UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Po novac za alimentaciju – kod bake i djeda

Familijizacija uzdržavanja i skrbi za djecu i stare je pokušaj države da sve više odgovornosti sa sebe prebaci na obitelji

Piše: Marina Tripović

Iako takva zakonska odredba postoji otprije, stupanjem na  snagu novog Obiteljskog zakona i Zakona o privremenom uzdržavanju 1. rujna o.g., još jednom su se, po tko zna koji put posljednjih mjeseci, uzburkale ionako već nemirne umirovljeničke vode. Ovoga puta riječ je o novitetima vezanima uz plaćanje alimentacije. Iako se uzdržavanje djece ponajprije smatra moralnom i zakonskom obvezom njihovih roditelja, zbog učestalih slučajeva zanemarivanja i neplaćanja alimentacije od strane nesavjesnih majki i očeva, vrlo je izgledno da bi se ona uskoro sve češće mogla početi naplaćivati s računa – baka i djedova. A dobro nam je poznato kakvi su u prosjeku ti računi – skromni i „propuhani“ sa svih strana.

Što kaže zakon?

U Obiteljskom zakonu, čl. 288., st. 1 i 2, stoji da su roditelji prvi dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete te da se radno sposoban roditelj ne može osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta, a „ako roditelj ne uzdržava maloljetno dijete, dužni su ga uzdržavati baka i djed po tom roditelju“. Također, pod određenim uvjetima, uzdržavanje djeteta se može nastaviti i nakon što dijete postane punoljetno (čl. 290).

Iako su se bitke oko (ne)plaćanja alimentacije vodile oduvijek, ekonomska kriza je, kako u svemu ostalome, tako i ovdje, učinila svoje, pa su slučajevi neplaćanja uzdržavanja za djecu u neprekidnom porastu. No, kad roditelji ne plaćaju, obveza uzdržavanja djece može se prenijeti na baku i djeda. Oni su, nakon roditelja, najbliži srodnici djeteta, a u obiteljskom pravu, između ostaloga, imaju pravo na susrete i druženje s unucima. Obveza uzdržavanja od strane bake i djeda utvrđuje su u sudskom postupku, a zakonske odredbe koje se odnose na početak i prestanak uzdržavanja iste su kao i za roditelja koji ne plaća uzdržavanje.

Sin otišao, baki račun

Nakon što se utvrdi da roditelj uzdržavanje djeteta plaća u iznosu manjem od onog navedenoj u ovršnoj ispravi, unuci u odvojenom postupku mogu podići i tužbu protiv - bake i djeda. Nadalje, postoji mogućnost i da dijete baku i djeda tuži u istom postupku u kojem traži i uzdržavanje od roditelja po kojem su mu oni baka ili djed, ako roditelj nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti njegove potrebe za uzdržavanjem, zbog primjerice, preniskih primanja, nezaposlenosti ili više djece koju treba uzdržavati. Ovdje valja napomenuti da se prilikom utvrđivanja obveze bake i djeda na uzdržavanje unuka ne smatra relevantnim razlog zbog kojeg roditelj ne uzdržava dijete, bilo da je riječ o vlastitom nemaru, neodgovornom ponašanja i raspolaganju financijama ili zbog nekih objektivnih okolnosti, već je obveza bake i djeda supsidijarna, do nje dolazi tek ako roditelji po kojemu su oni baka/djed ne uzdržava dijete. Ta njihova obveza određena je zakonom upravo radi zaštite prava i materijalne sigurnosti njihovih unuka.

Tako primjerice u obrazloženju odluke Ustavnog suda (broj U-III-3847/2006) od 11. srpnja 2007. stoji kako je nebitan navod ustavne tužbe podnesene od strane bake da je otac djece koju ne uzdržava radno sposoban, jer Obiteljski zakon ne razlikuje razloge na strani roditelja koji bi izuzimali baku i djeda od supsidijarne obveze uzdržavanja. Slična je sudbina zadesila i jednu baku iz Kaštel Sućurca kojoj je na mizernu invalidsku mirovinu od 1.400 kuna jednoga dana „sjela“ ovrha od 800 kuna za njezinu tada 14-godišnju unuku. Njezin sin se oženio svojom trudnom djevojkom, brak je propao nakon svega nekoliko mjeseci, a alimentacija je zapala siromašnu baku. Kakav je to zakon, zapitala se, kada nas bake i djedove, bez obzira na visinu primanja, ostavlja bez kruha? Hoće li se i bake i djedove slati u zatvor ako nemaju sredstava za alimentaciju?

Preseljena odgovornost

Iako je mogućnost naplate alimentacije bakama i djedovima još od 2003. godine u Obiteljskom zakonu, zbog manjkavosti provođenja sustava naplate, čak dvije trećine roditelja tu svoju obvezu ne ispunjava, pa se odnedavno sve češće upravo njihovim roditeljima, odnosno bakama i djedovima, blokiraju računi. Naime, u Hrvatskoj centri za socijalnu skrb, kada utvrde neplaćanje alimentacije najprije roditelja, sve češće donose odluku o privremenom uzdržavanju djeteta i na račun baka ili djedova. Kad se zna da je prosječna mirovina u Hrvatskoj samo 2.260 kn, doista je upitno kako siromašni umirovljenici mogu financirati bar dio troškova uzdržavanja svoje unučadi.

Alimentacijski sustav očito ne funkcionira kako bi trebao i podložan je manipulacijama, te ga se poput vrućeg krumpira prebacuje s jednih na druge, a problem je i dalje tu. Pate samohrani roditelji, pate djeca, a stari su prisiljeni snositi teret odgovornosti za nemar svoje djece.

Međutim, osnovno je pitanje kako se može zakonski obvezati nekoga da za punoljetne i odrasle osobe mora izvršavati obveze koje su oni sami preuzeli? Znači li to da će uskoro starima dolaziti i ovrha za kredite koje su podigla njihova djeca? Nije li ovdje, ipak, riječ o svojevrsnoj familijizaciji odgovornosti za djecu, te pokušaju skidanja odgovornosti za skrb s države?

Netko bi rekao da je to sve – po reciprocitetu. Naime, članak 63. Ustava RH propisuje kako su djeca odgovorna za svoje roditelje, te im se sprema nametanje plaćanja troškova njihova uzdržavanja ili smještaja u domove za starije osobe, a da nitko ne postavlja pitanje kako će to prosječna hrvatska (dijelom nezaposlena) obitelj moći podnijeti. Nitko ne pita neće li zbog npr. neodgovornosti starije osobe koja je svoju imovinu rastrošila ili zbog njenog siromaštva, sinovi i kćeri morati plaćati trošak doma na uštrb unuka kojima neće moći priuštiti satove jezika ili sportske aktivnosti?

Država plače kako natalitet pada, a pritom sve više teret obveza za djecu stavlja isključivo na obitelji, bilo da mladi moraju skrbiti o starima, ili stari o mladima.