UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

SISANJE DRŽAVE: Koliko su zaradili mirovinski fondovi u 2014. godini?

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav

U glasilu Sindikata umirovljenika Hrvatske stalno smo pratili što se dešava  sa sredstvima drugog  mirovinskog stupa, odnosno obvezne kapitalizirane individualne štednje, kakvi su prinosi i prognoze.

Naime, otkad je od 20 posto mirovinskog doprinosa 2002. započelo izdvajanje 5 posto doprinosa za tzv. drugi mirovinski stup, taj se iznos prepušta na upravljanje četirima mirovinskim fondovima osnovanim pri inozemnim bankama koje su otkupile bivše hrvatske banke (Zagrebačka, Privredna, Reiffeisen i Erste). Osobito je važno steći uvid u poslovanje fondova nakon prošlogodišnjih zakonskih promjena i donošenja Zakona o obveznim mirovinskim fondovima koji je stupio na snagu 8. veljače 2014., ali je primjena započela u ljeto.

Naime, do 7 kolovoza 2014. godine svaki osiguranik drugog mirovinskog  stupa   njih  1.694.332 osoba, mogao je izabrati  kategoriju rizika  za svoja sredstva povjerena jednom od četiriju dobrovoljnih mirovinskih fondova i to: „A-agresivni“, „B-umjereni“ ili „C-konzervativni“. Članovi bilo kojeg od fondova koji se do 21. kolovoza nisu opredijelili ni za  jednu kategoriju rizika, automatski su  raspoređeni u „B-umjerenu“.

Umjereni „B“ rizik znači da se najmanje 50% neto imovine fonda  mora ulagati u  obveznice Republike Hrvatske, članica EU ili članica OECD, a 35% neto imovine u dionice hrvatskih tvrtki, tvrtki članica EU ili OECD zemalja.

Kako je od ukupnog broja osiguranika  drugog mirovinskog stupa  samo 7.021 osoba ili 0,4% promijenio kategoriju rizika, i to kategoriju „A“ odabralo je 4.704 osiguranika, a kategoriju „C“ odabrale su 2.317 osiguranika, svi ostali odnosno 99,6 posto su raspoređeni  u kategoriju „B“.

Tako mali odziv dokaz je velikog nepovjerenja i osjećaja nesigurnosti zaposlenih prema drugom mirovinskom stupu, uz svu silnu propagandu banaka za rizičnije fondove, jer je rezultat manji od statističke pogreške!

Sputani državnim obveznicama?

Što je bilo razlogom (skupih) zakonskih izmjena vezanih uz drugi mirovinski stup, koje je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, recimo to otvoreno, izradilo prema prijedlogu modela koji je još prije tri godine na svojim web stranicama objavilo RBA mirovinsko društvo? Glavni zahtjev mirovinskih fondova i promicatelja drugog mirovinskog stupa bila je „obrana“ slobode ulaganja, jer da ih obveza ulaganja u državne obveznice od 70 % sputava. Tvrdili su da se premalo zarađuje na fondovima samo zato jer nemaju punu slobodu investiranja, pa su se ponadali kako će Hrvati nasjesti i prihvatiti da se 50 posto ulaže u dionice.

Detaljnije, prema izmjenama Zakona o obveznim mirovinskim fondovima razlike u rizičnosti kategorija su bile sljedeće: kategorija A - najmanje 30% u obveznice, a najviše 50% u dionice; kategorija B - najmanje 50% u obveznice, a najviše 35%  u dionice te kategorija  C   najmanje 70% u obveznice, a zabranjeno ulaganje u dionice.

Zašto se agresivniji modeli s širokim pravom ulaganja u dionice smatraju rizičnijima? Zato što su „bankarski“ mirovinski fondovi skloni ulaganju u dionice vlastitih portfelja, pa su tako izgubili ili smanjili vrijednost svojih ulaganja u različite hrvatske firme (npr. Magma, Ingra, Nexe, Luka Ploče, Centar banka, Credo banka). I inače, ulaganje u dionice se smatra rizičnijim nego li ulaganje u državne obveznice, jer su one u pravilu stabilnije (s izuzetkom npr. Grčke).

Lagodna „sisa“ majke države

Kako su se fondovi ponašali 2014. godine? Svi fondovi zadržali su ipak sigurnu „sisu“ majke države pa se nisu rastrčali po europskim tržištima kapitala, nego su lagodno uložili više od 71%  imovine u hrvatske obveznice i  prihodovali oko 8 milijarda kuna. Dakle, oni kupuju hrvatske državne obveznice i naplaćuju svoje ogromne plaće i bonuse kroz prinose od te iste države. Pošto su kamate za zaduživanje Hrvatske dosta visoke, tako su imali dobar prostor za financijske transakcije.

Prema podacima Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa) za 2014. godinu  mirovinski su fondovi u „B“ kategoriji (čak 99,6% osiguranika drugog mirovinskog stupa!) ostvarili prosječni prinos od 11,36%. Moglo bi se čestitati, kad bi taj rezultat bio postignut zaslugom fond-menadžera, a ne isisavanjem iz državnog proračuna.

Ipak, stanovite razlike ukazuju da su neki poslovali uspješnije, a neki lošije. Stoga bi osiguranici u nekim fondovima trebali hitno iskoristiti mogućnost prijelaza u fond koji ima više prinose. Primjerice,  prošle su godine po fondovima ostvareni sljedeći prinosi: Raiffeisen  fond je bio najuspješniji sa 12,7% prinosa, na drugom mjestu fond AZOMF (Zagrebačka) sa 11,32 posto, slijedi PBZ/CO fond sa 10,20%, te Erste Plavi sa još manje – 10,12% prinosa.

Očito je krenulo RBA fondu, jer je u ukupnoj stopi prinosa iz državnih obveznica od osnutka zauzimao drugo mjesto sa 5,90%, iza 6,05% fonda Zagrebačke banke. Na trećem mjestu je bio Erste Plavi fond sa 5,12 posto, gotovo izjednačen s prinosom od 5,10% PBZ banke. U svakom slučaju, zaposleni nisu ponajbolje upućeni u takve informacije, pa zapravo i nema prijelaza osiguranika između fondova.

Zašto treba ukinuti drugi stup?

Ako se iskreno i sveobuhvatno pogleda šire, ukupan mirovinski sustav tada se može vidjeti koliko drugi mirovinski stup u ovom trenutku ugrožava državni proračun, ali i isplatu mirovina postojećim umirovljenicima i to kako zbog smanjenja doprinosa s 20% na 15%  od 2002. godine te  povrata u prvi mirovinski stup svih osiguranika koji su zbog dobi ili drugih zakonskih mogućnosti (npr. zaposleni s beneficiranim stažem) imali mogućnost odabira kada steknu uvjet za mirovinu, Tu mogućnost do sada su koristili svi!

Ako se konačno ne ukine postojeći model drugog mirovinskog stupa kao obveznog, broj umirovljenika koji terete proračun počet će se smanjivati tek poslije 2020. godine prirodnim putem, odnosno povećanjem broja zaposlenih, a tek 2027. godine kada u mirovinu počnu odlaziti i zaposleni koji su izdvajali u drugi stup.

Sada, kad se od mirovinskih doprinosa više od 5-6 milijardi kuna godišnje uplati u drugi obavezni mirovinski stup i kad se za toliki iznos država mora dodatno zaduživati da bi isplatila mirovine, normalno je da  postoji  debalans u mirovinskom sustavu.

Takvog debalansa, i manjka u mirovinskom fondu ne bi trebalo biti, uz određene uvjete. Naime, ako se vrati 5% doprinosa i sve oduzeto iz drugog stupa u prvi stup (a riječ je o ukupno više od 66 milijardi kuna!); ako se sve osiguranike iz prvog stupa vrati u prvi mirovinski stup; ako drugi stup postane dragovoljan, a ne obavezan; ako se uvede red u područje plaća i doprinosa; te izuzmu svi osiguranici koji ostvaruju mirovinu po posebnim propisima,  tada će stanje u mirovinskom sustavu biti – održivo.

Čini se da nitko od postojeće vlasti nema za to snage ili znanja, ni političkog interesa, već se dalje propagira neoliberalni model individualne kapitalizirane štednje, koji nisu prihvatila npr. Češka i Slovenija, kojeg su se odrekle i ukinule ga Poljska, Slovačka i Mađarska, a ovih dana o sličnom rješenju raspravlja Bugarska. Treba li uopće reći da takav model nema nitko u zapadnoeuropskim zemljama?!