UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

SOCIJALNI TURIZAM NA IZDISAJU

Gdje su nestala radnička odmarališta

 

     Europska konfederacija sindikata objavila je ovih dana zabrinjavajuće i poražavajuće rezultate istraživa­nja na europskoj razini, a pogotovo za Hrvatsku. Naime, gotovo 85 posto Hr­vata koji žive blizu praga siromaštva, s mjesečnim prihodom koji je niži od 60 posto medijalne plaće, ne može si priuštiti tjedni odmor izvan mjesta prebivališta, dakle, pola milijuna depriviranih građana zabetoniralo je Hrvatsku na visoko treće mjesto država članica Europske unije čiji građani nisu u mogućnosti priskrbiti si odmor izvan mjesta stanovanja.

     Ali prije je to bilo drukčije. U vrijeme kad su traperice bile luksuz,"tarzanica" modni krik, "bratstvo i jedinstvo" ideal, WV buba šminkeraj, a pušenje u resto­ranima normalna pojava, ljetovanja su izgledala puno drugačije nego danas. Kao prvo, niste trebali dignuti kredit kako biste otputovali na naš lijepi plavi Jadran: postojalo je nešto što se zvalo - radničko odmaralište! To je bila ulaznica za raj i umirovljenicima, koji su koristili odmarališta izvan sezone.

Iz vremena K-15

     Odmah poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je, u srpnju 1946. godine, donijela Uredbu o plaćenom godišnjem    odmoru i počela razvijati sustav soci­jalnog turizma. Godinu dana kasnije savezna Vlada je donijela i naredbu o povlasticama za članove sindikata na godišnjem odmoru - famozni 'K-15' i 'regres' za godišnji odmor.

Program socijalnog turizma koji po­drazumijeva da si odlazak na (obiteljski) odmor izvan mjesta prebivališta može priuštiti svaki radnik i radnica, svaki umi­rovljenik i umirovljenica, danas se čini kao utopijski koncept. Iako miješanje države, sindikata i ostalih čimbenika u odmor radnika nije jugoslavenska posebnost, niti izum, odmor i turizam prepoznati su kao sastavnice poslijeratne ideje stvaranja socijalističkog čovjeka.

     U konceptu socijalnog turizma prvo su se pojavile novčane povlastice po­put sniženih cijena i regresa za godišnji odmor, a potom masovna prenamjena i gradnja smještajnih kapaciteta poput radničkih odmarališta i domova odmora. Razliku u cijeni nadoknađivala je država, odnosno savezni fond za koji su radnici izdvajali 1,5 % svojih bruto primanja. Pitanje regresa se naziva najkontrover- znijom socijalno-turističkom temom so­cijalističke Juge. U tisku sedamdesetih i  osamdesetih godina, uz sindikate, za ova pitanja bile su zadužene samoupravne interesne zajednice za odmor i rekreaciju, no ni to nije utjecalo na uvođenje reda i ravnopravnosti.

     No, nakon 1965., prema načelima radničkog samoupravljanja, svako po­duzeće je kao organizacija udruženog rada sada samostalno moglo odlučiti kako će rasporediti 1,5 % bruto dohotka jer se dohodak više ne uplaćuje u savezni fond. Bogatije firme kvalitetnije skrbe o svojim radnicima.

Komercijalizacija

     Osamdesetih godina domaći turizam izjednačuje se s inozemnim, no i dalje svako četvrto registrirano domaće no­ćenje u Hrvatskoj ostvareno je upravo u odmaralištima. Vrhunac je bio 1988. s više od 6 milijuna noćenja. Iste godine u Hrvatskoj je ukupno ostvareno 25 mili­juna domaćih jugoslavenskih noćenja i 42 milijuna stranih. Dakle, bez odmara­lišta domaći bi turizam tada vjerojatno izgubio četvrtinu prometa.

Ipak, i tada se sve više govori o potrebi za aktivnim godišnjim odmorom izvan mjesta boravka, a javlja se i diskurs o odmoru kao mehanizmu za sprječava­nje opadanja radne sposobnosti radni­ka i odgovornosti kolektiva za brigu o adekvatnom odmoru njegovih članova. Kao rezultat ovakvih tendencija sindikati predlažu da se dio regresa za godišnji odmor (u iznosu od 20%) izdvoji za gradnju novih radničkih odmarališta. I tako se i nadomak rata razvijalo radnička odmarališta.

     Krajem 80-tih godina Hrvatska je imala 76.000 ležajeva u 634 radnička odmarališta, a tamo su izvan sezone nerijetko ljetovali i "njihovi" umirovlje­nici. Danas su gotovo sva odmarališta privatizirana, a radnici i umirovljenici danas mogu samo na jednodnevne izlete na more. Pokradeni su i sindikati koji su to„šaptom" prešutjeli. Radničko namjensko vlasništvo pokradeno je u privatizaciji, a u današnjoj kolektivnoj percepciji hrvatskog stanovništva Ja­dran danas nije više mjesto odmora, već eventualnog sezonskog zapošljavanja.

Privatizacija

     Prelaskom u novo tisućljeće radnička odmarališta proglašavaju se nelojalnom konkurencijom turističkom biznisu. U obrazloženju prijedloga Zakona o ugo­stiteljskoj djelatnosti iz 2006. stoji kako je „funkcija odmarališta kao socijalne kategorije, koja su kao objekt reguli­rana važećim Zakonom, odbačena već novelom Zakona iz 2001. godine odre­đivanjem da samo ugostitelj može u njima pružati ugostiteljske usluge, te se ocjenjuje da takve postojeće objekte treba u potpunosti komercijalizirati"

     U nedostatku nekadašnjih radničkih odmarališta, za čiju su izgradnju sami radnici izdvajali, mnogi sindikati danas s hotelskim kućama i drugim turističkim tvrtkama nastoje ugovoriti povoljnije cijene za svoje članstvo. Istodobno, cijeli je niz sindikata s poslodavcima dogovorio da o nekadašnjim odmaralištima brinu i tako osiguraju da makar dio radnika po povoljnijim cijenama ljetuje.

     Stariji građani nerijetko će se sa tu­gom sjetiti vremena kada su radnici i njihove obitelji za simboličnu nakladu ljetovali u odmaralištima poduzeća u kojima su radili, ali i njihovi roditelji, također nerijetko radnici istih firmi. Nekadašnja socijalistička odmarališta odavno su postala prošlost, a danas tek rijetke kompanije koje su još iz bivšeg sustava naslijedile nekretnine sa njima raspolažu i dijele ih sa svojim radnicima i umirovljenicima.

     Godine 2008. u Hrvatskoj je preo­stalo oko 11 tisuća ležajeva u radničkim odmaralištima, a nekadašnje„socijalno" ljetovanje zamijenjeno je ljetovanjem na rate. Klasična radnička odmarališta više ne postoje, čak niti kao zakonska kategorija. No, u većini bivših republika ostala su aktivna brojna radnička odma­rališta, kao i u mnogim bivšim socijali­stičkim zemljama, poput Rumunjske. Dio tog kolača tamo koriste i umirovljenici. No, u Hrvatskoj je preostalo penzićima ići na jednodnevne izlete preko svojih udruga ili u lječilišta u susjednoj BiH po povoljnim cijenama. Koga briga za stare!

J.A.P.