UVODNA RIJEČ

Svi smo mi doktori

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto se netko od 80+ godina ne bi cijepio protiv Covida-19? Zato jer je slabije pokretan, a živi na petom katu zgrade bez lifta; zato jer prebiva u selu bez autobusa i vlaka, Bogu iza nogu? Zato jer ne želi dobiti nuspojave poput krvnog ugruška, neuropatije, sljepila i svih drugih poznatih i nepoznatih boleština, a niti dobiti svojstvo magneta na mjestu cijepljenja odnosno„ugradnje čipa"? Zato jer je sve to izmišljotina, stari bi umirali ionako od drugih bolesti i jer iza svega stoji farmaceutska industrija koja mlati lovu na naivcima. Uostalom, brojke to potvrđuju. Ako ste Hrvat od 80+ cijepilo vas se manje od polovice, dok je u Austriji 70 posto dobilo dvije doze, u većini EU zemalja od 65 do 90 posto, a npr. u Danskoj, Irskoj i Španjolskoj čak 100 posto!

     Starost je neizlječiva bolest, ali rizik od Covida-19 je mnogo veći od mogućih nuspojava na cjepivo, no kako posustaje korona, tako se u Hrvatskoj smanjuje interes za cijepljenje, ma koliko stručnjaci i političari upozoravali da je cijeplje­nje "zalog" za dulju turističku sezonu i mirniju jesen, kad bi Covid-19 ponovo mogao pokazati zube. Ipak, trebate li se cijepiti kad ste već ionako stari i izraubani, pa vam preostaje još jedva koja godina života; ako ste među onih 40 posto necijepljenih od 65+?

     Pa, naravno da trebate - kažu zagovaratelji cijepljenja, jer pandemija korone nije šala, a bolje je s cjepivom dobiti lakšu verziju bolesti, nego završiti na respiratoru. Kad se cijepiš, piše na televizijskim ekranima, onda si odgovorna osoba koja pokazuje želju da svojim činom zaštiti i druge. Osim toga od svih umrlih od koronavirusa manje od 12 posto ih je iz domova za starije, jer je tamo procijepljenost iznosila čak 80 posto.

     Antivakseri su, pak, sigurni kako je cjepivo nesigurno jer je prebrzo izmišljeno i nije testirano na dovoljnom broju ispitanika. No, ista im teorija nije niti u primisli kad dobiju neki novi antibiotik ili lijek za druge bolesti? Uvjetuju li svoje liječenje uvidom u znanstvene rukopise o stvaranju i testi­ranju lijeka? Nažalost, jedna smo od europskih zemalja s najvećim udjelom stanovnika koji„ne vjeruju" u cijepljenje.

     No, nije li ipak glavni razlog oklijevanja prema cijepljenju pad povjerenja u institucije i sustav, čemu su pridonijele i nekoherentnosti u upravljanju epidemijom, pa i nepoštiva­nje mjera od strane njihovih donositelja? Stoga i od sustava treba krenuti povratak povjerenja. Otvorenim informacijama, dosljednošću, s poštovanjem prema svom građaninu. Medi­cina je toliko napredovala da praktično nijedan čovjek nije zdrav, no još je važnije osvijestiti da s obzirom da nema lijeka protiv Covida-19, bolje je spriječiti nego liječiti. Cjepivom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

ZABORAVLJENI SLOJ DRUŠTVA

Od javne kuhinje do vagona

     Beskućnik je osoba koja nema gdje stanovati, boravi na javnom ili dru­gom mjestu koje nije namijenjeno za stanovanje i nema sredstava kojima bi mogla podmiriti potrebu stanovanja, piše u Zakonu o socijalnoj skrbi. Pojam beskućnik i zaštita takvih osoba u ovaj Zakon je ušla tek 2011. godine, i to na„nagovor" Europ­ske unije, jer je 2007. godine Hrvatska s Europskom komisijom potpisala Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju koji je identificirao beskućnike kao jednu od socijalno najisključenijih skupina. Iako se tim zakonom gradovi, a ako ne mogu oni, onda županije, obvezuju da će se skrbiti o beskućnicima, u praksi rijetki to rade, a i oni koji to rade, ne rade to dovoljno, kazao nam je izvršni predsjednik udruge Hrvat­ska mreža za beskućnike Zvonko Mlinar.

     „Mimo zakona koji definira tzv. apso­lutne beskućnike, mi u udruzi koristimo definiciju Ujedinjenih naroda, koja be­skućnicima smatra i sve one koji nemaju adekvatne uvjete za život, od lošeg stanja nekretnine, te nepostojanja, vode, struje, grijanja, žena u sigurnim kućama, mladih u alternativnoj skrbi i sl. Njih nazivamo relativnim beskućnicima i ima ih oko 10 tisuća, a apsolutnih je najmanje 2 tisuće."

Što se tiče starije populacije, svaki de­seti apsolutni beskućnik stariji je od 65 godina, dok je taj broj za relativne beskuć­nike sigurno viši, jer se zna da u ruralnim sredinama mnoge starije osobe žive bez struje, vode i grijanja.

Prikrivanje stvarnog broja

    Nažalost, službeni podaci resornog ministarstva govore o samo petstotinjak beskućnika u Hrvatskoj, a razlog je zabri­njavajući. Naime, primjerice u Zagrebu oko 30 posto beskućnika je došlo iz drugih gradova i nemaju zagrebačko prebivali­šte te nisu evidentirani kao beskućnici. No, neki nisu evidentirani, kaže Mlinar, i zato što u centrima za socijalnu skrb ih ne žele prijaviti na svoju adresu. Objašnjava da centri nemaju dovoljno osoba koje bi „obrađivale" podatke, radile prijave i odja­ve, vodile cjelokupnu dokumentaciju tih osoba te zbog toga odbijaju prijave, iako ih Zakon o prebivalištu na to obvezuje.

     „U jednom gradu nam je gradonačelnik prišapnuo kako imaju 55 beskućnika, iako ih je neslužbeno puno više. Ali ako bi ih sve priznali i prijavili na adresu, morali bi postupiti prema Zakonu o socijalnoj skrbi i osigurati im skrb i smještaj, a to nisu u mogućnosti. Propisi su dobri, ali je provedba loša", kaže Mlinar, koji je kritizirao nekadašnju SDP-ovu ministricu Milanku Opačić koja je u Zakon o socijalnoj skrbi uvela novost da oni koji koriste usluge prihva­tilišta ne mogu ostvariti pravo na zajamčenu mimimalnu na­knadu (ZMN), odnosno soci­jalnu pomoć, što je, smatra, apsurd. Zbog toga njihova udruga traži da se to ispravi, iako je i njihov prijedlog da beskućnici ne dobiju pravo na cijeli iznos ZMN-a, već 50 posto, jer se boje da bi veći iznos ipak mogao privući dio populacije beskućnika koji novac troše na alkohol i drogu. Isto bi trebalo vrijediti i za nacionalnu naknadu starijima od 65 godina.

Tisuću beskućnika, dvjesto kreveta

     Potez Milanke Opačić doveo je i do toga da prihvatilište u Velikoj Kosnici koje je ranije primalo 135 ljudi godišnje u prosje­ku (kapacitet 150 ljudi), sada prima 80-ak, jer su upravo zbog toga mnogi odustali od prihvatilišta i spavaju po vagonima i parkovima, jer bi im se ukinula ZMN, kaže Mlinar, dodajući da beskućnici u Zagrebu prenoćiti još mogu na samo dva mjesta, u Sesvetskom Kraljevcu i kod časnih sestara u Jukićevoj, ali na oba mjesta ima tek po 20-ak kreveta.    Samo u Zagrebu ima između 700 i 1.000 beskućnika, dakle više nego što je službena brojka za cijelu Hrvatsku.

     Nije tu kraj apsurdima. Tako Mlinar ističe kako beskućnici koji nemaju zagrebačko prebivalište ne smiju jesti u četiri pučke kuhinje čiji je vlasnik Grad. Zbog toga mnogi moraju prelaziti „pola grada" da bi dobili hranu u drugim pučkim kuhinjama, a što je bilo jako problematično za vrijeme za­brane javnog prijevoza u doba najjačih korona mjera.

     „Da nije bilo volontera u jeku najveće krize ljudi bi umrli od gladi. Bila su zatvo­rena i jedina tri mjesta za tuširanje pa smo tražili kontejnere s tuševima, no i na to se Grad oglušio. Poslali su nam 50 maski", ironično je kazao Mlinar.

Otišli smo i sami vidjeti kako žive be­skućnici, pa smo ispred gradske pučke kuhinje u zagrebačkoj Branimirovoj ulici susreli beskućnika od 62 godine koji nam je otkrio da tamo jede na tuđu osobnu iskaznicu, jer nema zagrebačko prebivalište.

Ljeti u parku, zimi u vagonu

     Ljeti obično spava po parkovima, a zimi na glavnom željezničkom kolodvoru u va­gonu ili u prihvatilištu u Velikoj Kosnici. Srećom, kaže, trenutno par dana ima krov nad glavom, jer spava kod prijateljice, no njoj uskoro dolazi živjeti kćer i morat će iseliti. Samac je, nikad se nije ženio i nema djecu da mu pomognu pa se snalazi sam. Zanimljiv je i detalj tijekom razgovora, pri­šao nam je jedan čovjek u kasnim 40-ima na biciklu koji skuplja boce, a on mu je izvadio svoje i darovao.

     Malo dalje u parku pored Branimirove tržnice naišli smo na još jednog beskućnika. Ima 66 godina, a prije 5 godina se razveo od žene i iselio na ulicu. Spava u vagonima na glavnom željezničkom kolodvoru, bilo ljeto ili zima.

     „Nekad nas spava u vagonu petero, nekad deset. Imam se s čim pokriti pa mi zimi nije hladno."

Zali se da je prije korone mogao od skupljanja boca zaraditi dnevno 50-60 kuna, a sada duplo manje. Ne izgleda ni pijan ni mentalno bolestan, kako mnogi zamišljaju beskućnike, već dosta trezveno, ali prljavo i neuredno. Kaže nam da se hrani u pučkim kuhinjama. Na pitanje tišti li ga što, odgovara kako se pomirio s tim da je beskućnik i da je to „gotovo i što možeš".

     Iz H rvatske mreže za beskućnike tvrde kako bi se broj beskućnika mogao uvelike smanjiti da postoji volja kod vladajućih, i to ne izgradnjom novih prihvatilišta, već prevencijom. Za početak bi, kažu, trebalo izgraditi četiri Centra za pomoć i podršku beskućnicima u četiri najveća hrvatska grada, gdje bi osobe mogle dobiti upute i pomoć oko ostvarivanja svojih prava, npr. imaju slučajeve starijih osoba koje imaju pravo na mirovinu, ali nisu podnijele zahtjev, a to bi im pomoglo da izađu iz siromaštva i da ne budu beskućnici. A prije svega, treba što hitnije riješiti problem s dobivanjem osobnih iskaznica (prebivališta) jer bez nje i oni mlađi se ne mogu ni zaposliti.

Igor Knežević