UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Po novac za alimentaciju – kod bake i djeda

Familijizacija uzdržavanja i skrbi za djecu i stare je pokušaj države da sve više odgovornosti sa sebe prebaci na obitelji

Piše: Marina Tripović

Iako takva zakonska odredba postoji otprije, stupanjem na  snagu novog Obiteljskog zakona i Zakona o privremenom uzdržavanju 1. rujna o.g., još jednom su se, po tko zna koji put posljednjih mjeseci, uzburkale ionako već nemirne umirovljeničke vode. Ovoga puta riječ je o novitetima vezanima uz plaćanje alimentacije. Iako se uzdržavanje djece ponajprije smatra moralnom i zakonskom obvezom njihovih roditelja, zbog učestalih slučajeva zanemarivanja i neplaćanja alimentacije od strane nesavjesnih majki i očeva, vrlo je izgledno da bi se ona uskoro sve češće mogla početi naplaćivati s računa – baka i djedova. A dobro nam je poznato kakvi su u prosjeku ti računi – skromni i „propuhani“ sa svih strana.

Što kaže zakon?

U Obiteljskom zakonu, čl. 288., st. 1 i 2, stoji da su roditelji prvi dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete te da se radno sposoban roditelj ne može osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta, a „ako roditelj ne uzdržava maloljetno dijete, dužni su ga uzdržavati baka i djed po tom roditelju“. Također, pod određenim uvjetima, uzdržavanje djeteta se može nastaviti i nakon što dijete postane punoljetno (čl. 290).

Iako su se bitke oko (ne)plaćanja alimentacije vodile oduvijek, ekonomska kriza je, kako u svemu ostalome, tako i ovdje, učinila svoje, pa su slučajevi neplaćanja uzdržavanja za djecu u neprekidnom porastu. No, kad roditelji ne plaćaju, obveza uzdržavanja djece može se prenijeti na baku i djeda. Oni su, nakon roditelja, najbliži srodnici djeteta, a u obiteljskom pravu, između ostaloga, imaju pravo na susrete i druženje s unucima. Obveza uzdržavanja od strane bake i djeda utvrđuje su u sudskom postupku, a zakonske odredbe koje se odnose na početak i prestanak uzdržavanja iste su kao i za roditelja koji ne plaća uzdržavanje.

Sin otišao, baki račun

Nakon što se utvrdi da roditelj uzdržavanje djeteta plaća u iznosu manjem od onog navedenoj u ovršnoj ispravi, unuci u odvojenom postupku mogu podići i tužbu protiv - bake i djeda. Nadalje, postoji mogućnost i da dijete baku i djeda tuži u istom postupku u kojem traži i uzdržavanje od roditelja po kojem su mu oni baka ili djed, ako roditelj nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti njegove potrebe za uzdržavanjem, zbog primjerice, preniskih primanja, nezaposlenosti ili više djece koju treba uzdržavati. Ovdje valja napomenuti da se prilikom utvrđivanja obveze bake i djeda na uzdržavanje unuka ne smatra relevantnim razlog zbog kojeg roditelj ne uzdržava dijete, bilo da je riječ o vlastitom nemaru, neodgovornom ponašanja i raspolaganju financijama ili zbog nekih objektivnih okolnosti, već je obveza bake i djeda supsidijarna, do nje dolazi tek ako roditelji po kojemu su oni baka/djed ne uzdržava dijete. Ta njihova obveza određena je zakonom upravo radi zaštite prava i materijalne sigurnosti njihovih unuka.

Tako primjerice u obrazloženju odluke Ustavnog suda (broj U-III-3847/2006) od 11. srpnja 2007. stoji kako je nebitan navod ustavne tužbe podnesene od strane bake da je otac djece koju ne uzdržava radno sposoban, jer Obiteljski zakon ne razlikuje razloge na strani roditelja koji bi izuzimali baku i djeda od supsidijarne obveze uzdržavanja. Slična je sudbina zadesila i jednu baku iz Kaštel Sućurca kojoj je na mizernu invalidsku mirovinu od 1.400 kuna jednoga dana „sjela“ ovrha od 800 kuna za njezinu tada 14-godišnju unuku. Njezin sin se oženio svojom trudnom djevojkom, brak je propao nakon svega nekoliko mjeseci, a alimentacija je zapala siromašnu baku. Kakav je to zakon, zapitala se, kada nas bake i djedove, bez obzira na visinu primanja, ostavlja bez kruha? Hoće li se i bake i djedove slati u zatvor ako nemaju sredstava za alimentaciju?

Preseljena odgovornost

Iako je mogućnost naplate alimentacije bakama i djedovima još od 2003. godine u Obiteljskom zakonu, zbog manjkavosti provođenja sustava naplate, čak dvije trećine roditelja tu svoju obvezu ne ispunjava, pa se odnedavno sve češće upravo njihovim roditeljima, odnosno bakama i djedovima, blokiraju računi. Naime, u Hrvatskoj centri za socijalnu skrb, kada utvrde neplaćanje alimentacije najprije roditelja, sve češće donose odluku o privremenom uzdržavanju djeteta i na račun baka ili djedova. Kad se zna da je prosječna mirovina u Hrvatskoj samo 2.260 kn, doista je upitno kako siromašni umirovljenici mogu financirati bar dio troškova uzdržavanja svoje unučadi.

Alimentacijski sustav očito ne funkcionira kako bi trebao i podložan je manipulacijama, te ga se poput vrućeg krumpira prebacuje s jednih na druge, a problem je i dalje tu. Pate samohrani roditelji, pate djeca, a stari su prisiljeni snositi teret odgovornosti za nemar svoje djece.

Međutim, osnovno je pitanje kako se može zakonski obvezati nekoga da za punoljetne i odrasle osobe mora izvršavati obveze koje su oni sami preuzeli? Znači li to da će uskoro starima dolaziti i ovrha za kredite koje su podigla njihova djeca? Nije li ovdje, ipak, riječ o svojevrsnoj familijizaciji odgovornosti za djecu, te pokušaju skidanja odgovornosti za skrb s države?

Netko bi rekao da je to sve – po reciprocitetu. Naime, članak 63. Ustava RH propisuje kako su djeca odgovorna za svoje roditelje, te im se sprema nametanje plaćanja troškova njihova uzdržavanja ili smještaja u domove za starije osobe, a da nitko ne postavlja pitanje kako će to prosječna hrvatska (dijelom nezaposlena) obitelj moći podnijeti. Nitko ne pita neće li zbog npr. neodgovornosti starije osobe koja je svoju imovinu rastrošila ili zbog njenog siromaštva, sinovi i kćeri morati plaćati trošak doma na uštrb unuka kojima neće moći priuštiti satove jezika ili sportske aktivnosti?

Država plače kako natalitet pada, a pritom sve više teret obveza za djecu stavlja isključivo na obitelji, bilo da mladi moraju skrbiti o starima, ili stari o mladima.