbine uzdržavanja u visini isplaćenog iznosa privremenog uzdržavanja, sa svim sporednim pravima.“
Prema tome, da bi država ostvarila svoju pozitivnu obvezu u vezi s pomaganjem onima kojima je to najpotrebnije, što djeca svakako jesu, potrebno je unaprijediti postojeći sustav kojim država izravno pomaže djeci koja ne primaju uzdržavanje od roditelja. To bi trebalo učiniti osnivanjem Alimentacijskog fonda kojeg navodimo dalje u tekstu u dijelu o izmjenama Zakona o privremenom uzdržavanju (NN 92/2014).
Druga grupa razloga je činjenica da u Hrvatskoj 55 posto mirovina, odnosno 631.000 umirovljenika, ima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva u 2019. godini, koja iznosi 2.485 kuna. K tome, svaka treća osoba starija od 65 godina je u zoni rizika od siromaštva i socijalne isključenosti, te smo na dnu ljestvice po siromaštvu starijih u EU. RH je među rijetkim zemljama u kojima je stopa rizika siromaštva osoba starijih od 65 godina bitno viša od stope rizika siromaštva djece.
Temeljem ovih podataka jasno je zašto se ne može zadržati rješenje iz Obiteljskog zakona. Istina, u svim zemljama EU oba roditelja imaju zakonsku obvezu da financijski podupru svoje dijete. U slučajevima razilaženja majke i oca djeteta kada zakonske odredbe o zaštiti interesa djeteta ne rezultiraju zadovoljavajućim ishodom, u većini zemalja država jamči zamjensko i privremeno uzdržavanje djeteta kao npr. u Austriji, Estoniji, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji i Švedskoj; uzdržavanje od strane lokalnih vlasti (u Češkoj, Danskoj i Finskoj); uzdržavanje posebnim sredstvima/fondovima (u Latviji, Litvi, Luksemburgu, Poljskoj i Portugalu); ili posebnom upravnom agencijom (u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji).
Države članice EU-a imaju zakonodavstvo koje definira i oblikuje pravila o uzdržavanju djeteta i treba posebno istaknuti zemlje, gdje države jamče socijalnu politiku u vezi s ostvarenjem prava zaštite najugroženijih, djece, primjerice direktnim privremenim uzdržavanjem od strane odgovarajućih fondova. U Švedskoj, kada roditelj koji nije skrbnik, a ne može platiti uzdržavanje, država je ta koja jamči plaćanje uzdržavanja djeteta, a ona potražuje povrat od zakonski obveznih uzdržavatelja. U slučaju neplaćanja uzdržavanja djeteta od strane roditelja koji ne živi s djetetom, u Austriji, Estoniji, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji i Švedskoj država također jamči izravno uzdržavanje.
b.) Zakon o privremenom uzdržavanju (NN 92/2014)
Članak 2.
Stavak (5) mijenja se i glasi:
(5) obveznik uzdržavanja je roditelj koji ne stanuje s djetetom
Članak 7.
Stavak (1) mijenja se i glasi:
(1) Pravo na privremeno uzdržavanje ima dijete ako roditelj koji ne stanuje s djetetom ne ispunjava svoju obvezu uzdržavanja, u cijelosti ili djelomično.
Stavak (2) briše se i stavak (3) postaje stavak (2) te ostali stavci slijede numeraciju stavka po redu.
Članak 14.
Stavak (1) briše se i stavak (2) postaje stavak (1), a stavak (3) postaje stavak (2).
Članak 31.
Dopunjuje se na način da se iza postojećeg stavka: „Sredstva za financiranje privremenog uzdržavanja osiguravaju se u državnom proračunu“, te se dodaje „u okviru posebnog Alimentacijskog fonda“.
Obrazloženje:
Predlažemo da se iz Zakona o privremenom uzdržavanju izbrišu odredbe kojima se baku i/ili djeda definira kao obveznike uzdržavanja. Osobito značajnim smatramo da treba izmijeniti odredbe u kojima se navodi uvjet da je za ostvarenje prava na uzdržavanje od nadležne institucije (centara za socijalnu skrb), prethodno treba podnijeti zahtjev za uzdržavanje od osobe koja je dužna uzdržavati dijete, a što uključuje i bake i/ili djedove.
Također, smatramo važnim osnivanje Alimentacijskog fonda koji bi se aktivirao u slučajevima kada roditelj zbog gubitka posla ili bolesti nije u mogućnosti podmirivati financijske obveze prema djetetu određene pravomoćnom sudskom odlukom, a kojim bi bili razrađeni i kriteriji za djedove i bake koji opravdano nisu u mogućnosti preuzeti obvezu uzdržavanja unuka. Tako bi se propisalo i kako bi isplaćena sredstva iz Alimentacijskog fonda roditelj vratio kada pronađe posao ili ozdravi.
Postojeći pristup je neprihvatljiv, jer materijalno ugrožava bake i djedove, ali zbog česte dugotrajnosti postupaka do ostvarivanja ovrhe na njihovoj mirovini, ugrožava i djecu za koju se traži uzdržavanje. Posljedice se preslikavaju i na obiteljske odnose, jer se prisilno vrši uzdržavanje što nije dobro za socijalne i emotivne veze potomaka i predaka. Predlažemo stoga da se postojećim Obiteljskim zakonom olakša samohranom roditelju dobivanje uzdržavanja od nadležnih institucija.
S poštovanjem,
Predsjednik Hrvatske udruge Predsjednica SUH-a
za ravnopravno roditeljstvo Jasna A. Petrović
Oliver Čanić
