UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

SOCIJALNI TURIZAM NA IZDISAJU

Gdje su nestala radnička odmarališta

 

     Europska konfederacija sindikata objavila je ovih dana zabrinjavajuće i poražavajuće rezultate istraživa­nja na europskoj razini, a pogotovo za Hrvatsku. Naime, gotovo 85 posto Hr­vata koji žive blizu praga siromaštva, s mjesečnim prihodom koji je niži od 60 posto medijalne plaće, ne može si priuštiti tjedni odmor izvan mjesta prebivališta, dakle, pola milijuna depriviranih građana zabetoniralo je Hrvatsku na visoko treće mjesto država članica Europske unije čiji građani nisu u mogućnosti priskrbiti si odmor izvan mjesta stanovanja.

     Ali prije je to bilo drukčije. U vrijeme kad su traperice bile luksuz,"tarzanica" modni krik, "bratstvo i jedinstvo" ideal, WV buba šminkeraj, a pušenje u resto­ranima normalna pojava, ljetovanja su izgledala puno drugačije nego danas. Kao prvo, niste trebali dignuti kredit kako biste otputovali na naš lijepi plavi Jadran: postojalo je nešto što se zvalo - radničko odmaralište! To je bila ulaznica za raj i umirovljenicima, koji su koristili odmarališta izvan sezone.

Iz vremena K-15

     Odmah poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je, u srpnju 1946. godine, donijela Uredbu o plaćenom godišnjem    odmoru i počela razvijati sustav soci­jalnog turizma. Godinu dana kasnije savezna Vlada je donijela i naredbu o povlasticama za članove sindikata na godišnjem odmoru - famozni 'K-15' i 'regres' za godišnji odmor.

Program socijalnog turizma koji po­drazumijeva da si odlazak na (obiteljski) odmor izvan mjesta prebivališta može priuštiti svaki radnik i radnica, svaki umi­rovljenik i umirovljenica, danas se čini kao utopijski koncept. Iako miješanje države, sindikata i ostalih čimbenika u odmor radnika nije jugoslavenska posebnost, niti izum, odmor i turizam prepoznati su kao sastavnice poslijeratne ideje stvaranja socijalističkog čovjeka.

     U konceptu socijalnog turizma prvo su se pojavile novčane povlastice po­put sniženih cijena i regresa za godišnji odmor, a potom masovna prenamjena i gradnja smještajnih kapaciteta poput radničkih odmarališta i domova odmora. Razliku u cijeni nadoknađivala je država, odnosno savezni fond za koji su radnici izdvajali 1,5 % svojih bruto primanja. Pitanje regresa se naziva najkontrover- znijom socijalno-turističkom temom so­cijalističke Juge. U tisku sedamdesetih i  osamdesetih godina, uz sindikate, za ova pitanja bile su zadužene samoupravne interesne zajednice za odmor i rekreaciju, no ni to nije utjecalo na uvođenje reda i ravnopravnosti.

     No, nakon 1965., prema načelima radničkog samoupravljanja, svako po­duzeće je kao organizacija udruženog rada sada samostalno moglo odlučiti kako će rasporediti 1,5 % bruto dohotka jer se dohodak više ne uplaćuje u savezni fond. Bogatije firme kvalitetnije skrbe o svojim radnicima.

Komercijalizacija

     Osamdesetih godina domaći turizam izjednačuje se s inozemnim, no i dalje svako četvrto registrirano domaće no­ćenje u Hrvatskoj ostvareno je upravo u odmaralištima. Vrhunac je bio 1988. s više od 6 milijuna noćenja. Iste godine u Hrvatskoj je ukupno ostvareno 25 mili­juna domaćih jugoslavenskih noćenja i 42 milijuna stranih. Dakle, bez odmara­lišta domaći bi turizam tada vjerojatno izgubio četvrtinu prometa.

Ipak, i tada se sve više govori o potrebi za aktivnim godišnjim odmorom izvan mjesta boravka, a javlja se i diskurs o odmoru kao mehanizmu za sprječava­nje opadanja radne sposobnosti radni­ka i odgovornosti kolektiva za brigu o adekvatnom odmoru njegovih članova. Kao rezultat ovakvih tendencija sindikati predlažu da se dio regresa za godišnji odmor (u iznosu od 20%) izdvoji za gradnju novih radničkih odmarališta. I tako se i nadomak rata razvijalo radnička odmarališta.

     Krajem 80-tih godina Hrvatska je imala 76.000 ležajeva u 634 radnička odmarališta, a tamo su izvan sezone nerijetko ljetovali i "njihovi" umirovlje­nici. Danas su gotovo sva odmarališta privatizirana, a radnici i umirovljenici danas mogu samo na jednodnevne izlete na more. Pokradeni su i sindikati koji su to„šaptom" prešutjeli. Radničko namjensko vlasništvo pokradeno je u privatizaciji, a u današnjoj kolektivnoj percepciji hrvatskog stanovništva Ja­dran danas nije više mjesto odmora, već eventualnog sezonskog zapošljavanja.

Privatizacija

     Prelaskom u novo tisućljeće radnička odmarališta proglašavaju se nelojalnom konkurencijom turističkom biznisu. U obrazloženju prijedloga Zakona o ugo­stiteljskoj djelatnosti iz 2006. stoji kako je „funkcija odmarališta kao socijalne kategorije, koja su kao objekt reguli­rana važećim Zakonom, odbačena već novelom Zakona iz 2001. godine odre­đivanjem da samo ugostitelj može u njima pružati ugostiteljske usluge, te se ocjenjuje da takve postojeće objekte treba u potpunosti komercijalizirati"

     U nedostatku nekadašnjih radničkih odmarališta, za čiju su izgradnju sami radnici izdvajali, mnogi sindikati danas s hotelskim kućama i drugim turističkim tvrtkama nastoje ugovoriti povoljnije cijene za svoje članstvo. Istodobno, cijeli je niz sindikata s poslodavcima dogovorio da o nekadašnjim odmaralištima brinu i tako osiguraju da makar dio radnika po povoljnijim cijenama ljetuje.

     Stariji građani nerijetko će se sa tu­gom sjetiti vremena kada su radnici i njihove obitelji za simboličnu nakladu ljetovali u odmaralištima poduzeća u kojima su radili, ali i njihovi roditelji, također nerijetko radnici istih firmi. Nekadašnja socijalistička odmarališta odavno su postala prošlost, a danas tek rijetke kompanije koje su još iz bivšeg sustava naslijedile nekretnine sa njima raspolažu i dijele ih sa svojim radnicima i umirovljenicima.

     Godine 2008. u Hrvatskoj je preo­stalo oko 11 tisuća ležajeva u radničkim odmaralištima, a nekadašnje„socijalno" ljetovanje zamijenjeno je ljetovanjem na rate. Klasična radnička odmarališta više ne postoje, čak niti kao zakonska kategorija. No, u većini bivših republika ostala su aktivna brojna radnička odma­rališta, kao i u mnogim bivšim socijali­stičkim zemljama, poput Rumunjske. Dio tog kolača tamo koriste i umirovljenici. No, u Hrvatskoj je preostalo penzićima ići na jednodnevne izlete preko svojih udruga ili u lječilišta u susjednoj BiH po povoljnim cijenama. Koga briga za stare!

J.A.P.