UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

povećalo 

EKONOMSKA ZLOUPOTREBA STARIJIH OSOBA 

KAMPANJA IDE DALJE: Autonomija volje ili autonomija prijevare? 

     Kada smo, još prije tri godine, krenuli u otvorenu ofenzivu protiv sve učestalije pojave ekonomske zloupotrebe starijih osoba, namje­ra nam je bila što jače senzibilizi- rati javnost na pojavne oblike zloupotrebe instrumentarija ob­veznog prava kao što su ugovor doživotnom i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, ugovor o darovanju itd. Ujedno smo željeli upozoriti starije osobe na potencijalnu opasnost koja vreba na njihovu imovinu od strane uvježbanih lo­vaca, gotovo profesionaliziranih u grabežu imovine starijih osoba. 

     Posebno smo upozoravali na poguban ugovor o dosmrtnom uz­državanju potpisom kojeg je dava­telj uzdržavanja stjecao moguć­nost momentalnog transfera imo­vine uzdržavane osobe, a i na niš­ta manje opasan ugovor o doži­votnom uzdržavanju gdje se tran­sfer imovine samo odgađa do smrti uzdržavanog. Brojni primjeri zlouporaba često su od strane starijih osoba prijavljivani našem Pravnom savjetovalištu, ali naža­lost tek nakon što su ugovori pot­pisani i solemnizirani od strane javnih bilježnika, tako da je mo­gućnost njihova raskida bila mo­guća samo sudskim putem. Obzi­rom na životnu dob uzdržavane osobe, kao i na dužinu trajanja sudskog postupka, raskid je prak­tično nemoguće ostvariti. 

     Volja bez informacije? 

     Starije osobe, uostalom kao i većina građana, zapravo ne razli­kuju dosmrtno i doživotno uzdrža­vanje, čemu na ruku ide i vrlo sli­čan naziv. Tako oni potpišu ugo­vor na nagovor člana obitelji ili ne­ke osobe iz sustava (pravnog, so­cijalnog, zdravstvenog...), uvjere­ni da su do kraja života vlasnici svoje nekretnine, no ako ih uzdrž- avatelj ne uzdržava ili dođe do su­koba, odjednom otkriju da su pre­vareni. Zapravo, riječ i jest o prije­vari, jer im najčešće uzdržavatelj nije izravno rekao kako će odmah imovinu prenijeti na sebe ili staviti plombu u zemljišnim knjigama, a najgore je što im javni bilježnici samo pročitaju ugovor, bez trans- parentnog pojašnjenja govornim jezikom da prestaju biti vlasnici­ma svoje nekretnine. 

     Najgore je kad dosmrtni ugovor potpišu osobe koje i isele iz svoje nekretnine, poput jednog bračnog para koji je odlučio preseliti u je­dan privatni dom, jer supruga nije mogla brinuti o suprugu nakon operacije kad je postao praktički nepokretan. Nakon kratkog vre­mena, u početku vrlo ljubazni vlasnici doma, počeli su ih zane­marivati, suprug je dobio dekubi- tus, hrana je bila oskudna, te je bračni par odlučio vratiti se u svoj stan i nekako organizirati. Tada su otkrili da je stan prodan i odlu­čili su se na - dosmrtnu šutnju, u strahu da im ne bi bilo još gore. Njihov strah ih je onemogućio i da podnesu tužbu. Strah i novac. Naime, svoje niske mirovine su također dijelom plaćali u dom, te su ostali zarobljenici vlastite greš­ke. Zapravo, prijevare. 

     Legalna otimačina 

     Brojni takvi slučajevi ponukali su SUH-a da još 16. veljače 2013. godine pokrene u Ministarstvu pravosuđa inicijativu za izmjenom i dopunom Zakona o obveznim od­nosima, kojom se odlučno zatraži­lo ukidanje instituta ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jer se isti u praksi dokazano potvrdio kao le­galni instrument za brzo i efikasno otimanje imovine starijih osoba.

     Za ugovor o doživotnom uzdrž­avanju tražili smo izmjene i dopu­ne koje su se odnosile na interpo­laciju uloge centra za socijalnu skrb prilikom sklapanje ugovora, uvođenje Registra sklopljenih ugovora o doživotnom uzdržava­nju, ograničavanju broja skloplje­nih ugovora i sl. 

     Odgovor nadležnog ministar­stva iznenadio nas je, kako brzi­nom, tako i sadržajem. Naime, odbijenicu su zasnovali na forma- lističkom pristupu. Sve se svelo na konstataciju kako je prilikom sklapanja ugovora primarna auto­nomija volje stranaka, te da mije­šanje u ugovorne odnose nije prihvatljivo. Značili da ako netko potpiše dosmrtni ugovor u kojem se ne preciziraju obveze na strani uzdržavatelja, a javni bilježnik to blagoslovi, državu ne bi trebalo biti briga? Zašto onda ipak štite osobe koje su prevarene krediti­ma sa zelenaškim kamatama, ili zašto je Hrvatski sabor donio za­kon kojim spašava žrtve kredita u Švicarcima? Ministar Orsat Milje- nić valjda i dalje osobno smatra kako im treba biti kako su slobod­nom voljom potpisali. Nisu li infor­macija i savjetovanje pretpostav­ka slobodne volje? 

     Pogotovo je čudno obrazlože­nje Ministarstva da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju egzisti­rao kao neimenovani ugovor i pri­je 2006. godine, te da je njegovim uvođenjem u pravni sustav, taj neimenovani ugovor postao legal­ni imenovani ugovor. Također Mi­nistarstvo tvrdi kako su obje vrste ugovora našle svoju potvrdu u praksi te nema razloga za njihovu promjenu. Baš ležerno tumače­nje. Primjerice, danas imamo rad na crno, i sad bismo mogli legali­zirati taj rad tako da se ne kažnja­va, pa bi neki radili uz plaćanje doprinosa, a neki bez toga? Mož­emo li tvrditi da je normalno nešto što je postojalo kao nelegalno, možemo li to nešto pretvoriti u le­galno bez dodatne supstance? 

     Nekretninska štednja 

     Takvo stajalište Ministarstva pravosuđa, a prvenstveno potre­ba zaštite od zloupotrebe i zane­marivanja te zlostavljanja starijih osoba, rezultirala je odlukom SUH-a da pokrene projekt pod na­zivom „Zaustavimo zloupotrebu starijih osoba“ u okviru kojeg je snimljen dramatičan video film i tiskan letak, te su u vremenu od 21.1.-1.4.2015. godine održane javne tribine i radionice u Zagre­bu, Puli, Osijeku i Splitu sa ciljem edukacije više od 200 aktivista, koji su stečena saznanja nastavili prenositi u svoje podružnice i na javnim predavanjima. Naročito su ocijenjene uspješnima radionice sa simulacijom situacija vezanih uz sklapanje ugovora. Projekt je vrlo kvalitetno popraćen u lokalnim, regionalnim, pa i nacional­nim medijima, a dijelom je realizi­ran i u suradnji s lokalnim vlasti­ma. 

     Osviještenost javnosti, a osobi­to potencijalnih žrtava je porasla. U Pravno savjetovalište SUH-a dolazilo je dnevno sve više oso­ba, koje još nisu postale žrtvama zloupotreba i prijevara, već su se preventivno željeli informirati i zaštiti prije nego što odluče na koji će način organizirati skrb u svojoj starosti. Za Hrvatsku je ka­rakteristična tzv. nekretninska mi­rovinska štednja, kako zbog otku­pa društvenih stanova od strane njihovih stanara, a to je danas po­glavito starija populacija, tako i zbog svojedobnog vala gradnje drugog doma šezdesetih godina, čiji su vlasnici također većinom starije osobe. S druge strane, zbog vrlo niskih mirovina te izos­tanka tzv. socijalnih mirovina za one koji ne ostvare pravo na redo­vitu mirovinu, dolazi do kontrasta da osiromašeni i gladni umirovlje­nici posjeduju većinsko nekretnin- sko blago. Upravo stoga, jedan od životnih problema s kojima se starije osobe sve češće susreću je rastuće ekonomsko zlostavlja­nje u obitelji i šire (najčešće eko­nomska zloupotreba, praćena psi­hičkim i fizičkim nasiljem). Takvo se zlostavljanje i zlouporaba odvi­jaju najčešće izvan oka javnosti i SUH je pridonio da se tek odne- davno prepoznaje i priznaje. 

     Krivi su i javni bilježnici? 

     Cilj je SUH-a detektirati sve oblike zlostavljanja i diskriminaci­je umirovljenika i starijih osoba, poput ekonomskog zlostavljanja, te djelovanjem kroz izravni rad s korisnicima, kroz podizanje javne vidljivosti problema te kroz utjecaj na zakonodavnu praksu, podići razinu javne osviještenosti i sen- zibiliziranosti za društveni položaj starijih osoba. Istodobno je po­trebno raditi na osnaživanju cilja­ne populacije starijih osoba - po­tencijalnih žrtava, kako bi se iz­gradili njihovi kapaciteti za uklju­čivanje u procese podizanja razi­ne njihovih prava te zauzimanje ravnopravne i aktivne uloge u dru­štvu. 

     Kampanja ide dalje. Obogaćen dosadašnjim iskustvom i spozna­jama iz stotinjak sudbina zabilježe­nih u Pravnom savjetovalištu, SUH će ponovo podnijeti inicijativu za izmjenu Zakona o obveznim odno­sima, neovisno što je prva inicijati­va odbijena. Odbijena je i potpora Ministarstva socijalne politike i mladih za ukidanjem dosmrtnog, a u Ministarstvo pravosuđa odbilo je i preporuku za ukidanjem koju je podnijela u Hrvatskom saboru Pučka pravobraniteljica. 

     U okviru priprema SUH će održ­ati brainstorming grupe stručnjaka u okviru koje bi se razradili kon­kretni prijedlozi za izmjenu zakona i praksi. Ostaje beskompromisni stav da se institut ugovora o dos- mrtnom uzdržavanju treba ukinuti jer je isti svojim efektima poguban po interese starijih osoba, a slo­bodno možemo reći i etički neprih­vatljiv, te time i pravno neodrživ. 

     Kad je riječ o ugovoru o doživot­nom uzdržavanju, SUH će tražiti izmjene u smjeru pojačavanja od­govornosti javnih bilježnika odnos­no sudaca pred kojima se ugovor solemnizira. Zakoni koji u drugim zemljama reguliraju „darivanje" ne­kretnine za uzvratnu dugoročnu skrb, vrlo su precizni glede prav­nog savjetovanja i sadržaja takvih ugovora. Kod nas to bilježnici dož­ivljavaju kao obvezu glasnog čita­nja ugovora pred strankama, te di­žu velike pare za činidbu jednaku običnoj ovjeri potpisa.

     Kakve izmjene zakona traži SUH 

     SUH će tražiti i da davatelj uz­državanja mora prilikom solemni- zacije ugovora o doživotnom pre­dati javnom bilježniku potvrdu da nije kažnjavan za kaznena djela protiv života i tijela te protiv imovi­ne. Razlog za to je činjenica da se u praksi potvrdilo da su davatelji uzdržavanja imali problema sa zakonom, što bi ih trebalo diskva­lificirati za pružanje pomoći stari­jim i nemoćnim osobama, pa čak i bili tuženi za više slučajeva gos­podarskog kriminala ili prijevara uzdržavanih osoba. 

     SUH će tražiti da se uvede i Re­gistar sklopljenih ugovora o doži­votnom uzdržavanju, jer takav ne postoji pa nije moguće utvrditi broj sklopljenih ugovora od strane jednog davatelja uzdržavanja. To su neki prevaranti doživjeli kao propusnicu za masovnu pljačku. Naime, razvili su nerijetko pravu industriju lešinarstva, potpisujući na desetke ugovora, a da ih nitko nije nadzirao u izvršavanju njiho­ve obveze. 

     Ograničiti broj ugovora o doži­votnom uzdržavanju je potrebno, i to na način da jedna fizička osoba kao davatelj uzdržavanja, ne može imati taj status u više od tri ugovora. Naime, nerijetko, pogo­tovo u privatnim domovima ili kod udomitelja, potpisuje se na deset­ke ugovora, i vodi pravi biznis. Takvo je ograničenje uneseno i u Zakon o socijalnoj skrbi, a privat­nim domovima koji bi se oglaša­vali ponudom besplatne skrbi za uzvratnu nekretninu, uskraćivali bi dopusnicu za rad. Dakle, ipak se ponešto i poduzimalo, iako se oni prvi koji bi to trebali, Ministar­stvo pravosuđa, Ministarstvo unu­tarnjih poslova, uopće se brinu. Ne postoje nikakve statistike, evi­dencije, podaci. Koga briga za najveću pljačku Hrvata nakon poslijeratne privatizacije? 

     SUH smatra da bi bilo uputno interpolirati u ulogu centara soci­jalne skrbi, tako da ih se obveže dati mišljenje prethodno sklapa­nju ugovora o doživotnom uzdrža­vanju, i to prema prebivalištu po­tencijalno uzdržavane osobe. 

     K tome, potrebno je detaljno zakonski razraditi načine na koji bi pravne osobe mogle sklapati vi više ugovora o doživotnom uzdrž­avanju s osobama koje bi im kao protučinidbu ostavile stan poslije smrti. Jednako tako zanimljiva praksa je osnivanje javnih ustano­va za smještaj starijih pri lokalnim samoupravama, te korištenje nji­hovih stanova za druge socijalne programe. 

     Do tada preporuka SUH-a: ne potpisujte ugovore o dosmrtnom uzdržavanju, a ako se i odlučite potpisati ugovor o doživotnom uz­državanju, raspitajte se i u ugovor unesite maksimalno detaljne ob­veze za uzdržavatelja. U protiv­nom možete ostati i gladni i žedni, zanemareni i zaboravljeni.  

Pišu: Milan Tomičić i Jasna A. Petrović