UVODNA RIJEČ

Nada je san budnih

Piše: Igor Knežević

     Nada u bolje sutra nešto je što većinu ljudi ne napu­šta tijekom cijelog života. Bez obzira na godine, u ljudskoj je naravi vjerovati kako će postati slavni ili bogati ili uspješni u poslu, imati dostojna primanja, dobiti na lotu, moći priuštiti sebi i djeci ljetovanje i slično. Dakako, kako čovjek stari, mijenjaju mu se želje i nade u nešto, ali u pravilu i onaj najsiromašniji čovjek uvijek ima nadu da će mu biti bolje. Nada je zapravo jedina ispravna, jer čo­vjeka stalno održava pozitivnim, jer bi u suprotnom život u negativnosti i nezadovoljstvu bio poguban za zdravlje i život čovjeka. Nada i pozitivno razmišljanje uspješan su evolucijski alat, iako naravno često nemaju nikakve veze s realnošću.

     Manje uživamo u onome što smo postigli, nego u onome čemu se nadamo, kazao je jednom prilikom veliki francu­ski mislilac Jean Jacques Rousseau. No, ne gledaju ljudi ružičasto samo u budućnost, već često i u prošlost, kada neke negativne događaje minimaliziraju ili ih pokušavaju zaboraviti, a prisjećaju se samo lijepih trenutaka i stvari. Realnost života je da uvijek može biti gore nego što je bilo, ali i bolje. No, da bi bilo bolje, ljudi se uglavnom moraju dobro potruditi i zaslužiti svoju sreću. A za to su potrebne promjene. I zato su se stari probudili. Barem većina njih.

     U slučaju hrvatskih umirovljenika, od kojih njih većina živi ispod linije siromaštva, promjene nikako da se dogode. Ali zato uvijek postoji nada. Tako su malu nadu umirovlje­nicima donijeli nedavno održani lokalni izbori, u kojima su se pojavile neke nove, mlade snage, koje su u nekoliko hrvatskih gradova i općina obećale da će riješiti probleme korupcije, pogodovanja, lošeg standarda starijih osoba, nedostatka kapaciteta u domovima za starije.

     Ali, zato je tu nada. Ne treba biti preoptimističan i očekivati čuda i da će sve što su novoizabrani političari obećali biti napravljeno. Niti da će se to moći ostvariti u nekom brzom roku, ako se uopće ostvari. Kada bi nove mlade političke snage ispunile i trećinu svojih obećanja, to bi svakako bio pomak ka uređenijoj državi i posljedično bi bilo više novca na raspolaganju za najpotrebitije. Većina umirovljenika glasala je za ove promjene na izborima, što je svakako pohvalno, ali i rizično. Jer ako se biraju jedni te isti koji održavaju trenutnu situaciju, kako im onda može biti bolje. No, ne zaboravimo, može im biti i gore nakon ovih izbora. No, upravo zbog nade, umirovljenicima je već sada bolje i tako će biti bar neko vrijeme, pa se rizik zasad isplatio, a možda i potraje, tko zna. Nadajmo se!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

I UMIROVLJENICI SU SREDNJA KLASA: Povećajte im porezni odbitak!

Piše: Jasna A. Petrović

Ministarstvo financija misli da starije osobe ne mogu pripadati srednjoj klasi koju ova Vlada želi ojačati. Ministar diskriminira umirovljenike.

Kad je Ministarstvo financija na inicijativu tek izabranog ministra Borisa Lalovca početkom ljeta pokrenulo raspravu o mogućem ukidanju najveće porezne stope od 40 posto i povećanje neoporezivog dijela dohotka s 2.200 na 2.600 kuna, s ciljem oživljavanja potrošnje srednjeg sloja, krenula je burna rasprava u medijima.

Dok su sindikati bili i za i protiv, tražeći uključivanje mjera za siromašne, a liberalni stručnjaci navijali za bogaćenje bogatih, Sindikat umirovljenika Hrvatske je 16. srpnja uputio službenu inicijativu za istovremeno povećanje osobnog odbitka umirovljenika s 3.400 na 3.800 kuna. Naime, umirovljeničke udruge su još 13. veljače 2013. godine na prijedlog SUH-a usvojile polazišta od 23 točke, među kojima je u točki 18. izrijekom zatraženo povećanje neoporezivog dijela mirovine sa sadašnjih 3.400 na 3.800 kuna. Zatražili smo, dakle, da se članak 36. st 1. Zakona o porezu na dohodak izmijeni sukladno takvom prijedlogu.

Iako su polazišta umirovljeničkih udruga još prije godinu i pol dostavljena Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe, tamo su samo uredno – arhivirana. Dok smo mi još tada zagovarali jačanje srednjeg sloja, svjesni da bez potrošnje nema niti poticaja proizvodnji, ovoj je Vladi trebalo previše izgubljenog vremena da dođe do iste „ideje“.

Umirovljenici nisu politički opasni?

No, na tom novom putu u borbi za porast društvenog proizvoda i posustale potrošnje, netko je zaboravio – starije osobe. Oni koji su takvu inicijativu pokrenuli, sada su ležerno marginalizirani. Zašto? Zato što ih se diskriminira na osnovu dobi, zašto što ih se percipira kao društveni teret; jer se starije osobe vidi samo kao potencijalne korisnike socijalne pomoći; jer Vlada drži da su umirovljenici skupina koja ne može pružiti veliki otpor i politički nije opasna, pa ju se može olako diskriminirati i isključivati; zato što ne pripremaju stručne podloge i ne provode demokratske procedure u predlaganju i donošenju političkih mjera. Puno toga zašto.

Međutim, ministar Lalovac nije bio na nastavi onoga dana kada su imali lekciju iz bontona iliti građanskog odgoja. Tako se nije smatrao dužnim odgovoriti na službenu inicijativu jedne reprezentativne udruge.

SUH je stoga 26. kolovoza krenuo i s medijskom kampanjom, objašnjavajući da i dio umirovljenika pripada srednjoj klasi, te da ih se ne može isključiti iz mjera koje se pozivaju na njeno jačanje. Jer, Vlada je u nečemu u pravu. Imati srednju klasu je stvar političkog izbora društva, a to je izbor koji mora učiniti ova Vlada, jer će u protivnom samo biti pogrebnikom leša srednje klase kao učinka prethodnih vlada.

Propadanje srednje klase i brojčana prevlast nižih slojeva imat će dalekosežne posljedice po razvoj i budućnost Hrvatske. Društveni sloj koji bi trebao biti »kičma« hrvatskog društva i oslonac njegovog razvitka ubrzano propada i siromaši, istodobno je zamjetno poboljšanje položaja najviše klase i menadžera, a poznato je da države s većim udjelom srednje klase imaju tendenciju bržeg i stabilnijeg rasta. Poznato je kako su upravo stariji građani stup potrošnje, pouzdani i vjerni potrošači. To su naučili čak i veliki šoping centri, ali ne i Vlada.

I penzići na posao!

U Hrvatskoj je u tranzicijskom periodu došlo do preraspodjele društvenog bogatstva, pri čemu se manji dio zajednice dokopao većine bivšeg društvenog vlasništva, dok većina preostalog stanovništva živi skromno i jedva namiruje svoje osnovne životne potrebe. Ministru je dobro poznato koliko ima blokiranih računa građana, među kojima su i brojne starije osobe.

Bivši predstavnici tradicionalne srednje klase morat će raditi dodatne poslove kako bi mogli plaćati stanarinu i troškove života. Nitko u društvu neće imati vremena za život izvan rada, jer ćemo imati tri ili četiri posla samo da bismo preživjeli. Umirovljenicima je također „omogućeno“ raditi, kako bi prestali biti teret nezaposlenim i osiromašenim radnicima. U tom novom društvu srednja klasa uopće neće postojati, a stariji ljudi će biti posve ležerno izgurani na društvenu marginu. Uostalom, to nam je pri usvajanju Zakona o radu obećao jedan drugi ministar, objasnivši kako je prošlo vrijeme 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati sna, od kolijevke pa do groba.

Sjećate li se vremena kada su radnici bili srednja klasa i kupovali vikendice koje sada nitko ne želi i ne može kupiti, a tajkunaši sebi biraju elitne vile i bazene. Srednji sloj u razvijenim zemljama čini oko 60 posto stanovništva i temelj je razvoja svake zemlje. U njega se svrstavaju kvalificirani radnici,  sitni poduzetnici, obrtnici, liječnici, profesori, znanstvenici, učitelji, uopće osobe višeg obrazovanja, administrativci, radnici u trgovačkim centrima. I jednako važno za ministra: srednja klasa je generator potrošnje, u njenom okrilju se vrlo često rađaju nove ideje i pokreću novi poslovi.

Putovnica za srednju klasu – bez starijih

U Hrvatskoj samo oko 10 do 15 posto građana čini srednji sloj, 200.000 su bogati, 90 posto siromašni – umirovljenici, nezaposleni, učenici, studenti... I dodajmo heretičku istinu kako su naši umirovljenici najsiromašniji na području zemalja bivše Juge, a u Europi odmah iza Cipra i Bugarske. Sve to ograničava naše snove i snove naše djece i unuka.

Dakle, ministar financija Boris Lalovac najavio je povećanje neoporezive osnovice s 2.200 na 2.600 kuna, što bi radnicima koji mjesečno zarađuju oko 4.500 kuna na ruke i manje donijelo povišicu od 24 do 48 kuna, dok bi radnici koji mjesečno na ruke prime od 4.500 do 7.000 kuna “profitirali” od 78 do 152 kune, a najveći dobitak bi dobili oni koji mjesečno zarađuju oko 12.000 kuna jer bi im plaća porasla za 750 do 900 kuna. Umirovljenim radnicima ministar nije naumio ništa dati. Njih je zaboravio.

Čak i ako zaboravimo na trenutak aktivne radnike čije su plaće između minimalne i prosječne i 90 posto umirovljenika čije mirovine su ispod visine prosječne plaće, kome se onda pišu putovnice za novu srednju klasu? To sigurno nisu siromašni, niti umirovljenici. Pokazalo se da će, ako bogatima ostane više novca od njihova dohotka i kapitala, oni više investirati i otvarati radnih mjesta. To može povećati potrošnju, ali ne i onu potrošnju koja povlači neku proizvodnju. U principu, taj novac ide u financijske spekulacije, koje ne podržavaju proizvodnju i zaposlenost, nego idu u kupnju luksuzne, neproduktivne robe, a ako se novac vrati umirovljenicima, oni će kupiti više lijekova ili tenisice za unuke i potaknuti proizvodnju.

Vrijeme je da se Hrvatska pokrene, a to neće ići bez snaženja srednjeg sloja, zaustavljanja pada potrošnje i dokidanja siromaštva. To neće ići bez umirovljenika i njihova potrošačkog potencijala.

Vrijeme je da Vlada „vrati“ umirovljenike i starije osobe u srednju klasu.