UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Kako smo spašavali javno zdravstvo i ostali živi

 

Piše: Jasna A. Petrović

            Na „dnevnom redu“ svih umirovljeničkih razgovora je zdravlje i zdravstvo. I tu ništa nije čudno, jer sa zubom vremena svatko osvijesti tu temu. No, kako je i Hipokrit rekao – ozdravljenje ovisi od vremena, ali nekad i od prilike. Izgubljen u prijevodu mogao bi se naći smisao ove poruke, a to je kako je odgovornost za rizik bolesti društveno pitanje i društvena odgovornost.

            Još početkom prošlog stoljeća jedan ugledni hrvatski sin je zasadio gabarite javnog zdravstva. Andrija Štampar je izgrađujući naprednu medicinu došao je u sukob s komercijaliziranom medicinom, a zbog svoje socijaldemokratske „vjere“ postao je nepoćudan vladajućim krugovima. Ipak, spasio je javno zdravstvo i definirao socijalnu medicinu kao one koje služe narodu. Štampar je tako, poput zdravstvenih djelatnika koji nerijetko, zajedno sa sindikatima i umirovljenicima, protestno šeću europskim gradovima, vizionarski rekao stotinu godina ranije: Zdravstvo nije na prodaju!

            No, iako hrvatska vlada promovira na sva zvona više neoliberalni, no socijaldemokratski, koncept razvitka, jedna je presudna priča s mogućim teškim posljedicama relativno šutke „preživjela“ ljeto 2013. godine, a Sindikat umirovljenika Hrvatske je imao u tom scenariju aktivnu ulogu u spašavanju javnog zdravstva. No, čini se da je danas popularnije blatiti po medijima sadašnjeg ministra zdravstva, a tadašnjeg ravnatelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nego prepoznati neke njegove strateški presudne poteze. Tada spašavanje „državnog“ dopunskog osiguranja kao važnog segmenta opstanka javnozdravstvenog sustava, a kasnije izdvajanja zdravstvene kune iz državne riznice.

U nas 60% stanovništva ima osiguranje na temelju kojeg je oslobođeno od participacije, uglavnom preko HZZO-a. Za trećinu osiguranika država pokriva naknadu za osiguranje. Mjesečni trošak osiguranja iznosi oko 70 kuna. Nadležna tijela potvrdila su da je sustav osiguranja ranjiv jer je među osiguranicima velik udio starijih osoba (s najvišim troškovima za zdravstvenu skrb), međutim, unatoč toj „nepovoljnoj strukturi“ i „balastu staraca“, sustav ostvaruje dobit unatoč toj nepovoljnoj strukturi. Tako danas piše u izviješću Europske komisije, koja ipak dodaje da je problematična dominantna uloga HZZO-a na tržištu dopunskog osiguranja. HZZO je javna institucija i stoga se financijski rizik povezan s proizvodom dopunskog osiguranja (iako trenutačno ostvaruje dobit) zapravo prebacuje na državu. Postoje planovi za izdvajanje dopunskog sustava, ali ne i za promjene pokrića. Tu ćemo morati stati u obranu.

            Potrebe za zadovoljavanjem zdravstvenih i socijalnih potreba starijih ljudi su uvijek veće od mogućnosti, to je točno. No u trenutku kad je privatizacijska „adžaja“ nabrusila zube i odlučila preuzeti biznis dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja, 28. kolovoza 2013. godine Sindikat umirovljenika Hrvatske je javno i glasno poručio: „Držimo da je dobro da u okviru HZZO-a opstane subjekt koji će, uz privatne i ine osiguravatelje, i dalje pružati uslugu dopunskog osiguranja, jer se u području mirovinskog i zdravstvenog osiguranja potvrdilo kako su takva - većinski državna, javna, osiguranja nerijetko manje diskriminirajuća spram starijih osoba i umirovljenika, što je vidljivo i temeljem uvida u ponudu hrvatskog tržišta dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja.“

            Iako je u tom trenutku trebalo „amenovati“ nemalo mjesečno povećanje od 20 kuna za policu većine umirovljenika, i iako smo od nekih dijelova umirovljeničke populacije dobili po nosu, mi smo sudjelovali u spašavanju javnog zdravstva u srazu s velikim imenima financijske industrije, bankama i osiguravajućim društvima, i – preživjeli smo. Primijetili smo da različita privatna zdravstvena osiguranja, koja nude dodatno osiguranje, ne osiguravaju npr. starije od 70 godina ili imaju posebne povišene tarife za seniore. To nije bio SUH-ov izbor.

            A financijski lobi je lagao gdje je stigao, tvrdio kako je Europska komisije naredila da se dopunsko osiguranje kao dobrovoljno prepusti isključivo privatnom tržištu, no primjer Slovenije koja je, ne po naredbi EU, već vlastitom izboru privatizirala dopunsko, govori kako je hrvatski izbor bio – ispravan. Već danas bi stariji umirovljenici plaćali dopunsko privatnim osiguravateljima puno više no što je pod kapom javnog zdravstva.

            Tako smo spasili međugeneracijsku solidarnost i u zdravstvu, kao što je branimo i u mirovinskom sustavu, ma što ponekad i premijer govorio. Na tragu slogana Svjetske zdravstvene organizacije potvrđujemo kako su „zdrave, aktivne starije osobe važan resurs svojim obiteljima, zajednici i ekonomiji cjelokupnog pučanstva. Zaštita zdravlja starijih osoba glavni je pokazatelj napretka ili propusta za zaštitu zdravlja cjelokupnog stanovništva“.