UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Proslava Međunarodnog praznika rada u Sisku, sa suzama u očima 

Rijeke radnike su nestale     

     I članovi Sindikata umirovljenika Hrvatske iz zagrebačkih podružnica otputili su se u jutro na 1. maj autobusom za Sisak, gdje su na prostoru Velikog Kaptola središnji prvosvibanjski prosvjed, pod motom „ZA spas industrije i radnih mjesta“, zajednički organizirale sve sindikalne središnjice - SSSH, NHS, MHS, HURS i URSH. Gotovo dvije tisuće sindikalista, nezaposlenih i umirovljenika promarširali su sa stotinama zastava ulicama zamrlog gradića. 

     U gradu Sisku ostao je veliki broj radnika bez svojih radnih mjesta zbog propasti sisačke industrije, izgubljeno ih je čak tridesetak tisuća. Stoga je pružena podrška radnicima INA-e i kutinske Petrokemije, jer poučeni dosadašnjim slučajevima, i njima prijeti opasnost da budu zatvoreni, a da radnici dobiju  otkaz i završe na burzi. Istaknuto je to da Vlada ne čini dovoljno da bi zaštitila preostala poduzeća i da zapravo time pomaže uvozničkom lobiju na štetu hrvatskih radnika. 

     Za govornicom su se izmijenili  Mladen Novosel ( SSSH). Krešimir Sever (NHS), Vilim Ribić (MHS), Ozren Matijašević (HURS), Damir Jakuš (URSH), Antonija Petrović Mutavdžija (SSKH), Predrag Sekulić (INAŠ), Miroslav Brajenović (SING), Zvonimir Mikloš (Sindikat EKN, Rafinerija nafte Sisak) i Željko Klaus (Sindikat EKN-a, Petrokemija Sisak). 

     Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever naglasio je da je iz hrvatskih statistika nestalo 50.000 osoba, ali ih se ne može naći ni u kakvim drugim statistikama.  Jesu li oni naprosto brisani iz evidencije nezaposlenih zbog eventualno nekog nenamjernog propusta ili su iselili? Jedini je Sever naglasio da umirovljenici žive sve lošije, jer nema usklađivanja mirovina, te da se na sve načine nastoji na njima «uštedjeti», na njima ostavili svu stečenu «društvenu imovinu» kao dio svoje mirovinske štednje, a sada žive na rubu siromaštva. 

     Predsjednici sindikata osvrnuli su se na teško stanje u Republici Hrvatskoj  veliki broj nezaposlenih, veliki broj umirovljenika, zaduženost zemlje. Govornici su govorili vrlo emotivno o položaju radnika u Hrvatskoj, uz naglasak na stanje u gradu Sisku. Prisjetili su se da je nekad u Sisku bilo mnogo tvornica i poduzeća u „koje su se radnici slijevali na posao poput rijeke“ a sada su preostala  poduzeća  poput „krijesnica u noći“. 

     Kako se moglo čuti, u nikada čemernijim vremenima nije dočekan Međunarodni praznik rada. Hrvatskom je prohujao vihor devastacije, a okupljeni su došli poslati snažnu, jedinstvenu, ozbiljnu i odgovornu poruku. Došli su u predizbornoj godini, kada svakodnevno slušamo predizborne laži, poručiti: Spasite preostalu industriju u Hrvatskoj! Kritike su upućene svim dosadašnjim vlastima, a aktualna je ocijenjena najlošijom. 

   „U Sisak smo došli radnicima Ine poručiti kako moraju nastaviti rad i proizvodnju, govorio je Mladen Novosel, dok  ga je prekidalo skandiranje: Ne damo Inu, ne damo Inu… Nastavio je kako smo u Sisku da jasno kažemo kako Petrokemija ima perspektivu i mora opstati,  kako se mora sačuvati ovo malo industrije što je u Hrvatskoj ostalo, mora se sačuvati hrvatska pamet, hrvatska zemlja i hrvatsko more, poljoprivredu i turizam moramo spojiti kao prst i nokat i samo ćemo na taj način imati BDP u plusu, izlazak iz krize i moći ćemo imati Hrvatsku u kojoj će radnici moći živjeti od svojeg rada, a ne ići trbuhom za kruhom u svijet“. 

        Sindikalni povjerenici koji su u domovinskom ratu bili branitelji naglasili su da ni domovinski rat nije uspio uništiti naše gospodarstvo onoliko koliko ga je uspjela uništiti neodgovorna politika, koja nije štitila nacionalne interese, nego štiti interese stranih korporacija i banaka. 

  Sindikati ovoga puta nisu dijelili tradicionalni prvosvibanjski grah, niti su zabavljački željeli proslaviti svoj praznik nego su odlučili sredstva za tu  namjenu donirati SOS dječjem selu Lekenik.  

     Zašto su se umirovljenici okupljeni oko Sindikata umirovljenika Hrvatske pridružili i ovaj put prosvjednom obilježavanju radničkog praznika?  Iz solidarnosti i zbog interesa, umirovljeničkog i radničkog. Ako se privatizacijom uništilo na stotine tisuća radnih mjesta, ako upravo teče proces gašenja industrijskih i proizvodnih simbola hrvatskog uma i ruke – Željezara, Rafinerija, Imunološki, Petrokemija…tko će ostati raditi?   

     Parafrazirajući riječi Siniše Glavaševića, tko će ostati u ovom malom industrijskom gradiću, tko će ostati u Hrvatskoj. Tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će ga čuvati dok nas ne bude, dok se budemo tražili po smetištima ljudskih duša, dok budemo onako sami bez sebe glavinjali, dok nam oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati domovinu. Tko će uplaćivati doprinose i plaćati poreze? Tko će plaćati zdravstvo i mirovinsko, tko će pomoći siromašne i nemoćne, tko će nahraniti gladne? 

     Tko će čuvati naš grad, naše prijatelje, tko će Hrvatsku iznijeti iz mraka? 

     Zato je izaslanstvo SUH-a, na čelu s predsjednicom Jasnom A. Petrović koja je nosila zastavu naše europske udruge FERPA-e, te potpredsjednicom Biserkom Budigam,  solidarno diglo svoj glas i podržalo radnike.