UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Kako smo spašavali javno zdravstvo i ostali živi

 

Piše: Jasna A. Petrović

            Na „dnevnom redu“ svih umirovljeničkih razgovora je zdravlje i zdravstvo. I tu ništa nije čudno, jer sa zubom vremena svatko osvijesti tu temu. No, kako je i Hipokrit rekao – ozdravljenje ovisi od vremena, ali nekad i od prilike. Izgubljen u prijevodu mogao bi se naći smisao ove poruke, a to je kako je odgovornost za rizik bolesti društveno pitanje i društvena odgovornost.

            Još početkom prošlog stoljeća jedan ugledni hrvatski sin je zasadio gabarite javnog zdravstva. Andrija Štampar je izgrađujući naprednu medicinu došao je u sukob s komercijaliziranom medicinom, a zbog svoje socijaldemokratske „vjere“ postao je nepoćudan vladajućim krugovima. Ipak, spasio je javno zdravstvo i definirao socijalnu medicinu kao one koje služe narodu. Štampar je tako, poput zdravstvenih djelatnika koji nerijetko, zajedno sa sindikatima i umirovljenicima, protestno šeću europskim gradovima, vizionarski rekao stotinu godina ranije: Zdravstvo nije na prodaju!

            No, iako hrvatska vlada promovira na sva zvona više neoliberalni, no socijaldemokratski, koncept razvitka, jedna je presudna priča s mogućim teškim posljedicama relativno šutke „preživjela“ ljeto 2013. godine, a Sindikat umirovljenika Hrvatske je imao u tom scenariju aktivnu ulogu u spašavanju javnog zdravstva. No, čini se da je danas popularnije blatiti po medijima sadašnjeg ministra zdravstva, a tadašnjeg ravnatelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nego prepoznati neke njegove strateški presudne poteze. Tada spašavanje „državnog“ dopunskog osiguranja kao važnog segmenta opstanka javnozdravstvenog sustava, a kasnije izdvajanja zdravstvene kune iz državne riznice.

U nas 60% stanovništva ima osiguranje na temelju kojeg je oslobođeno od participacije, uglavnom preko HZZO-a. Za trećinu osiguranika država pokriva naknadu za osiguranje. Mjesečni trošak osiguranja iznosi oko 70 kuna. Nadležna tijela potvrdila su da je sustav osiguranja ranjiv jer je među osiguranicima velik udio starijih osoba (s najvišim troškovima za zdravstvenu skrb), međutim, unatoč toj „nepovoljnoj strukturi“ i „balastu staraca“, sustav ostvaruje dobit unatoč toj nepovoljnoj strukturi. Tako danas piše u izviješću Europske komisije, koja ipak dodaje da je problematična dominantna uloga HZZO-a na tržištu dopunskog osiguranja. HZZO je javna institucija i stoga se financijski rizik povezan s proizvodom dopunskog osiguranja (iako trenutačno ostvaruje dobit) zapravo prebacuje na državu. Postoje planovi za izdvajanje dopunskog sustava, ali ne i za promjene pokrića. Tu ćemo morati stati u obranu.

            Potrebe za zadovoljavanjem zdravstvenih i socijalnih potreba starijih ljudi su uvijek veće od mogućnosti, to je točno. No u trenutku kad je privatizacijska „adžaja“ nabrusila zube i odlučila preuzeti biznis dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja, 28. kolovoza 2013. godine Sindikat umirovljenika Hrvatske je javno i glasno poručio: „Držimo da je dobro da u okviru HZZO-a opstane subjekt koji će, uz privatne i ine osiguravatelje, i dalje pružati uslugu dopunskog osiguranja, jer se u području mirovinskog i zdravstvenog osiguranja potvrdilo kako su takva - većinski državna, javna, osiguranja nerijetko manje diskriminirajuća spram starijih osoba i umirovljenika, što je vidljivo i temeljem uvida u ponudu hrvatskog tržišta dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja.“

            Iako je u tom trenutku trebalo „amenovati“ nemalo mjesečno povećanje od 20 kuna za policu većine umirovljenika, i iako smo od nekih dijelova umirovljeničke populacije dobili po nosu, mi smo sudjelovali u spašavanju javnog zdravstva u srazu s velikim imenima financijske industrije, bankama i osiguravajućim društvima, i – preživjeli smo. Primijetili smo da različita privatna zdravstvena osiguranja, koja nude dodatno osiguranje, ne osiguravaju npr. starije od 70 godina ili imaju posebne povišene tarife za seniore. To nije bio SUH-ov izbor.

            A financijski lobi je lagao gdje je stigao, tvrdio kako je Europska komisije naredila da se dopunsko osiguranje kao dobrovoljno prepusti isključivo privatnom tržištu, no primjer Slovenije koja je, ne po naredbi EU, već vlastitom izboru privatizirala dopunsko, govori kako je hrvatski izbor bio – ispravan. Već danas bi stariji umirovljenici plaćali dopunsko privatnim osiguravateljima puno više no što je pod kapom javnog zdravstva.

            Tako smo spasili međugeneracijsku solidarnost i u zdravstvu, kao što je branimo i u mirovinskom sustavu, ma što ponekad i premijer govorio. Na tragu slogana Svjetske zdravstvene organizacije potvrđujemo kako su „zdrave, aktivne starije osobe važan resurs svojim obiteljima, zajednici i ekonomiji cjelokupnog pučanstva. Zaštita zdravlja starijih osoba glavni je pokazatelj napretka ili propusta za zaštitu zdravlja cjelokupnog stanovništva“.