UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

ŠTO TRAŽIMO PETICIJOM?

Uvesti bolje usklađivanje mirovina, minimalnu i „socijalna” mirovinu...

      Tražimo uvođenje minimalne mirovine u visini 50 posto od minimalne plaće te uvođenje tzv. socijalne mirovine odnosno državne naknade za starije od 65 godina bez mi­rovine na teret proračuna. Podsjetimo pri tom kako je sta­ri dug umirovljenicima dosegao oko 10 milijardi kuna, pa se vlada i u mnogo težim okolnostima suglasila isplatiti ga.

     Dug novim umirovljenicima imao bi težinu od oko 3,5 milijardi kuna povećanja godišnje, no u slučaju jednokrat­ne isplate, sigurno bi se moglo govoriti o drukčijim brojka­ma. Takvo jednokratno usklađivanje i poravnavanje start­nih pozicija novih i starih umirovljenika je naprosto neop­hodan prvi korak. Nadalje, procijenili smo kako bi mini­malna mirovina, uz postojeći institut najniže mirovine, u slučaju izračuna na temelju bruto minimalne plaće, iznosi­la oko 1.500 kn, čime bi trošak ove izmjene bio oko 950.000 kn godišnje.

     Međutim, trenutno bi realnije bilo utvrđivanje minimalne mirovine na 50 posto neto minimalne plaće, pa bi ona ta­ko iznosila 1.200 kn, što je svakako više od postojećeg iz­nosa najniže mirovine za 15 godina radnog staža. Najniže mirovine bi se zadržale, ali bi se svima onima koji imaju manje od 1.200 kn pripala razlika do minimalne. Može li netko preživjeti od 1.200 kn mirovine? Ne može. Ne može preživjeti niti od 1.500 kn, no početni se koraci moraju po­duzeti.

     Najbitnije je da se uvede automatizam prema kojem bi minimalna mirovina svake godine bila usklađena s mini­malnom plaćom, podržavajući sindikalne zahtjeve da mi­nimalna plaća treba iznositi 50 posto prosječene plaće.

     Novi model usklađivanja Drugi zahtjev iz peticije pozi­va na poboljšanje modela usklađivanja mirovina. Postoje­ći model je vrlo zbrkan i ne daje realnu sliku, jer se prak­tički koristi klasična „švicarska formula” po kojoj su godiš­nje mirovine gubile realnu vrijednost za oko jedan posto. Zato i jesmo danas na vrhu EU ljestvice siromašnih stari­jih od 65 godina.

     Naš je prijedlog uvesti novi model usklađivanja mirovi­na s rastom plaća zaposlenih i potrošačkim indeksom iz­rađenim posebno za usklađivanje mirovina, i to potrošač­ki indeks za mirovine koji se ne smije računati na temelju kretanja svih cijena, već samo cijena hrane, stanovanja, grijanja, zdravlja i prijevoza i sl. Također, uz usklađivanje dva puta godišnje s povoljnijim faktorom (porasta plaća ili potrošač- kog indeksa), dodajemo da bi se jednom godiš­nje mirovine trebale uskladiti i s rastom bruto društvenog proizvoda.

     Prema našim procjenama rast mirovina po ovoj meto­dologiju bi iznosio između dva i 3 posto godišnje. Cijena ovog „paketa” bila između 600 i 900 milijuna kuna godiš­nje. Adekvatnim usklađivanjem mirovina se najuspješnije sprječava siromaštvo.

     U našoj peticiji treći zahtjev je vrlo kratak: Unaprijedi­mo zaštitu i participaciju umirovljenika. Pod time na prvom mjestu tražimo uvođenje posebnog pravobranitelja za sta­rije osobe, ali i uvođenje savjetodavnih tijela za umirovlje­nike i starije osobe na razini županija, gradova i općina. Jer, mi doista želimo, možemo i znamo suodlučivati o ci­jeloj društvenoj zajednici.

     No, iz naše Programske platforme 40+, ima još dosta zahtjeva o kojima treba razgovarati. Mi smo ovdje, već ku­camo na vrata Vlade!