UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Aktualno: HITNA POMOĆ

Tko je ovdje lud?

 

     Ako u bolničku Hitnu pomoć dođete bez uputnice liječnika i medicinska sestra procijeni da vaše stanje nije hitno, ali vi in- zistirate na daljnjoj obradi, to će vas koštati 100-150 kuna. Polovica tog novca bit će vam vraćena, ako tijekom obrade u bolničkoj hitnoj službi primite, recimo, infuziju ili in­travenozno neki lijek. Značit će to da ste ipak djelomično opravdali razlog svog dolaska i platit ćete 50­75 kuna. Zvuči nevjerojatno, ali ta­ko bi trebao izgledati novi sustav Hitne pomoći, koji od 1. svibnja uvodi Ministarstvo zdravlja.

     Zar nije očito da sama riječ HIT­NA pomoć znači da je osobi HITNO potrebna pomoć, pa kako bi onda osoba u takvom stanju trebala prvo odšetati do svog liječnika, podići uputnicu i onda se lagano uputiti do Hitne pomoći? A što ako je mr­kla noć?

     Ministar zdravlja dr. Dario Nakić unatoč ovim nelogičnostima odlu­čio je uštedjeti na najugroženijim građanima u najvećoj potrebi, te tako doći do rasterećenja objedi­njenih hitnih bolničkih prijema te slijedom toga i do ušteda. Procje­njuje se navodna ušteda od 300 milijuna kuna od smanjenja broja pretraga i pregleda uvođenjem no­vog sustava.

     Za pacijente će u praksi sve to značiti da im vrata Hitne više nisu otvorena i upozorenje da dobro razmisle prije nego što potraže po­moć. Ispostavi li se da nisu životno ugroženi, sada će to dobro platiti. No, tko će procijeniti je li pacijento­vo stanje ozbiljno i preuzeti odgo­vornost za nečiji život? Ministar Nakić poručuje da će to biti dežur­ni operater na telefonskom broju 194. Ovi educirani zdravstveni rad­nici imat će skalu pitanja na teme­lju koje će uputiti pacijenta što da napravi.

     Znači, osoba koja hitno treba pomoć prvo mora proći telefonsku anketu, pa ako dobije zeleno svjet­lo od telefonskog operatera (?), može na Hitnu. Ako pak osoba iza telefona procijeni da niste hitan slučaj, upućuje vas na obiteljskog liječnika, koji će, prema pravilima nove reforme, vikendom i blagdani­ma dežurati od 8 do 20 sati.

     Obiteljski liječnici sigurno su oduševljeni ovom mjerom jer im 60 do 100 pacijenata dnevno nije do­voljno, već će morati i dežurati ci­jeli dan, pa još i vikendom i blagda­nom. Njima će se prvima životno ugroženi pacijenti obratiti, a ako u tom trenutku ipak ne rade ili ne de­žuraju, tada pacijenti zovu 194 ili sami odlaze u izvanbolničku Hitnu. Ako se pak koji nadobudni pacijent bez uputnice sam uputi u bolničku Hitnu, ministar je zamislio kako će ga tamo dočekati medicinska ses­tra, koja će ga nakon trijaže (ispiti­vanja, razvrstavanja), ocijeni li da nije riječ o hitnoj stvari i ugrozi, uputiti neka se javi svojem obitelj­skom liječniku ili da ode u izvan­bolničku Hitnu.

     Dakle, cijeli teret ocjene o potre­bi hitne zdravstvene intervencije i odgovornost ići će na grbaču tele­fonskih operatera i medicinskih sestara i tehničara. Medicinske sestre jasno poručuju kako u ovom trenutku ne mogu preuzeti tu odgo­vornost na sebe da budu te koje će raditi trijažu tko je hitan, a tko nije hitan, kako upozorava Anica Praš- njak iz Hrvatskog strukovnog sindi­kata medicinskih sestara i tehniča­ra. A dr. Dragan Soldo kaže kako se liječnici obiteljske medicine ta­kođer protive ideji da oni budu ti kojima će se vraćati pacijenti koji dođu na hitnu, jer ih ima premalo i već su preopterećeni.

     Problem je što ministar Nakić, kao ni s drugim svojim „reforma­ma”, iskoči s gotovim rješenjem u javnost i najavi datum promjene, a da nije proveo uobičajeni postupak konzultacija i simulaciju. Još jedna crna komedija.

(M. Šubarić-Mamuljin)