UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

KUDA IDE MIROVINSKI SUSTAV?

Ministar je izgubio kompas

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav

„Hrvatski mirovinski sustav fiskalno je održiv, ali ga treba dalje razvijati, posebice kroz povećanje izdvajanja za drugi mirovinski stup kada Hrvatska ekonomski ojača“, ustvrdio je ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić 24. veljače o.g. na konferenciji o održivosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj akademiji za znanosti i umjetnost te još jednom ponovio da će se mirovine i dalje redovito isplaćivati i da neće doći do njihova smanjenja. Ponovio je i svoju poznatu tezu kako Hrvatskoj nije problem nezaposlenost koja je na vrhu ljestvice EU, već da će Hrvatskoj nedostajati radna snaga pa ćemo je uvoziti. A naše mlade ćemo, valjda, i dalje izvoziti?!

Dakle, kaže ministar kako demografske projekcije pokazuju da će Hrvatska do 2060. godine imati pola milijuna stanovnika manje, pa bi se odnos umirovljenika i onih koji uplaćuju doprinose mogao izjednačiti, a porast broja umirovljenika se ne očekuje jer je povećana dob za odlazak u mirovinu. Pa ministar pred akademicima zaključuje kako bi „s ekonomskim oporavkom trebalo  jačati drugi i treći mirovinski stup, kako bi buduće mirovine iznosile 60-70 posto prosječne plaće“.

Nostradamus iz Ministarstva mirovinskog sustava

Što je čitanje iz kristalne kugle prema ministru Mrsiću, jer je on konzultirao direktno Nostradamusa  koji mu je rekao kako će „mirovina iz prvog i drugog stupa za 65 godina života i 40 godina staža 2027. iznositi 5.100 kuna, a 2040. godine 8.960 kuna, čime će za 20 posto bila veća no da ostavimo samo mirovinu iz prvog stupa“. Ako nije dozvao duh tog poznatog proroka, onda se zasigurno konzultirao s domaćim TV gatarama, vračarama i vidovnjacima, jer u trenutku kad je posve jasno da je njegov „sektor“ najlošije odradio reforme i počiva na neshvatljivoj količini neznanja i diletantizma,  ministar i dalje samouvjereno uglednim akademicima konfabulira o drugom mirovinskom stupu. Možda ministar ne čita astrološke prognoze, ali onda bespogovorno slijedi upute banaka koje i dalje „kuhaju“ svoje čarobne napitke u korist svoje zarade i dobrih bonusa.

Dakle, konačno je u problematiku  mirovinskog sustava uključena Akademija znanosti i umjetnosti kao suorganizator Konferencije na temu „Održivosti mirovinskog sustava u Republici Hrvatskoj", ali od uvodničara i nismo dobili ništa nova.Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonko Kusić pristojno je pozdravio punu dvoranu i naglasio kako održivost mirovinskog sustava ovisi o nekoliko faktora -  ekonomskog, demografskog i političkog te da je svaki  od njih slojevit i važan, te samo kad se  svi faktori  međusobno  prožmu,  uz dobru volju  aktera u sustavu  i  odgovarajućih institucija i političke volje, može  iznaći  rješenje“.

Grupna recitacija sa Svjetskom bankom

Demografski izazovi i održivost mirovinskog sustava u Republici Hrvatskoj u interpretaciji doc. dr.sc. Ivana Čipina ukazali su na ozbiljnost teme, no općepoznato zagovaranje drugog mirovinskog stupa od strane dr.sc. Danijela Nestića (Ekonomski institut) poslužilo je samo kao uvertira u „konačnu presudu“ mr.sc. Zoran Anušića iz Svjetske banke s očekivanim naslovom „Budućnost višestupnog mirovinskog sustava u Republici Hrvatskoj". O Anušiću je bolje ne pisati, jer čovjek radi ono što mora: prodaje financijske proizvode vladama koje nemaju dovoljno snage i utjecaja odbiti ih. Jer on, kao pravi vojnik financijskog lobija, ne odstupa od modela zacrtanog još davne 1999. godine. U maniri neoliberalnog predstavnika kazuje da „svatko treba imati mirovinu samo onoliko koliko je uplatio, bilo u prvi ili drugi mirovinski stup.

Ministar je očito birao izlagače po kriteriju unisonosti, odnosno uniformnosti mišljenja, kako se ne bi javio netko s drukčijim razmišljanjem. Nestić je stoga izabran za govornika, a ne kojim slučajem Željko Lovrinčević iz istog instituta, koji, pak, ima drukčije mišljenje. Jadno, što drugo reći.

Bez argumenata

Nestić tako svoju recitaciju o potrebi jačanja trostupnog sustava, odnosno drugog mirovinskog stupa, dopunjuje potrebom uvođenja strožih kriterija za prijevremeno umirovljenje i veće nagrađivanje dužeg rada, te bolje uređenje sustava beneficiranog staža. Blagu dimenziju sućuti sa siromašnim hrvatskim umirovljenicima je pokazao ocjenom kako imamo neodgovarajući model usklađivanja mirovina, pa su one preniske.

Ipak, vratimo se ministru i njegovu slovu, jer on je taj koji bi trebao kreirati političku viziju u svom sektoru, te temeljiti njezinu realizaciju na analizama, simulacijama i argumentima. Procjene Ministra možda dobro zvuče, ali argumenti su mu vrlo tanki.

Točno je da će se broj zaposlenih, odnosno broj osiguranika i dalje smanjivati, ali iz razloga koji bi itekako trebali biti poznati njegovom resoru rada, jer kratkoročno smo na vrhu europske ljestvice nezaposlenosti, uz Grčku, a dugoročno ne rješavamo problem crnog tržišta rada, kako u realnom sektoru, tako i tercijarnim djelatnostima. 

Nesigurni rad, sigurna emigracija

Da, dugoročno će se smanjivati broj radnika iz Hrvatske, upravo zato što ministar promovira nesigurni rad, pa tako 95 posto novozaposlenih žena dobiva posao s ugovorima na određeno vrijeme. Populacijska politika je nikakva. Zastupamo pravo na pobačaj kao jednu od temeljnih sloboda, ali ne i pravo na dijete koje je, među inim, zapriječeno upravo tzv. fleksibilnim i nesigurnim oblicima rada. Ima li naša zemlja populacijsku politiku kojom će osigurati barem prostu reprodukciju (dvoje djece), a kamo li troje ili više djece?

Kakve šanse ima mladi bračni par? Stanuje kod roditelja u dvosobnom stanu, srećom imaju posao, ali na određeno vrijeme, a ugovor o radu se obnavlja mjesečno. Ali ako si slučajno zakasnio jedan dan na posao, bez obzira na razloge, ako si šefa krivo pogledao ili mu u bilo čemu protuslovio , ako  si se razbolio i dobio temperaturu pa ostao jedan dan ležati kod kuće, ili  žena   zatrudni, nema šanse za obnovu ugovora o radu.

Djeca zabranjena

Nadalje, radnik koji radi na određeno vrijeme nema šanse dobiti kredit za stan (s obzirom na stanje s bankama možda je i bolje). Mladi bračni par možda se i odluči uz prvu zaljubljenosti imati jedno dijete, ali vrlo brzo ih lupi zbilja po glavi. Kako uz dijete dobiti posao, jer poslodavac prvo pita „mislite li u dogledno vrijeme imati dijete„, a kad čuje da već imate malo dijete, ljubazno se zahvali. Neki čak i traže da potpišete kako nećete kroz sljedećih pet godina imati djece.

K tome, društvo nije u cijelosti riješilo zbrinjavanje djeteta ni u prvoj smjeni, a o drugoj i trećoj nema ni govora. Kuda s djetetom ako se razboli (a ne postoji baka servis)? Bolovanje više ne produžuje ugovor o radu. To su samo neki razlozi, oni sistemski.

Međutim, postoje i financijski problemi. Uzdržavanje djeteta u današnjoj ekonomskoj situaciji postaje nemoguće, jer uz nesigurne poslove imamo i mizerne plaće, a dječji doplatak ne pokriva ni mjesečne pelene, a kamo li  ostale  potrebe djeteta. A Država šuti kao da se to nje ne tiče, Vlada se čudi kako  je u 2014. godini rođeno 39.000 djece, a 52.000 stanovnika je umrlo.

Umjesto promicanja pronatalitetne politike, ministar koji je izgubio kompas spominje mogućnost uvoza radne snage. Stanimo pred ogledalo, pogledajmo se i zapitajmo: kako si ministar dopušta uopće izgovoriti takvo rješenje? Neki poslodavci čak trljaju ruke nadajući se da će uvozna radna snaga biti još jeftinija nego domaća, da će outsourcing biti uobičajen, a  prekarni rad  pravilo.

Podjela siromaštva?

Izborili smo se za svoju Državu. No, što je to Država. Je li to zemlja? Jesu  li to granice, ili je Država zajednica u kojoj žive ljudi, njezini ljudi koji su ravnopravni bez obzira na vjeru i naciju, koji su zaposleni, čiji standard raste, gdje je postoji pozitivan godišnji prirast stanovništva i gdje vlada zadovoljstvo. Ili, da su socijalne razlike male, a bogatstvo ili siromaštvo pravednije podijeljeno.

Ministrove procjene o plaćama i mirovinama 2027. i 2045. godine  temeljene su samo na trendovskim pretpostavkama, ne računajući rezidualni utjecaj  domaće i briselske politike. Graditi  politiku rasta plaća s drugim mirovinskim stupom  u uvjetima koje  već sada imamo je neprimjerena. Minimalna plaća je nešto viša od 3.000 kuna. Prosječna je plaća, pak, 5.533 kune (koju ne doseže čak 62% zaposlenih), što znači da bi mirovina iz drugog stupa, uz kapitaliziranu dobit od 20% po isteku 40 godina ulaganja i navršene 65. godine života, iznosila tek 359 kuna mjesečno za minimalnu, odnosno  951 kunu  ako je osiguranik imao prosječnu plaću. Tek plaća duplo veća od prosječne pa naviše ostvarit će  značajniju mjesečnu mirovinu od 1.901 kunu!

Zašto i kome ministar farba oči? Ta nije moguće da on doista vjeruje svojim bankarskim savjetnicima? Da doista misli kako je drugi stup  budućnost, te da će se povećanjem  izdvajanja za drugi stup  od 5%  na 8% ili 10% poboljšati održivost mirovinskog sustava?