UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Hoće li Agrokor „nagristi" mirovinske fondove?

Pad dionica mogao bi izazvati slabljenje, pa i gubitke mirovinskih fondova. Tko će odgo­varati?

 

     Kakve veze ima Agrokor s ob­veznim mirovinskim fondovi­ma? Ima, jer se većina dopri­nosa za drugi mirovinski stup ula­že u hrvatske državne obveznice, nešto manje u hrvatske dionice, a najmanje u inozemne. Među­tim, svakom „štediši" u drugom stupu treba biti jasno da u slučaju lošeg poslovanja ili propasti mi­rovinskog fonda, država ne daje nikakvo jamstvo, već se članovi namiruju iz temeljnog kapitala i jamstvenog pologa obveznog mi­rovinskog društva. A to znači, ako propadne fond, propala je i miro­vina, jer, naglasimo to opet, riječ je o (prinudnoj) privatnoj štednji za starost, kojom, bez ikakvog prava na utjecaj ili odlučivanje, odlučuju četiri (inozemne) banke.

     Te banke za svoj posao investi­ranja i obrtanja vašeg novca dobi­vaju visoku naknadu i različite bo­nuse, a država ima visok tranzicij­ski trošak od 1,7 posto BDP-a go­dišnje. Na stranu to što se takvim troškom produbljuje prekomjerni deficit, već hajdemo se upitati je­smo li ikada čuli u javnosti da su vaši mirovinski fondovi izgubili zbog pogrešnih ulaganja?

Iskustvo kaže, iako se o tome zapravo ne smije pisati u javnosti, da čak i kad ulažu u domaće dio­nice, najčešće je to radi pokrivanja gubitaka vlastitih portfelja pojedi­ne banke. U Hrvatskoj je poznato desetak takvih primjera (npr. Ma­gma, IGH, Ingra, Nexe, Luka Plo­če, Centar banka, Credo banka), a dobar dio tih firmi je imao ozbiljne gubitke ili čak doživio stečaj.

     Mirovinski fondovi su 2015., primjerice, uložili 300 milijuna kuna u 20 posto dionica Končara, i to u sekundu, telefonski, bez analize, kako je javno istupio eko­nomski stručnjak, a današnji mini­star državne imovine Goran Marić. Postavio je ovakva pitanja: „Pitam se tko je dogovorio cijenu? Tko je dogovorio uvjete? Tko je dogovorio kupca? S kim se dogovarala ta tran­sakcija? Na burzi? Kako je moguće, ako je na burzi, da onda četiri miro­vinska fonda kupe baš podjedna­ko po istoj cijeni isti paket? Pa baš me zanima tko je dogovarao takve transakcije i zbog čega. I je l' se mo­glo dobiti možda umjesto 300 mili­juna 500 milijuna kuna? Je. Možda se moglo za 30 dana dobiti i više?", rekao je tadašnji HDZ-ov zastu­pnik Goran Marić i nije dobio javni odgovor.

     Danas se zna da su četiri miro­vinska fonda vlasnici 25,4 posto dionica Leda, koje su ovih dana na Zagrebačkoj burzi pale i do petna­estak posto. Osim Agrokora, dru­gi većinski vlasnik Leda su razne banke, pa je iz svega jasno da mi­rovinski fondovi gube. Što su radili njihovi analitički odjeli?

     O mogućem pucanju Agrokora javnost nagađa godinama, a već mjesecima o tome govore i bla­gajnice u Konzumu. Iako bi svaki ozbiljan investitor prije kupnje di­onica neke kompanije pokrenuo sve mehanizme provjere, naši mi- rovinci naučili su živjeti lagodan život uz kamatarenje države. Pet milijardi kuna godišnje dobiju od države (5 posto mirovinskih dopri­nosa), pa onda taj isti iznos posu­de natrag državi uz kamatu od 5 do 6 posto.

     Priča se preokrenula. Agrokor će u nekom obliku preživjeti. I fir­me koje ga čine. Međutim, u cijeloj priči glasno treba postaviti pitanje - zašto i koliko su do sada izgubili bankari iz mirovinskih fondova, i koliko će zbog toga biti manje mi­rovine štedišama?

Jasna A. Petrović