UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

Reagiranja: SUH PROTIV ŠONJE

Pohlepni penzioderi otimaju mladima?

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske odlučio je prijaviti ekonom­skog analitičara Velimira Šonju Pučkoj pravobraniteljici zbog posta na Facebooku u kojem on, smatraju, diskrimi­nira starije osobe. Najavila je to za tportal predsjednica SUH-a Jasna Petrović. Na svom profilu otvorenom za javnost Šonje je pišući o mirovinskoj reformi i pitanju ukidanja drugog mirovin­skog stupa naveo kako postoje dvije grupe umirovljenika, ‘pen­zioneri’ i ‘penzioderi’.

     „Penzioner je osoba koja u miru između jutarnje kave i šetnje izlazi na biralište i bira narodne zastupnike na temelju (životnim iskustvom obogaćene) procjene o svjetonazorskoj bliskosti, ka­rakterima predstavljenih kandidata i sposobnosti predstavljenih timova da vode državu u skladu s javnim interesom. Penzioner zna da svijet ne prestaje s njime i ne može se zavesti obećanji­ma o povećanju mirovina ako procjenjuje da za to nema realne osnove”, naveo je Šonje.

Pokvareni i cinični starci

     S duge strane, Šonjin ‘penzioder’ je razočarana, ozlojeđena i kratkoročno orijentirana osoba, opremljena odgovarajućom do­zom cinizma, spremna poduprijeti svakoga tko joj obeća rast mi­rovina, pa makar i iz povećanih mirovinskih doprinosa.

     „Penzioder ne mari za prevaljivanje poreznog tereta na mlađe generacije (maglovito osjeća da mu one nešto duguju). Penzioder ne brine o tome što će povećanje doprinosa značiti za životni standard mlađih ljudi ili njihove motive da životnu perspektivu potraže u nekoj drugoj zemlji”, napisao je Šonje.

     PENZIONER ILI PENZIODER, PITANJE JE SAD! Zahuktala se rasprava o mirovinskoj reformi. Proglašava ju se prijeva­rom...”

     Hoće li netko biti ‘penzioner’ ili ‘penzioder’, dodaje, u određe­noj je mjeri stvar osobnog iskustva. ‘Odluka će ovisiti i o karak­teru, akumuliranoj imovini i životnom iskustvu. Međutim, stav će dijelom ovisiti i o mirovinskom sustavu i njegovom funkcionira­nju u sljedećih petnaestak godina’, zaključio je Šonje.

Bankarski poslušnici marširaju

     U Sindikatu umirovljenika njegovo karakteriziranje umirovljeni­ka koji se bore za svoja prava kao penziodera i osoba koje ugro­žavaju svoje potomke, ocjenjuju kao diskriminiranje starijih oso­ba. Podsjećaju kako su dosad Pučkoj pravobraniteljici zbog slič­nih istupa prijavili ekonomista Antu Babića i Zorana Milanovića.

     Babić je 2009. javno zatražio da se svima koji su stariji od 70 godina, ili su starije osobe bez vozačke dozvole, ustegne izbor­no pravo. A premijer Milanović je 2011. na javnom skupu izjavio kako Hrvatska ima - previše umirovljenika.

     „Vrhunac je dosegnuo gospodin Šonje kad je u zemlji koja ima treće od dna najniže mirovine u EU penzionere nazvao poh­lepnim penzioderima. Nije to neobično doživjeti od pouzdanog bankarskog suradnika s visokim honorarima, ali je neobično vid­jeti kako je izgubio svaku humanost. Ta kako umirovljenike, ko­ji su stvorili i gradili Hrvatsku, a njih 55 posto ima mirovine niže od 2.280 kuna, necivilizirano naziva penzioderima koji njemu i sličnima s visokim primanjima ugrožavaju bolje zarade. Neka o tome upita svoje roditelje”, izjavila je za tportal Jasna Petrović, predsjednica SUH-a.