UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Proslava Međunarodnog praznika rada u Sisku, sa suzama u očima 

Rijeke radnike su nestale     

     I članovi Sindikata umirovljenika Hrvatske iz zagrebačkih podružnica otputili su se u jutro na 1. maj autobusom za Sisak, gdje su na prostoru Velikog Kaptola središnji prvosvibanjski prosvjed, pod motom „ZA spas industrije i radnih mjesta“, zajednički organizirale sve sindikalne središnjice - SSSH, NHS, MHS, HURS i URSH. Gotovo dvije tisuće sindikalista, nezaposlenih i umirovljenika promarširali su sa stotinama zastava ulicama zamrlog gradića. 

     U gradu Sisku ostao je veliki broj radnika bez svojih radnih mjesta zbog propasti sisačke industrije, izgubljeno ih je čak tridesetak tisuća. Stoga je pružena podrška radnicima INA-e i kutinske Petrokemije, jer poučeni dosadašnjim slučajevima, i njima prijeti opasnost da budu zatvoreni, a da radnici dobiju  otkaz i završe na burzi. Istaknuto je to da Vlada ne čini dovoljno da bi zaštitila preostala poduzeća i da zapravo time pomaže uvozničkom lobiju na štetu hrvatskih radnika. 

     Za govornicom su se izmijenili  Mladen Novosel ( SSSH). Krešimir Sever (NHS), Vilim Ribić (MHS), Ozren Matijašević (HURS), Damir Jakuš (URSH), Antonija Petrović Mutavdžija (SSKH), Predrag Sekulić (INAŠ), Miroslav Brajenović (SING), Zvonimir Mikloš (Sindikat EKN, Rafinerija nafte Sisak) i Željko Klaus (Sindikat EKN-a, Petrokemija Sisak). 

     Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever naglasio je da je iz hrvatskih statistika nestalo 50.000 osoba, ali ih se ne može naći ni u kakvim drugim statistikama.  Jesu li oni naprosto brisani iz evidencije nezaposlenih zbog eventualno nekog nenamjernog propusta ili su iselili? Jedini je Sever naglasio da umirovljenici žive sve lošije, jer nema usklađivanja mirovina, te da se na sve načine nastoji na njima «uštedjeti», na njima ostavili svu stečenu «društvenu imovinu» kao dio svoje mirovinske štednje, a sada žive na rubu siromaštva. 

     Predsjednici sindikata osvrnuli su se na teško stanje u Republici Hrvatskoj  veliki broj nezaposlenih, veliki broj umirovljenika, zaduženost zemlje. Govornici su govorili vrlo emotivno o položaju radnika u Hrvatskoj, uz naglasak na stanje u gradu Sisku. Prisjetili su se da je nekad u Sisku bilo mnogo tvornica i poduzeća u „koje su se radnici slijevali na posao poput rijeke“ a sada su preostala  poduzeća  poput „krijesnica u noći“. 

     Kako se moglo čuti, u nikada čemernijim vremenima nije dočekan Međunarodni praznik rada. Hrvatskom je prohujao vihor devastacije, a okupljeni su došli poslati snažnu, jedinstvenu, ozbiljnu i odgovornu poruku. Došli su u predizbornoj godini, kada svakodnevno slušamo predizborne laži, poručiti: Spasite preostalu industriju u Hrvatskoj! Kritike su upućene svim dosadašnjim vlastima, a aktualna je ocijenjena najlošijom. 

   „U Sisak smo došli radnicima Ine poručiti kako moraju nastaviti rad i proizvodnju, govorio je Mladen Novosel, dok  ga je prekidalo skandiranje: Ne damo Inu, ne damo Inu… Nastavio je kako smo u Sisku da jasno kažemo kako Petrokemija ima perspektivu i mora opstati,  kako se mora sačuvati ovo malo industrije što je u Hrvatskoj ostalo, mora se sačuvati hrvatska pamet, hrvatska zemlja i hrvatsko more, poljoprivredu i turizam moramo spojiti kao prst i nokat i samo ćemo na taj način imati BDP u plusu, izlazak iz krize i moći ćemo imati Hrvatsku u kojoj će radnici moći živjeti od svojeg rada, a ne ići trbuhom za kruhom u svijet“. 

        Sindikalni povjerenici koji su u domovinskom ratu bili branitelji naglasili su da ni domovinski rat nije uspio uništiti naše gospodarstvo onoliko koliko ga je uspjela uništiti neodgovorna politika, koja nije štitila nacionalne interese, nego štiti interese stranih korporacija i banaka. 

  Sindikati ovoga puta nisu dijelili tradicionalni prvosvibanjski grah, niti su zabavljački željeli proslaviti svoj praznik nego su odlučili sredstva za tu  namjenu donirati SOS dječjem selu Lekenik.  

     Zašto su se umirovljenici okupljeni oko Sindikata umirovljenika Hrvatske pridružili i ovaj put prosvjednom obilježavanju radničkog praznika?  Iz solidarnosti i zbog interesa, umirovljeničkog i radničkog. Ako se privatizacijom uništilo na stotine tisuća radnih mjesta, ako upravo teče proces gašenja industrijskih i proizvodnih simbola hrvatskog uma i ruke – Željezara, Rafinerija, Imunološki, Petrokemija…tko će ostati raditi?   

     Parafrazirajući riječi Siniše Glavaševića, tko će ostati u ovom malom industrijskom gradiću, tko će ostati u Hrvatskoj. Tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će ga čuvati dok nas ne bude, dok se budemo tražili po smetištima ljudskih duša, dok budemo onako sami bez sebe glavinjali, dok nam oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati domovinu. Tko će uplaćivati doprinose i plaćati poreze? Tko će plaćati zdravstvo i mirovinsko, tko će pomoći siromašne i nemoćne, tko će nahraniti gladne? 

     Tko će čuvati naš grad, naše prijatelje, tko će Hrvatsku iznijeti iz mraka? 

     Zato je izaslanstvo SUH-a, na čelu s predsjednicom Jasnom A. Petrović koja je nosila zastavu naše europske udruge FERPA-e, te potpredsjednicom Biserkom Budigam,  solidarno diglo svoj glas i podržalo radnike.