UVODNA RIJEČ

Sloboda pod ključem

Piše: Jasna A. Petrović

     Na društvenim mrežama portala orijentiranih na stariju popu­laciju je opći predizborni tulum. Jedni druge optužuju kako bi im bilo pametnije manje zboriti, a više paziti za koga glasaju. Uglavnom, poneki zalutali mlađi komentator glasno optužuje sta­re kako su oni krivi zbog koruptivnih lokalnih „vlada" i masovnog iseljavanja cijelih obitelji u inozemstvo.

     Dobro je to da su se stari aktivirali i jedni druge opominju na važnost sudjelovanja u izborima. Da, svojim glasom pišete sud­binu zemlje i šanse za svoj dostojanstveniji život. No, sada dolazi realnost. Koliko zapravo ova ili bilo koja druga vlada želi da starije osobe glasaju? Je li točno da stariji iz ruralnih područja uglavnom glasaju za desnu opciju, a iz urbanih dijelova za stranački spektar od centra do lijevog? Što god da bilo, stariji su izabrali promjenu, ma što to značilo. Jer, loši političari bivaju izabrani zahvaljujući dobrim građanima koji ne izlaze na izbore.

     Legenda Facebooka je umirovljenica Ivanka Mijić iz doma u centru Zagreba, koja je stavila ovaj post:„Želim biti slobodna osoba, a ne daju mi. Za vrijeme ručka, koji mi je prisjeo, dobili smo obavi­jest da se izbori neće održati kao do sada u domu, nego možemo vidjeti gdje spadamo na web stranici doma za izbor čelnika mjesta u kojem živimo. U domu je 70% korisnika iz drugih mjesta, a ne iz Zagreba." Odlučili smo i mi dići glas.

     Iako su za prošle predsjedničke izbore svim domovima umirov­ljenika omogućili da svi njihovi korisnici glasaju u domovima, kako saznajemo od GONG-a, na lokalnim izborima birači mogu glasati samo u mjestu svoga prebivališta, pa tako zakonski nije predviđeno formiranje posebnih biračkih mjesta u ustanovama socijalne skrbi.     Državno izborno povjerenstvo je vezano za glasanje u tim ustano­vama jedino predvidjelo mogućnost da korisnici domova glasaju izvan, odnosno unutar doma, ali radi se o manjini koja je prijavljena na adresu doma ili ima prebivalište na adresi kojoj pripada biračko mjesto koje pokriva i područje doma.

     GONG je po pitanju nemogućnosti glasanja u staračkim domo­vima ili na primjer bolnicama u više navrata isticao kako se radi o lošoj praksi upozorivši kako bi glasanje trebalo biti dostupno svima.

     A možda se nekoj starijoj osobi naprosto kao starijoj osobi ne sviđa pomisao da uranite i s maskom na licu satima čekate u redu kako biste dali svoj glas na izborima? Više vam se sviđa pomisao da ime omiljene stranke ili kandidata zaokružite u domu ili kod kuće - na kauču? I na sam dan izbora odspavate koliko želite? U doba korone je dopisno glasovanje sve popularnije. U SAD-u su na prošlim predsjedničkim izborima demonstrirali kako to može funkcionirati - rekordan broj birača je sudjelovao na izborima putem dopisnog glasovanja, a zahvaljujući tome povećala se i stopa izlaznosti. U vre­menima pandemije je dopisno glasovanje sigurnije, udobnije i - u trendu. Iako se mišljenja oko te vrste glasovanja razilaze, stručnjaci u Njemačkoj očekuju da bi udio dopisnih birača u ukupnoj biračkoj masi na sljedećim izborima za Bundestag mogao biti i veći od 50%.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

DR. VLASTA VUČEVAC, PREDSJEDNICA HRVATSKOG DRUŠTVA ZA PALIJATIVNU SKRB PRI HLZ   

Odnos prema starijima – mjera humanosti društva

 

     Palijativna skrb je pristup koji poboljšava kvalitetu ži­vota pacijenata i njihovih obitelji suočenih s problemima povezanima sa smrtonosnom bolešću, kroz prevenciju i olakšavanje patnje putem ranog prepoznavanja, te be­sprijekorne procjene i suzbijanja boli i drugih problema, fizičkih, psihosocijalnih i duhovnih. To je briga za teško i neizlječivo bolesne te umiruće osobe i njihove obitelji. Pali­jativna skrb je interdisciplinarna u svom pristupu, te svojim djelokrugom obuhvaća pacijenta, obitelj i zajednicu! Bazu i temelj pružanja palijativne skrbi čini tim liječnika obiteljske medicine koji skrbi o bolesniku, u pravilu, tijekom cijelog njegovog života. Biste li dopunili tu definiciju? Kojom biste ocjenom do 5 ocijenili stanje i kapacitete palijativne skrbi u Hrvatskoj? Na to i brojna druga pitanja odgovorila je dr. Vlasta Vučevac, specijalistica obiteljske medicine i geron- tologinja, predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu skrb pri Hrvatskom liječničkom zboru.

      Palijativna skrb je pristup koji poboljšava kvalitetu života bolesnika i njihovih obitelji, koji su povezani s pro­blemima neizlječive i smrtonosne bolesti To se postiže prevencijom i olakšavanjem patnji, umanjivanjem pratećih simptoma osnovne bolesti/boli, nesanice, mučnine, kašlja, kroničnog umora i dr. ali, uz fizičke simptome rješavaju se psihičke, socijalne i duhovne tegobe. Palijativna medicina je holistički pristup, multidisciplinarno liječenje i timski rad. Obuhvaća razdoblje od postavljanja dijagnoze, ne­izlječive, životno ugrožavajuće bolesti i sve do perioda žalovanja u obitelji nakon smrti bolesnika.

     Palijativna skrb je interdisciplinarna u svom djelova­nju, a palijativni tim /PT/ čine liječnik, medicinska sestra, fizioterapeut, radni terapeut, psiholog, ljekarnik, stomatolog, ljekarnik, socijalni radnik, duhovnik i volonteri, a PT svojim djelokrugom obuhvaća bolesnika, obitelj i zajednicu. Podrškom održavamo bolesniku autonomiju i dostojanstvo do kraja života.

     Palijativna skrb je osnovno ljudsko pravo - pravo na život bez boli i patnje do kraja života.Temelj palijativne skrbi je u primarnoj zdravstvenoj zaštiti /PZZ/ u DZ, a čine ga koordinator palijativne skrb, mobilni palijativni tim, obiteljski liječnik (koji skrbi o bolesniku u pravilu tijekom cijelog njegovog života), patronažne sestre i ustanove za njegu u kući.

     Moram istaknuti da nismo imali Zakonom definira­nu PS do ulaska u EU, kada se započelo realizacijom Strateškog programa razvoja PS 2012.-2016. i nastavilo Nacionalnim planom razvoja PS 2017.-2022. koji definira integrirani model skrbi za palijativnog bolesnika, koji još nije jednako zaživio u cijeloj RH. Sami zaključite koju biste ocjenu dali.

Posljedice pandemije

     Sve veći broj građana treba palijativnu skrb jer je zbog pandemije Covida-19 usporena dijagnostika bolesti, te je tako i broj onkoloških pacijenata u porastu, kao i zbog neodlaska na kontrolne preglede i kemo i radioterapije.

Kako ocjenjujete posljedice zbog Covida-19, odnosno kako se suočiti s porastom osoba kojima treba palija­tivna skrb?

     Velika je potreba za PS i svakim danom sve je veći broj građana kojima je neophodna PS. Statistički podaci govore da palijativu treba oko 20-30.000 naših sugrađana. Nažalost, ovog trenutka ona ne može biti pružena svima na zadovoljavajući način. Različita je situacija diljem RH, ovisno o regijama, tj. županijama.

     Mogu reći da je u pola Hrvatske razvijena PS u nekom obliku, da imamo županije, domove zdravlja i opće bol­nice, koje provode s visokim nivoom znanja, vještina i entuzijazmom kvalitetnu palijativnu skrb i primjer su svima drugima, iako se nalaze tek na početku razvoja jedne nove djelatnosti, kao sto su palijativna skrb i pa­lijativna medicina. Ono što je sigurno jest da se proces implementacije palijativne skrbi u sustav zdravstvene zaštite odvija presporo.

     Kapaciteti PS su u RH su danas apsolutno nedostatni.

     I bez prisutne pandemije Covid 19, potrebe za palijati- vom su velike iz mnogo razloga: PS prvenstveno trebaju onkološki bolesnici, broj onkoloških bolesnika je u po­rastu! Ali PS treba i veliki broj neuroloških bolesnika, kao i bolesnici s raznim oblicima demencija.

     Posljedice pandemije će biti velike i tek ćemo ih sa­gledati za 1-2 godine, a potrebe za palijativom će i dalje stalno rasti i nećemo moći zadovoljiti potrebe bolesnika, jer niti danas ne možemo pružiti palijativnu skrb svima u potrebi i svima koji umiru.

Ljudi, a ne postelje!

     Znamo da se palijativna skrb poglavito pruža u zdrav­stvenim ustanovama u Hrvatskoj. Koliko je postelja u pa­lijativnoj skrbi u RH osigurano, a koliko procjenjujete da bi ih bilo potrebno osigurati. Da li je ta skrb dovoljno kvalitetna, što joj nedostaje?

     Danas u RH postoje ustanove koje provode dobru palijativu kao bolnica sv. Rafael - Strmac, psihijatrijska bolnica Ugljan, koja ima prvi odjel za palijativnu skrb dementnih i duševnih bolesnika, PB Popovača, PB Jan- komir, SB Duga Resa i Novi Marof, kao i opće bolnice Našice, Čakovec, Pula, Karlovac, Dubrovnik i Sb za plućne bolesti Rockfellerova Zagreb.

     Želim istaknuti da broj postelja za palijativnu skrb u praksi ne znači ništa, jer postelja ne znači palijativnu skrb. Palijativa znači tim specifično educiranih stručnjaka. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti postoje kadrovski i prostorni normativi, koji moraju biti osigurani, kako bi se mogla provoditi standardima određena kvalitetna palijativna skrb. Kvalitetu osigurava isključivo dobro educirani mul- tidisciplinarni palijativni tim, a komunikacija u timu je ključ uspjeha u toj djelatnosti. Za brži razvoj ove skrbi nam nedostaje veći broj dobro educiranog stručnog kadra. Zato nam se događa da često "improviziramo" palijativnu skrb, a to nije dobro, ukoliko ne idemo po onome modelu "bolje išta-nego ništa".

Domovi kao skladišta umirućih

     Poznato je da su domovi za starije i nemoćne, osobito privatni i obiteljski domovi, preuzeli funkciju palijativne skrbi, ali mnogo toga nedostaje. Kako ojačati kvalitetu palijative u domovima, kako razdvojiti pružanje socijalnih i zdravstvenih usluga i stacionarne odjele u domovima učiniti djelotvornijima od pukih „skladišta umirućih", kao getoizirana spremišta „ljudskih otpadaka", kako ih nerijetko tretiraju njihovi vlasnici?

     Domovi za starije i nemoćne ne provode palija­tivnu skrb, nemaju ni registriranu djelatnost palijative. To su socijalne, a ne zdravstvene ustanove! Problem je u tome što domovi na svoje stacionarne jedinice primaju najteže, neizlječive i umiruće bolesnike, a nemaju ka­drovske, stručne, prostorne normative. Činjenica je da sve ustanove koje primaju starije bolesnike i bolesnike koji trebaju dugoročnu skrb, koji su neizlječivi i nalaze se na putu kraja svog života (pre-terminalna faza) pri­padaju Ministarstvu socijalne skrbi - zar to nije apsurd? Zar su najteži bolesnici socijalni slučajevi? Visoka sto­pa smrtnosti, oko 30 posto godišnje, govori upravo o teškom stanju bolesnika, koji se primaju na stacionare (državne i privatne).

     Potpuno je jasno da te Ustanove ne mogu pružati odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, a pogotovo ne pali­

 

jativnu skrb, jer su njihovi kadrovski normativi određeni prema standardima socijale, a ne potrebama medicine. Uz to zdravstveni djelatnici nisu dovoljno educirani za provođenje suvremene zdravstvene njege odnosno terapije palijativne skrbi. Palijativna skrb je zakonom zagarantirana svakom bolesniku u potrebi, a to znači i bolesnicima na stacionarima. To je njihov posljednji dom (stacionar pripada primarnoj zdravstvenoj zaštiti). Stacionari bi trebali biti pravo mjesto za pružanje pali­jativne skrbi, a ne biti "umirališta"

     Radi toga je potrebno u ustanovama socijalne skrbi žurno učiniti reorganizaciju zdravstvene zaštite, zakonski je regulirati, osigurati pružanje palijativne skrbi, razdvo­jiti socijalne i zdravstvene usluge i osigurati edukaciju zdravstvenih djelatnika.

Koliko smo humano društvo

     U Hrvatskoj navodno postoji samo jedan hospicij i to u Rijeci? Činjenica je da Zagreb kao glavni i grad s najvećim brojem stanovnika, ali i najbogatiji, nema hospicij - usta­novu u kojoj se osigurava dostojanstvena smrt? Koliko je nužna izgradnja hospicija, i koliki broj mjesta bi se trebao osigurati u tim ustanovama prema europskim standardima?

     Točno, u Hrvatskoj imamo samo jedan Hospicij u Rijeci, i to od 2013. godine. U završnoj je fazi izgradnja hospicija u Puli, a imam podatke da i Zadarska županija aktivno radi na programu otvaranja hospicija.

Hospicijska skrb je zadnja karika u lancu usluga palija­tivne skrbi. Hospicijska skrb označava terminalnu skrb za bolesnike koji se više ne mogu zbrinuti u svojoj kući. To je posebna filozofija skrbi, čuvamo dostojanstvo teških i umirućih bolesnika, nastojeći što je vise moguće umanjiti patnju, uz snažnu i kontinuiranu psihološku i duhovnu potporu, a prema potrebama i uvjerenjima bolesnika - sve do samog kraja života. Bilo bi jako dobro kada bi svaka županija imala bar jedan hospicij, ovisno o specifičnim potrebama i lokalnim mogućnostima. Žalosno je da Zagreb kao glavni grad Hrvatske nema hospicij, iako postoje jasno evidentirane velike potrebe .

     Za kraj, mislim da mnogi naši sugrađani, a i političari koji su kreatori politike, još nisu dovoljno informirani o dobrobiti koje pruža kompletni palijativni tim bolesniku i obitelji, bez obzira na mjesto gdje se za njega skrbi - kod kuće, u bolnici, na stacionaru ili hospiciju. Moramo inten­zivno raditi na podizanju javne svijesti i razumijevanju potreba, i našoj odgovornosti, osobnoj i cjelokupnog društva, prema starijima, neizlječivima i umirućima. Osnovni kriterij za vrednovanja jednog društva jest upravo odnos prema starijima i dostojan način zbri­njavanja svih u potrebi. Prihvaćanje palijativnih principa i osiguranjem provedbe palijativne skrbi - pokazujemo civilizacijsku razinu našeg društva.

J.A.Petrović