UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Marija i Ljubica "rasturile" u beli

     Njih dvije zajedno imaju 158 godina, umirovljenice su, Đa­kovčanke, ponosne mame i bake, članice đakovačke po­družnice SUH-a, ali i vrhunske - belašice! Ljubici Kurtz je 74, a Mariji Buljević 84 ljeta, a svoje zlatne godine i zaslužene umi­rovljeničke dane krate igrajući belot, po naški belu. Ljubica i Ma­rija svoje znanje u beli potvrdile su na 11. Sportsko-rekreativnim susretima SUH-a Osječko-baranjske županije, 11. lipnja, gdje su osvojile zlatni pehar i medalje, pobijedivši čak 62 natjecatelja iz županije. Dvije belašice izbacivale su jednu po jednu ekipu, ostav­ši u samom finalu s ekipom iz Donjeg Miholjca koju su "tukle" 2 : 0.

     „Jesam li vam unaprijed rekla da se predate!", uzviknula je Ma­rija, nakon što je s partnericom Ljubicom pobijedila i „dečke" iz Miholjca. „Ljudi ne mogu vjerovati, muški se čude. Možete si misli­ti - dvije babe i pobijedile! Kada su dečki iz Miholjca došli s nama u finale, rekli smo im odmah - Dečki, predajte se!", prepričala je Ljubica pobjedničku atmosferu s Borovika. Zlatni pehar krasi pro­stor udruge, a medalje su dvije belašice ponijele kući, na vidljiva mjesta u svojim vitrinama.