UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

I HRVATSKA STRANKA UMIROVLJENIKA PROGOVORILA:

Drugi stup treba barem zamrznuti!

 

-        Korist od drugog mirovinskog stupa imaju samo banke.

-        Znate li koliko ste uštedjeli za mirovinu u drugom mirovinskom stupu? Znate li tko upravlja vašim novcem? Znate li koliko zaradi onaj kome je to posao? Je li vas ikad itko upitao kako biste i gdje vi investirali svoj teško ušteđeni novac?

-          Mirovinski fondovi sve više postaju sami sebi svrha. Građani za njihovo funkcioniranje izdvajaju golem novac, a da zapravo ne znaju što se s njim događa i hoće li i kada imati koristi od njega. siivano Hreija

-        Za mirovinu od 1.000 kuna, koju bi umirovljenik primao nakon 65. godine života, za vrijeme rad­noga staža trebao bi uplatiti 300.000 kuna, a da bi to uspio uz prosječnu plaću u Hrvatskoj, tre­balo bi mu 88 godina!

-        Od 2004. do 2007. naknada za upravljanje iznosila je 1,2 posto. Kasnije je postupno padala, 2010. njezina je vrijednost bila 0,75 posto, a od 2013. HANFA ju je dodatno smanjila na 0,45 posto. Jednostavnom računskom operacijom ispada da nas je njihovo upravljanje koštalo više od 300 milijuna kuna samo prošle godine, a ukupno najmanje dvije milijarde!

-          Evo jedne sličice iz financijskog izvješća Erste plavog za 2013. godinu: kupili su novi automobil vrijednosti 366 tisuća ku­na.

-          Mirovinski fondovi ne odgovaraju nikome ni za uspjehe ni za neuspjehe. Jedini zadatak im je da ne odu previše u crveno, jer će u tom slučaju članovima morati nadoknaditi gubitak.

-       Niz stručnjaka godinama upozorava na neodrživost ovakvog modela, ali kao da u Hrvatskoj nikoga za to nije briga. U tre­nutku kada prvi stup grca u problemima, kada se država zadužuje i plaća skupe kamate, u najmanju ruku izgleda blesavo omogućiti financijskom sektoru ostvarivanje ekstra-dobiti koju svaki pojedinac, ako to želi, može sigurnije imati ako samo oroči novac u banci, pa da banke njemu plaćaju, umjesto obratno.

-       S jedne strane imate 3.000 zaposlenih u HZMO-u koji godišnje troše 380 milijuna kuna. S druge strane, u mirovinskim fon­dovima 200 zaposlenih ima na raspolaganju više od 200 milijuna kuna godišnje s tim da se taj iznos svake godine, una­toč smanjenim naknadama, povećava.

-    U mirovinske fondove odlaze milijarde kuna, ako im pribrojite kamate koje plaća država, iznos je još veći. Pritom nitko ne pita gdje se taj novac ulaže. Ispada kao da nikoga nije briga. U redu, naknade su odlukom HANFA-e nešto smanjene, ali činjenica je da se štednja troši i da se dečki iz fondova igraju našim novcem, koji banke oplođuju na svoj način.

-          Financijski sektor? Oni plijene kuće zbog 2.000 kuna neplaćenog anuiteta, nimalo ne brinući ni o vlasnicima ni o činjenici da kuća vrijedi puno više. Taj je sektor bešćutan, a naše mirovine su u njihovim rukama.

-          Drugi mirovinski stup trebalo bi barem na neko vrijeme zamrznuti, što bi omogućilo toliko potreban predah prvom stupu, s obzirom na to da je za isplatu mirovina godišnje potrebno 36 milijardi kuna, od čega 19 milijardi dolazi iz doprinosa (uz na­pomenu da se taj iznos već šestu godinu ne povećava), tako da nedostaje 17 milijardi.

-       Korist od mirovinskih fondova mogli bi imati isključivo oni, njih oko 30 posto, koji imaju višu plaću od prosječne. Svi osta­li ne mogu računati na pozitivan ishod, posebno stoga što nije došlo do očekivanog rasta gospodarstva i plaća, kako se najavljivalo 2002. godine, kada je sustav uveden.