UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

DOSMRTNI UGOVOR KAO ORUŽJE

Legalizirana pljačka Nataše Papeš

     Posljednjih nekoliko godina sve češće se u medijima po­javljuju tužne priče zlostavljanih i iskorištavanih starijih osoba, a najšokantnija bude činjenica da su njihovi zlo­stavljači članovi obitelji ili uzdržavatelji s kojima su potpisali ugovore o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju.

Nataša Papeš, sada 84-godišnja gospođa slabije pokretlji­vosti i lošeg zdravlja, čitav život posvetila je skrbi za životinje, posebice mačaka i želja joj je bila otvoriti azil u Oborovu, ako već to država nije u stanju uraditi. To je i učinila, ali je postala žrtva ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, prevarila ju je zna- nica iz društva za zaštitu životinja Dubravka Koruga koja joj je umjesto skrbi priuštila samo patnju, oskudicu i poniženje.

Patnja i poniženje

      Prije nekoliko godina Sindikatu umirovljenika javio se pri­jatelj Nataše Papeš, s detaljnom dokumentacijom i obrazlože­njem njenog slučaja. Naime, s obzirom na lošije zdravstveno stanje Nataša je u veljači 2016. godine potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s dojučerašnjom kolegicom Dubrav­kom iz jedne udruge za zaštitu životinja, a problemi s uzdrža­vanjem počeli su nedugo nakon sklapanja ugovora. Umjesto uzdržavateljice, kućanske poslove je obavljala njezina prijate­ljica, ali je za to tražila novčanu naknadu od Nataše.

      Naravno, Nataša je u startu prevarena jer je ugovor koji joj je uzdržavateljica dala na potpis bio tzv. dosmrtni, pa je kuća od 100 m2 u Oborovu kraj Zagreba odmah prešla u vlasništvo koristoljubive Dubravke. U istom prvotnom ugovoru je nago­vorila naivnu Natašu da joj dopusti sve ovlasti nad svojim kun­skim i deviznim računima, što je ipak aneksom kasnije maknu­to iz ugovora. Nije joj željela predati niti kopiju ugovora, pa su joj to pribavili prijatelji. Poznato je da obitelji Koruga ovo nije jedino stjecanje imovine od samotnih i zaboravljenih staraca, no predstavljajući se kao ljubitelji životinja i članovi molitvene zajednice, a on i kao umirovljeni branitelj, lako su obrađivali potencijalne žrtve.

Uzdržavanje bez skrbi

      Situacija se dodatno pogoršala nakon što se Nataša prvi put vratila iz bolnice gdje je bila na različitim pretragama. Dubravkini posjeti postali su sve rjeđi, zbog čega je Nataša u konačnici predložila raskid ugovora, za što Dubravka nije ni htjela čuti. Kasnije situacija postaje sve gora, uz verbalne na­pade krenule su i prijetnje da će prodati nekretninu.

      Dubravka nije željela izgubiti masnu lovinu, pa je brzo sta­ricu proglasila dementnom i prijetila joj prisilnim smještajem u dom za starije. Nataša posjeduje dugačku prepisku e-mai- lom u kojoj pita uzdržavateljicu što da radi kad joj je ova dala do znanja da više nije u mogućnosti pomagati joj, tj. doseliti k njoj u kuću kako je obećavala, te da kuhanje prepušta Nataši. Iako je obećala pomoći joj skrbiti o mačkama koje je udomila, sada joj javlja da nema kamo sa životinjama, a niti joj može uvesti grijanje, pa joj preostaje kupiti i cijepati drva.

Neviđena pravna mućka

      Nataša i njezini prijatelji koji su krenuli u rješavanje čita­ve situacije otkrili su da je Natašina kuća u zemljišnim knji­gama prebačena u vlasništvo Dubravkine kćeri Eleonore Domjanić-Gruičić, dok su Dubravka i njen suprug upisani kao korisnici služnosti temeljem istog imanja. I sve to niti tjedan dana nakon što je Nataša pokrenula sudski postupak. Lukava pravna mućka. Uzdržavateljica preuzima nekretninu i s njom postaje uzdržavana osoba, kako bi se zameli tragovi.

      O ovom slučaju je Glas umirovljenika pisao u srpnju 2017.

      Koliko se situacija promijenila, da li je Nataša uspjela sa svojim sudskim postupkom za raskid nepoštenog ugovora koji traje još od listopada 2016. godine? Nije. Sutkinji treba po jedna godina za jedno ročište. Koruge pak uspijevaju stalno produ­ljivati postupak, otkazivati ročišta, sve u očekivanju kad će nji­hova „štićenica" konačno umrijeti. U međuvremenu je, navodi Nataša, prijavljuju lokalnoj policijskoj stanici kao manipulato- ricu, dementnu osobu, prevaranticu, lažovicu itd.

      Nataša i dalje živi u devastiranom dijelu kuće s raspadnu­tim namještajem, dok su Koruge ostatak kuće oličili i uredili za svoju uporabu. Predstavljaju se kao skrbnici Nataši, time joj oduzimajući dostojanstvo, iako je riječ o vrlo inteligentnoj, obrazovanoj i elokventnoj osobi. O tome je svoje stručno mi­šljenje napisala i psihologinja Ljubica Uvodić Vranić, ali sutki- nja to nije prihvatila kao dokaz u postupku.

Cijeđenje bez milosti

      Od 2019. lokalni Crveni križ je započeo pomagati Nataši kroz projekt Zaželi, pa sada barem ima pomoć u kući. Unatoč tome, svojim povremenim posjetima Koruge i dalje vrše priti­sak na nju, te je tako 27. lipnja 2021. muž Koruga došao pogle­dati stanje i usput joj ponovno rekao da je to njihova kuća te da što prije iseli.

      Naš je novinar u srpnju nazvao i obitelj Koruga, koja pri­staje raskinuti ugovor ukoliko im Nataša obešteti njihove troškove što su platili porez na prijenos nekretnine, novac za čišćenje bunara, za hranu za životinje (kupljenu od njezine ušteđevine, pijesak.).

A zašto su prebacili kuću na kćer? Htjeli su, navodno, uvesti plin i vodu, a kćer je htjela dići kredit.Prijedlog je na sudu za odštetu, navodno 70 tisuća kuna.

      Dok je zadnji put prije tri mjeseca Nataša Papeš bila u bol­nici, Koruge su joj izbacili van smeće iz kante. Eto, ipak su ne­što učinili, ironično dodaje. I čeka sudove, čeka pravdu, čeka malo dostojanstva. Ali hrvatski sudovi voze svojom brzinom i boli ih briga za legaliziranu pljačku neviđenih razmjera, za pokradene i ponižene starice i starce koji su izgubili sva prava, a neki i završili na cesti. Sve zato što su za vrijeme socijalizma stekli stanarska prava i osigurali si otkupom siguran smještaj. A sada su naprosto dobra lovina.

Jasna A. Petrović