UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

REAGIRANJE SINDIKATA UMIROVLJENIKA HRVATSKE:

Predizborni sporazum Kukuriku koalicije – opasan za adnike i umirovljenike!

Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) izražava zabrinutost glede liste od 22 prioritetne mjere koje namjerava uvesti Kukuriku koalicija, kad i ako dođe na vlast, i to osobito u dijelu koji se odnosi na mirovinski i socijalni sustav. Uz najnoviji koalicijski predizborni sporazum, kojim je  navodno dogovoren samo zajednički izlazak na izbore, objavljen je i spisak prioritetnih mjera koje će Kukuriku koalicija poduzeti po dolasku na vlast.

 

Sindikat umirovljenika s nevjericom saznaje da su članice koalicije, i nakon najnovijih podataka o slomu postojećeg modela mirovinske štednje u drugom stupu u svim zemljama Srednje i Istočne Europe, ostale pri svojoj neshvatljivoj ideji – ne samo o postupnom povećavanju doprinosa za 2. stup – već to misle činiti na račun smanjivanja doprinosa za 1. stup! Takve hazarderske, tvrdoglave, neoliberalne poteze najavljuje koalicija koja deklarira socijaldemokratski program te u kojoj je i – Hrvatska stranka umirovljenika!

 

Podsjećamo da se model kapitalizirane mirovinske štednje Svjetske banke, koji je 90-tih godina nametnula ta međunarodna financijska institucija svim bivšim socijalističkim zemljama, pokazao neuspješnim. Prema podacima Europske komisije, kratkoročno gledano, riječ o rizičnijem načinu štednje za mirovinu, jer su samo 2008. privatni fondovi izgubili vrijednost za 20% i vrlo se sporo oporavljaju, jednako kao i hrvatski, koji su u potpunosti u rukama bankarskog sektora. HANFA/Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, k tome, neprekidno upozorava na previsoke troškove privatnog mirovinskog sustava – fondovi su od osnutka zaradili samo 5 milijardi kuna, a u isto vrijeme trošak sustava bio je 3,4 milijardi! 

 

Međutim, politička elita, neovisno bila na vlasti ili u oporbi, najpametnija je i sve zna najbolje, pa joj ne trebaju niti stvarni podaci o raspadu drugog stupa mirovinskog sustava u svim zemljama  koje su prihvatila model Svjetske banke – model obvezatne štednje, u kojemu doprinose plaćaju isključivo zaposleni, bez stvarne odgovornosti države za nadzor nad ulaganjima, s visokim menadžerskim troškovima, te s tragično niskim mirovinama iz drugog stupa. Zar Kukuriku stratezi ne znaju da je u šest od osam novih EU zemalja vlade izvršile dubinske, mahom privremene, rezove u mirovinskim sustavima. U Latviji je izdvajanje za drugi stup 2010. godine smanjeno na samo 2%, a Estonija je iste godina cijeli drugi stup vratila u prvi stup štednje. Češka upravo donosi zakon kojim će drugi stup postati dobrovoljan, te se očekuje da će obuhvat pasti na oko 30% zaposlenih, te će samo prvi stup ostati dominantan. Poljska je lani smanjila izdvajanje u drugi stup sa 7.3% na 2.3% i vode se rasprave o prijelazu na dobrovoljni model. Slovačka je uvela dobrovoljan drugi stup i mogućnost prijenosa ušteđevine i zarade u prvi stup. Mađarska je ukinula drugi stup i sve prenijela u prvi. Rumunjska izdvaja samo 2% (iako zakon propisuje više). Bugarska bilježi visoke gubitke u privatnim fondovima. U Litvi je dobrovoljan i pokriva oko 50-60% zaposlenih.

 

Malta, EU članica, te skorašnje zemlje kandidatkinje  poput Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, godinama odbijaju uvođenje takvog drugoga stupa smatrajući da njihove ekonomije za to nisu spremne, te da bi to štetilo umirovljenicima. Slovenija je svojedobno odbila model Svjetske banke, te uvela kapitaliziranu mirovinsku štednju sličnu modelu u Zapadnoeuropskim zemljama, gdje drugi stup predstavlja dodatni mirovinski plan koji se temelji i regulira kolektivnih ugovorima sindikata i poslodavaca, te svi oni sudjeluju i u nadzoru upravljanja njihovim mirovinskim štednjama.

 

Drugi stup mirovinske štednje ne treba ukinuti, ali se model Svjetske banke nametnut svim bivšim socijalističkim zemljama mora promijeniti. Zbog toga je većina tih zemalja uvela privremene mjere suspendiranja ili restrikcija, te pojačanu odgovornost i nadzor države, jer su se financijske institucije previše razigrale u korist vlastitog snaženja.

 

U svakom slučaju, sve članice Europske unije vrlo jasno i neupitno priznaju da je načelo solidarnosti između generacija, kao i načelo nacionalne razine solidarnosti, ključni element u pristupu reformama. Prvi mirovinski stup nitko ne dovodi u pitanje, a svako umanjivanje i rušenje tog zajedničkog okvira za dostojanstveno preživljavanje sadašnjih i budućih umirovljenika krajnje je rizično i neozbiljno.

 

S druge strane, Kukuriku političari nisu odgovorili da li će nakon tri godine odmrznuti ionako, čak i od Svjetske banke priznate za vrlo niske, mirovine hrvatskih umirovljenika; da li će omogućiti da se tzv. dodaci ugrade u osnovicu mirovine i postanu oporeziva kategorija; hoće li izdvojiti tzv. posebne i povlaštene mirovine iz mirovina stečenim radom, ili će i dalje, poput svih poletaraca, udariti po onome koji je najslabiji – radniku i umirovljeniku. Ali će siromašna staračka seoska domaćinstva potezom pera preseliti u socijalni (da li i mirovinski?) sustav.

 

Na taj se način sigurno neće otvoriti toliko potrebna nova radna mjesta, potaknuti gospodarski oporavak Hrvatske, a niti pridobiti hrvatske građane da im daju svoj glas povjerenja.