UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

NOVA POVLASTICA ZA SUH-OVCE

Izjednačeni poslije smrti

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske i udruga Posmrtna pripomoć potpisali su 22. stude­nog Ugovor o poslovnoj suradnji kojim su osi­gurane određene povlastice za članove SUH-a prilikom ugovaranja posmrtne pripomoći.

     Udruga Posmrtna pripomoć osnovana je prije više od 85 godina s ciljem da postane organizacija socijalno-karitativnog karaktera koja bi svojim djelovanjem pomagala članovi­ma i njihovim obiteljima u najtežim trenucima. Danas udruga broji preko 250 tisuća članova, a usluge posmrtne pomoći olakšavaju bližnji­ma preminulog najteže trenutke u slučaju smrti. Često su takvi trenutci stresni, emotivni te ljudi nisu sposobni obaviti čitavu organiza­ciju pogreba sami. Čitavu organizaciju, u skla­du s temeljnim pogrebnim standardom, oba­vljaju profesionalci iz Posmrtne pripomoći.

     Dostojanstven pogreb i financijski je skup i mnogim ljudima u današnjem sve dubljem siro­maštvu je i nedostižan. U prosjeku košta goto­vo 10 tisuća kuna, a ako nemate grobno mjes­to onda i dodatnih 40, 50 tisuća kuna. Da bi se takvi troškovi lakše prebrodili, ljudi se učlanjuju u Posmrtnu pripomoć, te prema svojim godina­ma uplaćuju mjesečnu članarinu. Tako osobe od 10 do 60 godina plaćaju mjesečno 39 kuna, a osobe iznad 65 godina plaćaju 128 kuna.. Osobe starije od 65 godina članarinu plaćaju pet godina, nakon čega je vrijednost pogreb­nog standarda u potpunosti isplaćena.

     Da bi se stekla prava na pogreb potrebno je da od dana upisa prođu dvije godine te osoba stječe pravo na pokrivanje 50 posto vrijednosti pogrebnog standarda koja je jednaka za sve članove, ako je prošlo 3 godine onda osobe stječu pravo na pokrivanje 75 posto vrijednosti pogrebnog standarda, a nakon 4 godine stječu pravo na cjelokupni iznos vrijednosti pogreb­nog standarda. Ako se smrtni slučaj za starije od 65 dogodi i prije uplaćene čitave sume, novac koji je uplaćen se koristi za pogreb, a razlika se nadoplaćuje kod organizacije pogre­ba. Iako malo izgleda neobično, najčešće pos­mrtnu pripomoć uplaćuju mlađi, oni iz skupine od 10 do 60 godina. Kako nam objašnjava rukovoditelj Posmrtne pripomoći Ivan Periša, često se događa da starije osobe upisuju mlađe, primjerice da bake upisuju unuke.

     Kada je riječ o pokopu, Periša nam govori kako se zapravo većina članova odlučuje za „standardni” pogreb na koji nitko ne bi imao prigovora. Periša naglašava kako je vrlo važ­no da se ne dogodi greška tijekom pogreba zbog čega čitavu organizaciju preuzima Pos­mrtna pripomoć. Posebno je važno kako je vrijednost pogrebnog standarda jednaka za sve članove u Republici Hrvatskoj.

     „Najviše zavrzlama ima kada su ljudi traže prosipanje pepela nakon kremiranja jer misle da je to dopušteno izvesti bilo gdje, ali je kod nas to regulirano zakonom kao i držanje urne kod kuće”, priča nam Periša .

     Za sve one koji bi ipak željeli prosuti pepeo, Periša kaže kako postoji posebna par­cela na nekim grobljima gdje je to moguće te da na njoj kasnije se postavi pločica s ime­nom pokojnika uz godinu rođenja i smrti.

     Unatoč tome što je velik broj SUH-ovaca učlanjen u Posmrtnu pripomoć, sam porast broja pitanja o načinima učlanjenja pokazuje kako su starije osobe sve više zainteresirane da za života riješe pitanje svog posljednjeg počivališta i time svojoj obitelji olakšaju troš­kove. (A.K.)