UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DISKRIMINACIJA STARIJIH ŽENA

 Jaz u plaćama, ali jos vise u mirovinama žena!

 

     Tko zarađuje više: muškarac ili žena? Prosječni građanin će odgovoriti kako oboje imaju istu plaću - ako rade na istom radnom mjestu. No, činjeni­cu da postoji značajna razlika u plaćama između muškaraca i žena u svim europ­skim zemljama, pa tako i u   Hrvatskoj, danas znaju gotovo svi. No, kao da se zaboravlja, ili ne pridaje dovoljna pažnja, direktnoj posljedici ove razlike u primanji­ma - nižim mirovinama koje primaju žene, radi čega su u starosti siromašnije od muškaraca. Zapravo, prava istina o dis­kriminaciji žena na tržištu rada se vidi tek primanjem prve mirovine, a ona je u EU 39 posto niža od „muške" mirovine, a u Hrvatskoj oko 15 posto.

     Muškarci su i danas bolje plaćeni od žena za obavljanje istih i sličnih poslova, a češće su i na bolje plaćenim i vodećim pozicijama ili u bogatijim granama. Dok su muškarci češće menadžeri i direktori, žene su uglavnom njihove pomoćnice.     Nejednakost je najčešće vidljiva u zdrav­stvu, gdje radi velik broj medicinskih ses­tara koje su slabije plaćene, dok su dok­tori s velikim primanjima uglavnom muš­karci.

Žene - radnici druge klase

    Žene i muškarci imaju različitu radnu povijest, pa je tako za žene nejednakost u mirovini zbroj raznih rodnih nejedna­kosti tijekom života. Žene su radnici dru­ge klase - imaju manju participaciju na formalnom tržištu rada, prekinute karijere radi odlaska na porodiljni ili brige o stari­jima i invalidnim osobama (koja nije priz­nata u tzv. socijalnoj ekonomiji), ograni­čene karijere nakon povratka na posao, niže plaće pa sukladno tome i mirovine, češće obavljaju prekarne poslove poput rada na pola radnog vremena ili rada na određeno.

     Rodni jaz u mirovinama postoji diljem Europe i dovodi do nižeg životnog stan­darda i siromaštva starijih žena koje radi dužeg životnog vijeka češće postaju udo­vice. Ženama je stoga potrebna stanovita kompenzacija iz prvog mirovinskog stupa kojom bi se priznao, makar dijelom, neplaćeni kućni rad zbog skbri o djeci i starijima.

     Prva studija na temu jaza u mirovina­ma provedena je u Njemačkoj tek 2012. godine, dok ju je Europska komisija po prvi puta dubinski ispitala u izvješću objavljenom 2013. godine.

     Kada je još 2012. tadašnja predsjedni­ca Ženskog komiteta FERPA/Europske konfederacije umirovljenika i starijih oso­ba Jasna Petrović u izlaganju na skupu u  Europskoj komisiji upozorila na rodni jaz u mirovinama - tada od više od 40 posto, mnogi su protestirali kako je riječ o nepot­vrđenim brojkama. Tolika razlika šokirala je i muškarce i žene, osobito europske čelnike. No, istina je polako isplivala na površinu.

„Istočne zemlje“ - više mirovine

     Šokiralo ih je i to što su u bivšim soci­jalističkim zemljama, novim članicama EU, žene manje diskriminirane u mirovini, no u demokratski razvikanim zapadnoeu­ropskim zemljama. No to je posljedica „fleksibiliziranih“ i „liberaliziranih“ tržišta rada i pogoršanog položaja žena.

     Prema službenim statistikama Hrvat­skoj je rodni jaz u plaćama 2015. godine iznosio 10,2 posto, a u mirovinama 15,2 posto. Najveći jaz postoji u prekarnim poslovima (npr. 96 posto novozaposlenih žena dobivaju ugovore na određeno!). Danas se zna i to da žene koje rade na skraćeno radno vrijeme imaju čak 30 pos­to niže plaće od muškaraca koji rade skraćeno.

     U 2013. godini rodni jaz u mirovinama u Europskoj uniji iznosio je u prosjeku 38 posto. Razlika u mirovinama varira od zemlje do zemlje - od 5 posto u Estoniji do 45 posto u Njemačkoj. No, svim člani­cama EU zajednička je tendencija da muškarci primaju veće mirovine od žena. Punu starosnu mirovinu u 2012. godini u EU ostvarilo je od 11 posto (Cipar) do 25 posto umirovljenika (Belgija), što pokazu­je da se društveni kontekst članica EU značajno razlikuje, a rodne analize bi pokazale još zanimljivije indikatore.

Siromaštvo starijih žena

     Ne čudi stoga da je stopa siromaštva starijih žena veća nego ona za starije muškarce, posebice u zemljama članica­ma EU gdje je dominantna mirovinska shema koja beneficije izjednačuje s životnom zaradom i doprinosima. Takva shema, zbog nedovoljno razvijenih i priuštivih socijalnih servisa, dovodi žene koje brinu o djeci i starijim članovima obitelji u nepovoljniji položaj, jer imaju prekinute karijere, a rad na skraćeno vri­jeme ili u nekom drugom obliku prekarnog rada smanjuje njihovu životnu zara­du. Ženin dulji životni vijek u odnosu na muškarce znači da inflacija smanjuje nji­hove mirovine još i više, ukoliko je indeksacija neadekvatna. Tako su žene starije od 75 godina u najvećem riziku od siro­maštva - čak dvostruko više od muškara­ca.

     Mirovinska politika sadrži brojne instru­mente koji mogu pridonijeti smanjenju rodnog jaza u mirovinama. Minimalna mirovina, primjerice, koristi ženama koje imaju manje radnog staža i niža primanja. Redistributivni elementi u mirovinskoj for­muli ciljaju na slabljenje veza između doprinosa i beneficija poput priznavanja prosječne plaće za određena razdoblja nezaposlenosti, iako doprinosi nisu upla­ćeni. Posljednji instrument su naknade za brigu o djeci, koje variraju među članica­ma EU - od tri mjeseca u Belgiji do tri godine u Njemačkoj. Naknade za brigu o starijim članovima obitelji nažalost još nisu raširene u Europi, već se samo pred­viđaju u Njemačkoj i Finskoj.

     Mirovine i starenje visoko su na ljestvi­ci EU pitanja - 2012. je bila Europska godina za aktivno starenje i međugeneracijsku solidarnost. Iako Europska komisi­ja priznaje da se mora pozabaviti pita­njem jaza između mirovina muškaraca i žena, nije uspjela predložiti mehanizme za mjerenje i praćenje ovoga problema. Na kraju nam preostaje postaviti pitanja: je li „dizajn“ mirovinskog sustava važan za žene? Može li određeni tip mirovin­skog sustava pogodovati ženama više nego neki drugi? Na oba pitanja odgovor je - DA! Stoga će se Sindikat umirovljeni­ka Hrvatske i dalje zalagati za mjere kao što su uvođenje minimalne mirovine, uki­danje drugog i jačanje prvog mirovinskog stupa, sve kako bi i starije žene živjele dostojanstveno.

Piše: Maja Šubarić Mahmuljin